Mjesto: Krigl Pub / Ljubljana (Vič) / Slovenija
Datum intervjua: 01.08.2009
Forgotten Eden. Skupina koja njeguje hard rock, s prepoznatljivim, sebi svojstvenim sadržajem, dolazi iz sela Veliko Ubeljsko, kod Razdrtog, malo dalje od Postojne, pod Nanosom, a ovog kolovoza slavi 11. obljetnicu postojanja. Skupina je nastala još dok su dečki išli u sedmi ili osmi razred osmogodišnje škole. Dakle, riječ je o iskusnoj ekipi potentnog kvinteta, koji je prošle godine izdao svoj drugi studijski album “Eden”. Dugo su se vodili dogovori s bubnjarom Mihom Nedohom oko ovog intervjua, da bismo se uskladili i da bi na mjesto zločina stigao praktički cijeli bend, uz iznimku klavijaturista Iztoka Kocena (ne, nije u srodstvu s Richiejem Kotzenom). Sukladno tome, intervju je trajao poprilično dugo. Nakon nekoliko boca piva jezik nam se dodobra razvezao. Nakon nekih sat vremena čavrljanja u diktafon uslijedio je još koji sat opijanja, a onda su nas zbog kasnog sata “izbacili” iz Krigl puba u Rožnoj dolini (Ljubljana) i dečki su me pozvali u stan na Viču, na pravu primorsku pašticu, koju je skupina poslije zajedničkim snagama sama pripremila, po vlastitom, provjerenom receptu. I noć je bila duga. Takav je to život u društvu uvijek nasmijanih Primoraca, kojima se nadam da ću se jednom, za super pašticu, odužiti kakvim dobrim roštiljem i ćevapčićima…
RockLine: Vani je novi album “Eden”. Osjeti se napredak u odnosu na prvijenac, a ja ipak mislim da bi se u pogledu produkcije na njemu dalo još štošta doraditi.
Jure: Što se produkcije tiče, na tome smo radili zajedno s Jadranom Ogrinom. U svim temeljnim točkama slagali smo se. Skupina je jako zadovoljna postignutim zvukom. Mislim da ti album nisi dovoljno dobro slušao, vjerojatno si ga poslušao samo jednom. I neke tvrdnje u tvojoj recenziji (RockLine recenzija albuma “Eden” OVDJE) nisu stručno utemeljene. To nije album koji ti uđe u uho već na prvo slušanje, nego se u njega treba udubiti. Ali jako smo zadovoljni i tijekom snimanja. Naš Miha je, primjerice, odbubnjao sve bubnjeve za album u samo dva dana. Bubnjevi su onakvi kakvi jesu. Nikakvi uzorci nisu korišteni povrh toga. Kad slušaš, korištene su samo dvije gitarske linije. Mi nismo “semplirali” stvari, kako je to već bilo poznato u stilu produkcije osamdesetih. Htjeli smo uhvatiti što prirodniji i življi zvuk. Za bas linije smo na snimanju potrošili još manje vremena nego za bubnjeve. I vokali su napravljeni u dva dana. Dulje su nam trajale samo gitare. U deset dana snimili smo album u cijelosti. Nakon toga smo bili prisiljeni čekati da studio bude slobodan, jer se u njemu upravo nalazio Jan Plestenjak, a onda je slijedio miks albuma.
Edo: Mjesec dana prije snimanja slomio sam ruku, ali sam srećom do snimanja bio posve spreman.
Jure: Uložili smo i puno novca, a taj minus za sada još nismo uspjeli pokriti.
Miha: Mi smo postignućem jako zadovoljni.
RockLine: To mi se čini glavno. Da ste vi zadovoljni svojim radom i da vjerujete u njega.
Nejc: Npr. reakcije talijanskih medija na naš uradak su jako pozitivne. Tamo smo dobili same pozitivne kritike, za razliku npr. od RockLine recenzije.
Edo: Ja, činjenica je da svatko glazbu čuje na svoj način.
Jure: Dobili smo nekih 10 pozitivnih recenzija iz Italije u kojima nas uspoređuju sa svjetskim bendovima najvećeg formata.
