Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Villa Manin, Codroipo, Italija
Datum koncerta: 13.08.2012
Broj posjetitelja: 12.000 – 15.000
Cijena karte: 56 €
Iz pepela stare slave dižu se samo najjači. Dave Grohl je majstor preživljavanja, a očito se bolje nego za bubnjevima snalazi u svojoj novoj, gitarističkoj koži. Središnji reflektori već punih 17 godina, od Kurtove smrti, od svete grunge trojke najjače padaju upravo na darovitog 43-godišnjaka, koji je bubnjarske palice uspješno zamijenio sa šest žica i mikrofonom te se, bolje nego iza opni i činela, snalazi u prvom planu i na prvim bojnim linijama. Dokaz da se od stare slave ne može živjeti vječno ne treba tražiti predaleko od karizmatičnog bradonje čeličnih jaja – kolega iz Nirvaninih rovova, basist Chris Novoselich, u međuvremenu je nevjerojatno ispario iz sjećanja i očiju javnosti, a Dave radi i niže uspjeh za uspjehom, hit za hitom i album za albumom. Začudo, sedmi album po redu, ploča Wasting Light, još je potentniji i izvrsniji od starijih uradaka, no donedavno je ostalo neodgovoreno pitanje: funkcioniraju li dečki jednako dobro kao na pločama i uživo, na pozornici?
Mnogi su stvorili snažne studijske uratke, no kad su morali braniti boje studija pred masom navikle samo na najbolje mladiće i djevojke, mnogima je ponestalo daha. Grohl je svoje dokazao već s Nirvanom i supergrupom Them Crooked Vultures, pa suradnjom s Queens Of The Stone Age, Nine Inch Nails, a iza bubnjeva parirao je i asovima poput Lemmyja i, pa da, mekšeg Toma Pettyja, a i Slash, Julliet Lewis i Prodigy posegnuli su za njegovom pomoći, zato Daveu ne bi trebalo ništa dokazivati, no on je uvijek za stvar, izazove i glazbene izljeve. Empiriju je uvijek zdravo provjeriti u praksi, a kao naručena došla je i najava da su Foo Fighters odlučili razbiti predrasude neuvjerenih te svoju udarnost i kvalitetu koncertno braniti baš u kulisi duždeve palače, nedaleko od Udina.
Nakon napornog radnog dana i iscrpljujuće ljetne sparine karavana željnih glazbe dočekala je i dan D za otvaranje srčanih čakri i slušnih kanala, jer je 13. kolovoz stigao jednako neočekivano i udarno kao tajfun, a umjesto razorne moći prirode nad talijanski gradić Codroipo spustila se koprena velikih očekivanja, koja je limenim zagrljajem zaustavila puls inače pospanog idiličnog gradića na samom pragu moćne Padske nizine. Dio te nepregledne karavane bila je i konjica naše ekipe. U utrci s vremenom i traženju prikladnog mjesta za parkiranje čeličnog konjića vrijeme se prebrzo okrenulo, pa su se kroz pukotine u prostorno-vremenskom kontinuumu uspjeli provući trenutci s predgrupama, inače cijenjenim i poslovično dobrim punkrockerima Gaslight Anthem iz New Jerseyja te legendom sastava Sugar i Hüsker Dü Bobom Mouldom, a kazaljke su prerano pokazale 21:00.
Kao tempirana bomba tada su zauzeli pozornicu američki praoci alternativnog popoidnog melosa Foo Fighters, a pozornica je podrhtavala pod udarnim uvodom prvog singla posljednje ploče, decibelima skladbe White Limo. Središnji dio samouvjereno je zauzeo Dave, a uz bok su mu stali legendarni gitarist i ponovni povratnik u redove Foojeva Pat Smear, dodatni šesticaš Chris Schifflett, a udarnu ritmičku snagu počeli su diktirati nepogrešivi Nate Mendel na basu i simpatični bubnjar Taylor Hawkins. Uvod u maniri QOTSA dodobra je zagrijao prve bojne redove, a puls dvanaesttisućglave mase popeo se još više trenutnim skokom u nimalo nježniji udarni stampedo skladbe All My Life. One By One možda nije najjači uradak seattleske vojske, ali trenutak u središtu, u samom pupku glazbenog univerzuma, tog je ponedjeljka bio ugođen baš tako da su riječi postale meso, a meso je nahranilo nezasitnu zvijer europeiziranih pogana koji smo opsjedali pozornicu. Grohl se suprotstavlja masi muževno, a stihovi klize u uši bolje od nektara: »All my life I’ve been searching for something / Something never comes never leads to nothing / Nothing satisfies but I’m getting close / Closer to the prize at the end of the rope / All night long I dream of the day / When it comes around then it’s taken away / Leaves me with the feeling that I feel the most / The feeling comes to life when I see your