Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Orme, Le
Izdavač: Philips Records
Izdanje: year
Trajanje: 31:35
Ocjena: 4/5
Talijanski simfonijski progrockeri Le Orme (u slovenskom prijevodu Stopinje), jedan od rijetkih talijanskih prog kolektiva kojem je uspjelo doživjeti uspjeh izvan državnih granica i na objema stranama Atlantika, krajem sedamdesetih, dakle u razdoblju kad je zanimanje za srodnu glazbu počelo drastično opadati, prilično su promijenili svoj stil. To se počelo događati na albumu »Florian«, koji nosi ime po poznatoj kavani na venecijanskom trgu Sv. Marka. Na njemu su zaplovili u posve akustične vode te su svoj tradicionalni simforockovski pristup, pod zamjetnim utjecajem grupe Emerson, Lake & Palmer, zamijenili elementima komorne glazbe i folka, jer su svoje električne instrumente zamijenili klasičnima i akustičnima.
Aldo Tagliapietra zamijenio je bas za akustičnu gitaru i čelo, Germano Serafin umjesto električne gitare zagrijao se za violinu, bouzouki, akustičnu gitaru i mandolinu, dok je Giussepe ‘Michi’ Dei Rossi tada očito smatrao da su glockenspiel, vibrafon i marimba najbolje što se ikad dogodilo udaraljkaškom svijetu. Gudačkih aranžmana odjednom je bilo gotovo više nego klavijaturističkih umjetnina kakve se obično povezivalo s ovom skupinom. Diktator novog smjera bio je klavijaturistički čarobnjak Antonio Pagliuca, koji je razumljivo želio pokušati nešto novo kako bi se Le Orme nekako održali u sferi relevantnosti i u doba promijenjenih glazbenih trendova, dok se sam ovaj put uglavnom usmjerio na klavir i harmonij.
Na »Florian« su se tako predstavili osjetno drugačiji, nešto sentimentalniji Le Orme nego inače i sve promjene nisu bile najbolje dočekane, no s druge strane riječ je o kratkom i zanimljivom stilskom eksperimentu, kakvih se u pozitivnom smislu krajem sedamdesetih nije dogodilo baš mnogo. Većinu skladbi na albumu obilježili su instrumentalna narav i izrazito pastoralno ozračje s karakterističnim mediteranskim melosom i ambijentalnom toplinom, koji su oduvijek pratili većinu talijanskih progrockovskih skupina.
Glazba na »Florian« nema gotovo nikakve veze s rockom, jer je na njemu zavladala dugogodišnja ljubav članova benda prema klasičnoj glazbi. Već na naslovnom, otvaračkom instrumentalu, koji je jedan od rijetkih nešto življih trenutaka na »Florian«, može se čuti kako su elementi komorne glazbe odjednom postali dominantni, jer prevladavaju zvukovi baroknih gudača i suptilnih udaraljki, uz pomoć kojih oblikuju romantičnu i gotovo srednjovjekovnu atmosferu.
»Jaffa« je melankolična zadušnica u kojoj Le Orme u društveno kritičnom tekstu, kroz upotrebu slikovitih metafora, odbacuju komercijalizaciju, sve lošiju distribuciju i kvalitetu agruma. Tu se u instrumentalnom smislu ne događa baš mnogo, jer violina i klavir cijelo vrijeme drže jednoličnu melodiju. Taglipaietra svojim nostalgičnim sopranom pridonosi porastu romantičnog ozračja, dok ga u pozadini prate barokni gudački aranžmani. Ritmički puno dinamičnija tvorevina je »Il Magio« (po naški ‘Čarobnjak’), u kojoj su se Le Orme poigrali s trenutačno minimalistički zvučećim udaraljkama, dok u nastavku instrumentalni patronat ponovno preuzima živahna gudačka sekcija.
»Pietro el pescatore«, što po naški znači ‘Ribar Petar’, relativno je jednostavna, ali dojmljiva pastoralna balada u kojoj je nježno pjevanje popraćeno baroknom gudačkom podlogom, dok tekst sadrži referencu na Sv. Petra. »Calipso«, koja zvuči kao oda istoimenoj nimfi iz Odiseje, još je jedna nostalgična skladba s nježnim aranžmanima, u kojoj središnju melodiju grade sanjalački akordi na akustičnoj gitari i Tagliapietrin idealistični pjevački pristup. »Fine di un viaggio«, što se može prevesti kao ‘Kraj putovanja’, sadrži eteričan uvod i rustikalne gudačke ukrase, nakon čega slijedi veseo refren koji već nagovješćuje sve komercijalniji zvučni smjer u idućih nekoliko godina. »El Gran Senser« predstavlja odličan, gotovo idealan završetak albuma. Žestoki aranžmani u režiji ‘malog orkestra’ na izuzetno suptilan način pripremaju teren za bombastični finale, dok si usput dopuštaju čak i nešto raštrkanih improvizacija, koje su u oštrom kontrastu s inače izrazito melodičnom naravi cijelog albuma.
»Florian« je bio prilično zabavan i unikatan stilski podvig koji je sadržavao nekoliko iznimno zanimljivih rezultata, iako se Le Orme ponegdje jedva prepoznaje, jer ovo komorno usmjereno ostvarenje nema nikakve veze s rock glazbom. Općenito je »Florian« i dalje bio iznimno zanimljiv album kojem se nije moglo zamjeriti vrhunsku izvedbu i aranžersku šarolikost, osim toga donio je pozitivno zvučno osvježenje, no povremeno se, uz pretjerano lijepu, već gotovo ‘slatku’ i pomalo jednoličnu narav pojedinih aranžmana, ipak nedostajao onaj epski zanos koji je Le Orme posljedično učinio jednom od najboljih talijanskih prog skupina sedamdesetih. Kod ove komorne usmjerenosti nisu ostali dugo nakon idućeg, stilski srodnog albuma »Piccola rapsodia dell’ape« (1980), jer je uslijedio gotovo kobni i ne previše dobro promišljen zaokret u pop, nakon kojeg im je trebalo poprilično godina da se oporave i ponovno uzdignu na nekadašnje skladateljske i aranžerske norme.
Postava
Aldo Tagliapietra – čelo, klasična gitara, vokal
Antonio Pagliuca – klavir, harmonij
Giuseppe (Michi) Dei Rossi – vibrafon, marimba, glockenspiel, udaraljke
Germano Serafin – violina, akustična gitara, bouzouki, mandolina
Produkcija
Gian Piero Reverberi i Le Orme
Popis skladbi
1. Florian (6:40)
2. Jaffa (3:05)
3. Il mago (3:00)
4. Pietro il pescatore (3:20)
5. Calipso (3:40)
6. Fine di un viaggio (4:40)
7. El gran senser (7:10)