Miha: Zato je šteta što nemamo pravog menadžera koji bi naše ime i glazbu gurnuo naprijed, među mase.
Jure: I osim toga, naravno, mi ne možemo živjeti kao profesionalni glazbenici od naše glazbe. Svatko u životu radi i druge stvari da preživi. Većinom studiramo. Miha svira bubnjeve još i u Requiem,… Za stvari kao što je menadžment nam nažalost nedostaje vremena.
RockLine: A što je s trenutnim nastupima? Znam da ste u ožujku 2009. nastupili u Cerknici pred finskim super bendom Lordi. Ima li još kakvih svirki u prilog podršci novom albumu? Je li u planu neka mini turneja u paketu s kakvim žanrovski sličnim bendom Forgotten Eden? Iz mojih dosadašnjih iskustava proizlazi da ste među publikom vrlo omiljena i tražena skupina.
Jure: S obzirom na dosadašnje nastupe, istina je da nas publika voli i sviđa joj se naša glazba. No, s obzirom na slovensku scenu, s našeg je stajališta teško pripremiti takvu turneju, jer teško je naći stilsku sličnost Forgotten Eden s drugim skupinama u Sloveniji. A kad bismo išli npr. s Requiem na turneju, naš bi Miha morao odsvirati dva nastupa zaredom u jednoj večeri. Bila bi to u komercijalnom smislu jako dobra ideja, koja bi na takav party privukla puno ljudi.
Miha: U jednom su se trenutku vodili dogovori o tome s Prospect, ali su ti planovi kasnije propali.
RockLine: Istina je da ste Forgotten Eden stilski posebnjaci u Sloveniji, ali ipak, ako malo razvučemo zajedničke nazivnike i pogledamo stvar šire, osim vas postoje i druge mlade nadobudne hard rock skupine kao npr. Broken Arrow, Hotty McKnotty, Stone Orange, 7th Angel… naravno da su međusobno različite, ali ipak pridonose tome da se hard rock vraća u fokus masa. Kako vi vidite tu situaciju trenutno u Sloveniji?
Edo: U Sloveniji u ovo vrijeme još uvijek osjećamo prevlast ekstremnih metal skupina. Ali stvari se mogu preokrenuti, he, he, he… vidjet ćemo što će donijeti budućnost.
RockLine: Čini mi se da je ponovno djelovanje skupine Requiem jako važno za oživljavanje hard rocka u Sloveniji. Mogu biti neka lokomotiva koja povuče ostale za sobom. Što mislite?
Jure: Točno tako. Ali tko uopće u Sloveniji još svira hard rock osim Requiem i nas?
Miha: Mary Rose.
Edo: Ja, samo Mary Rose trenutno jako malo nastupaju na koncertima, slično kao mi.
Jure: Inače se vode neki dogovori da bismo imali par nastupa u Italiji.
RockLine: Trenutno se u Italiji hard rocku vraća popularnost, ta mi se ideja čini jako na mjestu. To je onaj val “oživljavanja” koji se prije nekoliko godina počeo širiti iz Skandinavije…
Jure: Kod nas je i tržište znatno manje. Od takve glazbe nema šanse da bi u Sloveniji preživio mjesec dana. Jan Plestenjak?
Edo: Onda je kraj priče.
Jure: Kod nas više narodna scena laufa, ha, ha….
RockLine: Vratimo se u prošlost. Tko, gdje i kada je došao na ideju da napravi Forgotten Eden i gdje ste se međusobno našli?
Jure: Stvari su išle jako lako, bile su jednostavne.
Miha: Zapravo smo svi iz istog sela, Velikog Ubeljskog.
Jure: Da. To zvuči čudno i istovremeno je velika sreća.
Miha: Na početku su bila oba brata Počkaj…
Jure: Onda je došao Miha.
Miha: S gitaristom smo imali nekoliko problema. Prvo nas je napustio Mario, onda je skupinu napustio i njegov brat Simon, klavijaturist. Pa smo dobili Eda i Iztoka. Kadrovskih promjena u karijeri imali smo jako malo. Praktički nikakvih.