ghost« Riječ ili dvije na talijanskom, pa Grohl napošljetku ipak prijeđe na domaće anglosaksonske tonove te otvoreno prizna da mu osim pašte rijetko što talijansko dođe s usta. Najavi da je došao svirati, a ne zabavljati, a publici obeća maratonski koncert, a ona s epileptičnim drhtanjem pjeva sve što skuha Grohlova ruka vješta manipulacijama. Volim majstore, unatoč tome što se između Grohla i mog strateškog položaja gurala ne masa, nego nepregledni ocean ljudi, vjerovao sam da Fooji pjevaju baš svakome od prisutnih – i meni. Rope je dokaz da je novopečeno i novorođeno glazbeno dijete sastava namijenjeno osvajanju i preigravanju, a ne treba isticati da se pred čeličnom konstrukcijom gigantske pozornice odvijala masovna molitva, histerija i potpuna hipnotiziranost, koju je Grohl s društvom još podgrijao promišljenim šetnjama do samog srca koncertnog zbivanja – naravno, po sigurno podignutom i čuvanom koncertnom mostu. Grohl dalje glazbeno pita: »What if I say I’m not like the others? / What if I say I’m not just another one of your plays? / You’re the pretender / What if I say I will never surrender?« i u mislima odzvanja samo jedan odgovor: »Thank God for small mirracles!«, jer je hinjenja u sadašnjem svijetu previše, a u rock’n’rollu ne bi smjelo biti mjesta za taktiziranje, sjedenje na klupi za pričuvne i pretvaranje – barem ne u prvoj jakosnoj skupini, a dio te elite Foo Fighters nedvojbeno jesu. Da, imaju mnogo hitova i da, znaju puhati na dušu sa slatkoćom, ali umjesto ustajalog okusa u ustima nakon izvrsnih skladbi My Hero, a još više nakon briljantne genijalnosti skladbe Generator te već previše puta slušane Learn To Fly dokazuje se da je stvaralačko pero u gomili boraca alternativnog mainstreama oštro, uspješno i nadahnuto, kao da ga pune baterije grupe The Beatles – pa, gotovo tako … New Way Home dočarava boje i konture ploče The Colour And The Shape, a suspens nakon usputnog obuzdavanja paklenih konja prekaljeno nadopunjuje stupnjevanje melodike svih triju gitara, Hawkinsova čvrsta i čelična noga te bubanj, a kao šaka na oko pristaje i melankolija skladbe novijeg, najnovijeg datuma, skladbe Walk. Ne volim doduše brit pop ozračje koje na trenutke dočarava pomalo nekonvencionalan pristup te inače nipošto loše skladbe, ali plesni tempo polako se seli i u zahrđale zglobove, a Cold Day On The Sun još je jedan udarac za nespremne. Još više americana zvuka, popa na Tom Petty način i priviđenja Counting Crows, samo što ima malo više jaja. Rami Jaffee se klavijaturama tako suptilno upleće da ništa ne smeta, samo grupa na pozornici više nije tako gnjevna i adrenalinska kao obično. Pa što onda? Grohlovi pišu note po kojima plešu sami, a treba priznati da uz svu glazbenost imaju i dodatne talente – prije svega smisao za humor i cinični sarkazam. Udarna Arlandria nastavlja se senzualno s prikrivenim upozorenjem koje budnima daje što misliti, a površnim slušateljima ispadne kao inače vrlo simpatična pjesmica: »One of these days your eyes will close and pain will disappear / One of these days you will forget to hope and learn to fear«. Grohl je novodobni portretist urbane tjeskobe, koji je paletu uobičajene sivila, kojom su se svi prežderali, zamijenio šarenijim nijansama svijetlog i srčano škrlatnog. Odjek auditorija i poigravanje zvukom dosegli su svojevrstan klimaks nježnom skladbom Aurora i stihovima koji se u podsvijest upliću polako, nježno i s osjećajem. »You believe there’s something else / To relieve your emptiness / And you dream about yourself / And you bleed and breathe the air / And it’s on and on / I just kinda died for you / You just kinda stared at me / We will always have the chance / We can do this one more time« i usijana svjetla tope osjećaj za vrijeme. Jedan pogled na sat otkriva da su Foo Fighters bez prestanka na pozornici već gotovo dva sata, a ne možemo ih se zasititi. Nakon Monkey Wrencha i akustičnog suspensa skladbe Hey, Johnny Park!, koja možda nije baš njihov najbolji komad, Grohl pomalo pompozno najavljuje izvedbu skladbe koja je bila njihova prva napisana, a dugo je nisu svirali – It’s A Call, a nakon debitantskih trenutaka vlastite povijesti u stilu Monthy Python’s