Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Focus
Izdavač: Red Bullet Records
Izdanje: 2006
Ocjena: 3/5
Od legendarnih skupina simfonijskog prog rocka, koje su u 70-ima stvorile većinu svojih najboljih djela, nizozemski trubaduri Focus, usprkos majstorskim uradcima poput albuma “Moving Waves” (1971) i “Hamburger Concerto” (1973) te usprkos ultra hitu “Hocus Pocus” (Moving Waves), koji zna većina barem malo osviještenih ljubitelja rock glazbe, uvijek su ostajali pomalo previđeni. Ponajprije ih je pratila duga sjena njihovih britanskih vršnjaka, iako su gotovo uvijek imali stil koji se prepoznavao iz daleka. Nakon prosječnih do podprosječnih albuma koji su slijedili u drugoj polovici 70-ih i neuspjelog pokušaja okupljanja sredinom 80-ih, njihovu jodlerskom poglavici, inače iznimno cijenjenom i karizmatičnom klavijaturistu, flautistu i vokalistu Thijsu van Leeru, 2002. ipak je uspjelo reanimirati skupinu, iako ne baš tako kako bi sam htio. Budući da njegov pokušaj oživljavanja skupine u klasičnoj postavi s nezamjenjivim, ali hirovitim Janom Akkermanom na gitari nije uspio, morao je dati priliku i nekim novim glazbenicima. Slijedio je “Focus 8” (2002), njihov prvi studijski album nakon 24 godine, ako ne računam album “Focus: Jan Akkerman & Thijs van Leer” (1985), koji je bio više zajednički projekt dvojice glavnih velikaša skupine. “Focus 8”, koji je bez obzira na nekoliko dobrih uradaka bio priličan razočaravajući, pokazao je da su se novi Focus prilagodili nekakvoj melankoličnoj empatiji te da im u novom stoljeću polako počinje nedostajati svježih ideja pa se ni od ovoga nisam nadao ničemu previše posebnom.
Zanimljivo, ovaj album nosi dva različita imena, ambiciozno zvuče “New Skin” i prilično otrcani “Nine” (više je nego očito da se u budućnosti možemo nadati još i “Ten”, “Eleven”, “Twelf” i tako dalje; tradiciju očito iz praznovjerja radije ne treba prekidati), što odražava i otprilike zvučnu sliku ovog albuma, koji je nekakav prikladan kompromis između nekih novih ideja i klasičnog, prepoznatljivog Focus zvuka, koji će zadovoljiti sve njihove stare fanove. Ohrabruje već i to što se za bubnjeve vratio stari mačak Pierre van der Linden, dok je mladi gitarist Niels van der Steenhoven, koji je prije izlaska albuma zamijenio Jana Dumeea, probudio nadu da će skupini donijeti nešto dodatnog mladenačkog zamaha i novih ideja, što je barem djelomice i uspio ostvariti. S druge strane, moram priznati da od Focus nekako nisam ni očekivao da će stvoriti nešto revolucionarno novo, što je zajednički problem većine onih rijetkih preživjelih legendi zlatnog doba progresivnog rocka. Njihova najbolja i avanturistička vremena naprosto su odavno prošla.
Album je nabijen s više od 70 minuta glazbe, što je danas rijetkost kod skupina s tako dugim stažem kao što ga imaju Focus, iako to nosi rizik da sve skladbe nisu na istoj kvalitativnoj razini. To vrijedi i za ovaj album, no kvaliteta na kraju ipak nadvlada kvantitetu. Uvodna “Black Beauty” s debelom linijom hammondica, duhovitim zviždanjem i poskočnim ritmom klasična je Focus skladba (koja je srećom drukčija od istoimenog uratka s njihova prvijenca), iako joj pomalo nedostaje one neobuzdane energije koja obično resi njihova najbolja djela. “Focus 7” nastavlja njihovu tradiciju stvaranja emocionalnih djela s lijepim aranžmanima na orguljama i melankoličnim gitarskim pasažama. Nešto više energičnosti unosi “Hurkey Turkey Pt. 2”, nastavak istoimene skladbe s “Focus 8”, koja sadrži adaptaciju klasičnog Mozartova djela koje na samom početku nauči većina školovanih pijanista. Prilično je komičan, ne previše posrećen pokušaj hvatanja starih dana uz pomoć Thijsova zaštitnog jodlanja, baroknih aranžmana na klaviru i nekoliko klasičnih rifova. To je djelo više nego očit signal da im mjestimice naprosto ponestaje svježih ideja. Daleko je zanimljiviji jazzovski intonirani uradak “Sylvia’s Stephenson’s – Ubatuba”, koji sadrži emocionalne klavijature i naelektrizirane rifove uz Thijsova vokalna duhovičenja. Tu se van der Steenhoven prvi put iskazuje odličnim solom, vrijednim najboljih gitarista simfonijskog proga. “Niels’ Skin” (očito posvećena van der Steenhovenu) ima funky ritam i nekoliko dobrih rifova, kao i izvanredne pasaže kroz prepletanje gitare i klavijatura, koje još nadograđuje duhovit gitarski solo koji konačno uvjerava da je Niels gitarist od pravog kova. Još jedno od boljih