Jure: I na novom albumu smo uglavnom sve sami odsvirali. Siumon, bivši klavijaturist, uskočio nam je u pomoć, nešto malo pridonio je i Sergio iz Requiem (Sergej Škofljanec, op.p.). Da nam se ikad ukaže prilika da u bliskoj budućnosti snimamo kakav od naših koncertnih nastupa, pa čak i kakav videospot, sigurno bismo pozvali sve gostujuće glazbenike, osobito bivše članove, koji su pomogli da album “Eden” nastane.
RockLine: A kako nastaju vaše autorske skladbe? Donesete li prvo riff ili prvo melodiju. Tko je inicijator ideja u skupini i sl…?
Jure: Uglavnom sve ideje donesem ja. Onda mi ostali sugeriraju što im se sviđa, što ne, što bi bilo bolje i slično.
Edo: Juri jednostavno vjerujemo, dosad je uvijek sve dobro ispalo. Naravno, ponekad uzavrije krv, zaiskre se iskre, mišljenja su podijeljena, ali uvijek nađemo konsenzus.
Jure: Inače kod nas glazba ne nastaje tako da bi se prvo donio riff. Već na početku pristupamo stvari više cjelovito. Solaže naravno dolaze na kraju. Tu pojedinci imaju apsolutnu slobodu.
RockLine: Ti, Jure, si multiinstrumentalist. Doprinosiš u osnovi i klavijature?
Jure: Da. Jedino bubnjeve ne.
Edo: Pa, napisati znaš linije i za sviranje bubnjeva.
Jure: Naravno, ali osnova, vokal i gitara, prvo dolaze od mene.
RockLine: A materijal za novi album? Nastaje li već nešto?
Jure: Ako ostanemo zajedno, sigurno će se napraviti neka nova stvar.
RockLine: Što to znači? Ide li netko od vas u vojsku, ženi li se tko?
Jure: Ne. Ali od novog materijala, to su dvije skladbe, probali smo zajedno svirati samo onu koja je nastala kasnije. Onaj drugi komad je pak još jako star, koji nismo htjeli iskoristiti na albumu “Eden”, jer je malo drukčiji. Vrlo zgodna stvar, ali i malo kompleksnija. Sve ovisi o skupini. Ako uspijemo zbubnjati zajedno novac, volju, vrijeme za probe,… Trenutno bismo ipak hitno trebali promovirati album “Eden”!
RockLine: Pa to sam cijelo vrijeme imao na umu, ali nisam htio kao muha dosadnica zbadati još i tim pitanjem, zašto je tako malo učinjeno na promociji albuma “Eden”?
Jure: Da. Promocije albuma “Eden” zapravo nije bilo. Mislim, prave promocije. Nešto se pomicalo na početku, kad je nastala skladba Krompirjeva noč. Pisala se 10. obljetnica postojanja skupine, a istovremeno 30. obljetnica Krompirjeve noči. Isprva smo izdali samo skladbu Krompirjeva noč, a nakon nje cijeli CD. Planovi su bili veliki, ali na kraju su nam se planovi malo sfižili i od promocije smo prošli prilično slabo. Još uvijek se ipak nadamo da će se pojaviti kakva prilika da što više reklamiramo album “Eden”. Možda čak i kakav videospot, jer smo na Božićnom rock festivalu snimali neke snimke. Sve je naravno povezano s financijskim troškovima.
RockLine: A kako ti, Miha, uspijevaš istovremeno biti član čak četiri skupine? Forgotten Eden, Razvaline, Requiem, odnedavno i Lene kosti? To mi se čini također svojevrsnim fenomenom.
Miha: S Forgotten Eden ionako vježbamo samo vikendom. S Requiem imamo potvrđena samo dva svirka, za dalje još ništa nije dogovoreno, što će se događati sa skupinom. Svaka od tih skupina, koja se priprema na neki projekt, vremenski se isključuje, tako da mi uspijeva uskladiti članstvo u njima. Ali kad bi se npr. dogodilo da sve četiri skupine snimaju recimo istovremeno album, to bi bila kriza.
RockLine: Hipotetski gledano. Ako se pojavi ponuda iz inozemstva da imate turneju po Njemačkoj. Biste li skupili dovoljno hrabrosti da ostavite sve ostale obveze i krenete npr. u Njemačku na turneju?