Flying Circusa poigravaju se poznavanjem glazbene (pra)povijesti, koja je mnogom mliječnozubom posjetitelju bliska kao australopitek kotač. Pink Floyd su krajem sedamdesetih postavili epitaf dobu ljudske zaglupljenosti pod imenom The Wall, a dio toga bio je i udarni, mračni i zajedljivi štikl In The Flesh, koji su Fooji dobro posvojili i prilagodili svom zvuku, pozorničkim pojavama i cipelama u koje se uspješno smještaju svim purističkim sumnjama usprkos. Umjesto Watersa u mikrofon žari kar Grohl: »So ya Thought ya Might like to Go to the show / To feel that warm thrill of confusion, That space cadet glow. / I’ve got some bad news for you sunshine, / Pink isn’t well, he stayed back at the hotel / And they sent us along as a surrogate band / We’re gonna find out where you folks really stand. / Are there any queers in the theater tonight? / Get them up against the wall! / There’s one in the spotlight, he don’t look right to me, Get him up against the wall! / That one looks Jewish! / And that one’s a coon! / Who let all of this riff-raff into the room? / There’s one smoking a joint, / And another with spots! / If I had my way, I’d have all of you shot!« a udarni rif komada sladak je, a naslućuje se bliski susret s krajem koncertnog puta. Usprkos svemu, za kraj dolazi nešto bolje. Najbolje, ako smo precizniji. Best Of You odzvanja puno i udarno i svemu tome čovjek ne bi ništa dodao. Teško, barem u prvom, službenom dijelu koncerta. Bend napušta pozornicu, ali tama i strateški postavljena svjetla daju do znanja da kanonada još nije gotova. Nakon kraće stanke za skupljanje snage, nakon dva gutljaja vode ili piva te nakon točno odmjerene petominutne pauze dolazi vrijeme za točku na i, iako nema heroja koji bi im mogao prigovoriti štednju energije ili rezerviran bezdušan nastup. Dave zauzima pozornicu s akustikom i u stilu herojskog usamljenika otpjeva doduše pomalo izlizanu verziju skladbe Times Like These, koja se nakon dopune svih spojnih članova organskog tijela sastava nadopuni u krasan mozaik alternativne ljepote, a zatim se mladićima na pozornici pridruži već ostarjeli starješina punkoidnih zlatnih vremena, hrapavi Bob Mould svojom pojavom. Dear Rosemary je zajednički studijski trenutak koji djeluje besprijekorno i uigrano i uživo, a pravo iznenađenje slijedi u nastavku. Jesam li danas već spomenuo Toma Pettyja? Jesam? A što s činjenicom da je Breakdown napisan baš ispod njegovih prstiju? I upravo taj već blago odcvali hit kasnih osamdesetih Mould i Grohlovi odluče odsvirati zajedno i bez zadrške. SAZAS bi već trljao ruke, a Fooje sve to blago boli k… i nastavljaju svoj stampedo kao oklopni odred. Kirurški zatvoreni krug može dopuniti samo još jedan čin – skladba Everlong, koja je, ruku na srce, nešto najbolje što su čule moje alternativom uvijek gladne uši.
Izniman završetak neki bi okrunili još skladbom Wheels, no ja mislim da bi bilo teško još što dodati a da se cjelina ne raspadne, ne razvodni ili nakon gotovo tri sata maratona ne postane faktor koji bi poticao dosadu. Foo Fighters su došli, vidjeli i pobijedili – na cijeloj liniji. Zadovoljni su bili svi, samo je zvuk mogao biti bolji. Istina je i da se ovaj put sa zadnjih redova na pozornicu vidjelo vrlo malo. Fooji su bili mali kao mravi, ali glasni i udarni kao krdo slonova. Kakav megalomanski ekran i kakva projekcija na platno ne bi bili suvišni, a to je ono što bi neki odcvali glameri uzeli zdravo za gotovo. Grohl i suzaratnici alternativnih užitaka na popoidni središnjetočni način klade se na nešto drugo i važnije – na dobru glazbu, energičnost, krasne ideje i činjenicu da nema rock’n’rolla bez hektolitara znoja. Upravo zato ću ih idući put opet ići diviti i na tog konja, dragi moji, uvijek je sigurno kladiti se!
Setlista
- White Limo
- All My Life
- Rope
- The Pretender
- My Hero
- Generator
- Learn to Fly
- New Way Home
- Walk
- Cold Day in the Sun
- Arlandria
- These Days
- Aurora
- Monkey Wrench
- Hey, Johnny Park!
- This is a Call
- In the Flesh? (Pink Floyd cover)
- Best of You
Bis:
19. Times Like These (Dave solo)
20. Dear Rosemary (w/ Bob Mould)
21. Breakdown (Tom Petty and The Heartbreakers cover) (w/ Bob Mould)
22. Everlong