djela albuma. Slijedi priličan debakl, balada “Just Like Eddy”, koja sadrži gostujući vokal Joa de Roecka i zbog njegove pretjerane patetičnosti potpuno je izvan konteksta cijelog albuma. De Roeckov vokal bio bi prikladniji za neki moderni pop bend nego za Focus. Da nije lijeve podloge hammondica i dinamičnih gitarskih pasaža, teško bih vjerovao da je riječ o istoj skupini. “Aya Yuppie Hippie Yee” nam već po naslovu govori da je riječ o duhovitom djelu i jednom od vrhunaca albuma, kojem ne manjka ukusnih gitarskih pasaža ni brojnih prijelaza na van der Lindenovim bubnjevima. Napokon dolazi i trenutak na koji sam morao prilično dugo čekati – naime, odličan Thijsov solo na flauti, kojeg je na cijelom albumu primjetno premalo. “Focus 9” je jazzovski usmjerena stvar, podložena opsežnom uporabom klavira i akustične gitare. Prilično uspavan i čak pomalo dosadan uradak, a ponajviše osjetno predug. Focus se naprosto nikad nisu rodili kao neki veliki jazz fusionisti jer je njihova ritam linija gotovo uvijek bila previše izrazito (hard) rockerska. “Curtain Call” spašava gotovo uvijek vrlo dobra Thijsova flauta, dobri prijelazi na bubnjevima i ukusne varijacije između hammondica i gitare. Ovaj put im fuzija jazza i rocka polazi puno bolje za rukom nego prije. Veselo raspoloženje ponovno zakolju još jednim melankolično obojenim uratkom, “Ode To Venus”, na koji nemam većih primjedbi, iako bi poneka dodatna varijacija zaista dobro došla. “European Rap (sody)” je vrhunac albuma i djelo koje je najbliže Focus klasici jer sadrži sve njihove najbolje elemente: od melankoličnih pasaža na klavijaturama, drske flaute, Thijsovih jodlanja, hard rockovskih rifova, poskakujućeg jazzerskog ritma, koji u prvom dijelu ima pravi ruski kazačok prizvuk. Osobito je oduševljavajući drugi dio, pun melankoličnih i drskih varijacija. Zanimljivo je i to što Thijs u svojoj neobičnoj naraciji teksta nabraja sve njihove klasike. “Pim” je još jedan od onih šaljivih uradaka (posvećenih nasumičnim muzama) koji podsjećaju na reklamu za dječje cipelice i koji se nikako ne može shvaćati ozbiljno. “It Takes 2 2 Tango” je uspavan završetak kakav se nekako i moglo očekivati. Melankolični barski obojeni fusion na klaviru i nekim solidnim gitarskim pasažama.
Focus i nakon svih ovih godina dokazuju da su i dalje majstori melodijski začinjenog simfonijskog rocka, dinamike, jazzovski usmjerenih harmonija, duhovitih glazbenih tema, impresija te izmjenjivanja različitih raspoloženja: od drskog do melankoličnog. Ostaju priznati glazbeni perfekcionisti. Ipak, ne bi škodilo da su u svoj prepoznatljiv zvuk unijeli još koju svježu ideju, što bi smanjilo predvidljivost nekih djela na albumu, koji je općenito relativno uspješan pokušaj povratka starim standardima i zaokret u pravom smjeru, iako je daleko od onoga što su stvarali u svojim najboljim vremenima. Klasični zvuk skupine na većini boljih djela doduše se vratio i to ohrabruje sve ljubitelje njihovih starih dana, no album stalno pritišće nedostatak novih ideja, a i više je nego očito da gotovo svakom malo energičnijem djelu slijedi jedno umirenije. Cijelo vrijeme prisutan je neki osjećaj kompromisa, kako zadovoljiti stare fanove i preko provjerene formule izvući se iz činjenice da već niz godina nisu stvorili zaista pristojan album. To im je na kraju doduše i uspjelo jer će album utažiti sve vjerne pristaše starog burleskneža i njegovih trubadura, koji su barem na koncertnim nastupima, ako već ne više u studiju, i dalje veličanstvena skupina koju se uvijek isplati vidjeti uživo, što dokazuje većina nedavno objavljenih koncertnih snimaka. Svi oni koji očekuju još nešto slično djelima kao što su bila primjerice “Eruption”, “Asnwers? Questions! Questions? Answers!” ili “Hamburger Concerto” i dalje će morati živjeti u dalekoj prošlosti.
Postava
Thijs van Leer – hammond orgulje, klavijature, flauta, vokal
Niels van der Steenhoven – gitara
Bobby Jacobs – bas gitara
Pierre van Der Linden – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENIK:
Jo de Roeck – vokal (6)
Produkcija
Thijs van Leer
Popis skladbi
1. Black Beauty (4:14)
2. Focus 7 (5:23)
3. Hurkey Turkey 2 (4:05)
4. Sylvia’s Stepson – Ubatuba (4:50)
5. Neils’ Skin (6:05)
6. Just Like Eddy (5:09)
7. Aya-Yuppie-Hippie-Yee (5:18)
8. Focus 9 (7:57)
9. Curtain Call (4:36)
10. Ode to Venus (4:30)
11. European Rap(sody) (10:23)
12. Pim (3:01)
13. It Takes 2 2 Tango (8:03)