Jure: Nitko od nas se toga ne bi uplašio.
Edo: Oh,.. po meni bismo kar išli.
Jure: Pitanja o tome bismo li ili ne ne bi ni bilo da nam za nastupe ponude još i novac.
RockLine: Jeste li Forgotten Eden otvoreni za strano tržište?
Jure: Da. Pogotovo za talijansko. Već samo zbog blizine, jer se kombijem u tren oka dovezemo preko talijanske granice.
Miha: Nije bilo daleko od toga da nastupimo na festivalu Bang Your Head!!! u Njemačkoj.
RockLine: Halo?!?!? Skoro vam je uspjelo doći tamo? Organizator tog festivala je inače, među ostalim, veliki ljubitelj hard rocka. Ove je godine recimo organizirao nastup AOR legendi Journey.
Miha: Doista, malo je nedostajalo.
Jure: Ja, kad spominješ Journey, novi album “Revelation” je super stvar. Novi pjevač odlično zamjenjuje starog. I sam album je super stvar, koja te nadahnjuje, neki je izvor za crpljenje ideja.
RockLine: To je pravi Journey album.
Jure: Ti, koji nosiš majicu AC/DC, sigurno ti je jasno da ta skupina ne smije iznevjeriti svoje fanove i promijeniti stil na nekom albumu koji izda.
Edo: Da. Postoji novodobna tendencija starih skupina da po pravilu mijenjaju stil na novim albumima. Većina. I sve što od toga nastane, silno je nezanimljivo i dosadno.
Jure: Journeyjev novi album je suprotnost tome. Nastavlja tradiciju njihovih klasičnih albuma i ne obazire se na trendove. To mi se čini jako važno. Toga bi se trebali držati svi bendovi. Pogotovo stariji.
RockLine: Jure, jesi li ikad razmišljao da se na koncertima usredotočiš samo na pjevanje, zbog samog performansa, i da u tu svrhu uzmete dodatnog ritam gitarista u skupinu?
Jure: Ja, razmišljao sam. Biti slobodan na pozornici vrlo je važna stvar, da trčiš amo-tamo, da držiš publiku uza se. Recimo kod komada I Can’t Wait to bi super ispalo. I kod snimanja videospota npr…
RockLine: A mami li vas proboj u inozemstvo?
Jure: Super bi bilo da dobijemo kakve ponude za nastupanje u Italiji. Kao što sam rekao, dobili smo vrlo dobre ocjene za naš novi studijski album. Bilo je nekoliko razgovora u tom smjeru, ali ništa još nije konkretno dogovoreno. Vidjet ćemo. Teško je, recimo. Talijani već sami imaju ogroman broj svojih skupina. Ali istina je da nema nijednog takvog kao što smo mi, Forgotten Eden.
RockLine: Hard rock se ipak vraća. Imate li takav osjećaj?
Jure: Da. Pogotovo to područje Primorske. U tim je ljudima rock nekako usađen, ljudi rado slušaju tu glazbu, dolaze na koncerte. U ljubljanskom je kraju više “fensi” scena…
RockLine: Ljubljana je poglavlje za sebe. Što se glazbenog ukusa većine ljudi tiče. Takav ukus baca lošu sliku na Sloveniju….
Jure: Pa i u Ljubljani ima pravih ljubitelja glazbe, koji glazbu čuju i shvaćaju na pravi način. Što se tiče svih tih 11 godina, s iznimkom jednog koncerta davno u Novoj Gorici, kad nas je pod pozornicom gledalo sedam totalno pijanih tipova, imali smo zaista odlične koncerte. S punim posjetom, ljudi su znali stihove, pjevali uz nas. Ne znam odakle, ali tako se dogodilo i tako je.
RockLine: Skočimo još malo na album “Eden”. Kakve su poruke u tekstovima, istaknite skladbe koje su vam posebno prirasle srcu?
Jure: Tekstovi govore o svakodnevici, čisti realizam. I naravno o curama. Inače, meni su svi komadi jednako prirasli srcu, teško ti je izdvojiti pojedine…
RockLine: A ostali?
Edo: Meni je primjerice Electric Night super komad, super za svirati. Isprva smo htjeli sve te stihove, tekstove među skladbama povezati u neki smisao, neku priču…
Jure: Već sam uvod u I Can’t Wait izgrađen je od stihova prikupljenih iz svih skladbi albuma i zapravo uvodno najavljuje cijelu poantu albuma, njegovu poruku. Zapravo uvod i prvi komad.
RockLine: Dakle, iza albuma stoji neki koncept?
Jure: Zapravo da. Pripovijeda o nekoj noći koja se dogodi. Rocker se zaputi u “akciju”, izađeš van, upoznaš dobru curu, osvojiš je. Ali onda se stvari zakompliciraju, i tu jednu noć možeš shvatiti kao doista jednu noć, jer se zapravo u toj noći sve između dvoje zaplete i razplete na kraju, a možeš je shvatiti i kao dugotrajniju vezu između dvoje, od početka do trenutka kad veza propadne.
Edo: Upravo je Electric Night vrhunac te priče.
Jure: Da. Electric Night je vrhunac…
RockLine: Šteta što to nije zabilježeno negdje u knjižici albuma…
Jure: Pa jest. Na svakoj je stranici simbolično u dizajnu stranice knjižice jasno vidljiva “crvena nit”, koja bi trebala povezivati sadržaj skladbi međusobno.
RockLine: A što prikazuje naslovnica albuma “Eden”?
Jure: To na naslovnici je umjetni raj.
Edo: Onaj čovječuljak koji je nacrtan na naslovnici hoda po staklu, dolje je staklenik – zapravo izumjetničen, kičast raj, na neki način.
Jure: Da, taj se čovječuljak izgubio. Onaj na naslovnici. Djeluje izgubljeno, traži se, tumara…
RockLine: Kako ste upoznali Jadrana Ogrina i odabrali ga za producenta albuma?
Edo: Nismo se poznavali. Bila je to naša želja da u njegovu studiju snimimo album.
RockLine: A akustika, privlači li vas? Jeste li ikad razmišljali o kakvom unplugged albumu
Jure: Definitivno. Samo bismo sada radije izdali neki koncertni snimak. U obliku DVD-a. Tako da se pod pozornicom skupi 2000 ili 3000 ljudi. Pripremili bismo sat i pol konkretnog programa, snimili ga. Mi smo skupina koja do punog izražaja dolazi na pozornici. Čak i ako je publika s početka suzdržana ili nas ne poznaje, tijekom koncerta se poistovjeti s našom glazbom i “padne unutra” dok sviramo. Kao što kažem, naši koncerti uvijek jako dobro ispadnu. Tako je bilo i kad smo svirali u dvorani VPK u Ljubljani, pred Within Temptation. Isprva su ljudi bili suzdržani, a onda su se tijekom našeg špila skupili pod pozornicom i podržavali nas.
RockLine: Vrijedi li posebno istaknuti kakav slovenski bend koji je nedavno ostavio poseban dojam kad se pojavio na sceni i kad ste ga vidjeli uživo?
Edo: Nisu hard rock, trashери su. Negligence. Čista ludnica. Šteta je samo što tako malo nastupaju, jer je zaista užitak gledati što ti tipovi rade na pozornici. Nadam se da će im uspjeti veliki met. Njihov je prvijenac zaista odličan.
RockLine: A što mislite o trenutnom mainstreamu. Recimo stvarima koje se danas vrte na MTV-u?
Jure: Nisam baš oduševljen. Ima puno tog ekstremnog kreketanja i vrištanja, bez osjećaja za melodiju. Sviranja na silu, bez osjećaja, hladno, racionalno. S druge strane, puno je bendova koji idu u neke emo, gotske ojađene “pussyje”. U toj glazbi ne osjećam ništa osim potpune plitkosti. Ti bendovi onda postignu neki uspjeh, mislim komercijalni uspjeh, ostavimo kvalitetu njihove glazbe sa strane, dobiju krila i u izjavama za javnost prodaju potpune gluposti… Ili smo mi već toliko stari.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
