Izdavač: Frontiers Music Srl.
Datum izlaska 26.04.2019.
Trajanje albuma: 43.36 min
Produkcija: Fortune
Žanr: AOR
Ocjena: 8.5 / 10
Fortune su kultni AOR sastav osamdesetih. Kultni jer su Fortune izdali jedan izvrstan album 1985., a onda nestali s rock karte. Malo je napisano o ovoj skupini, iako je ljubitelji AOR-a i melodičnog rocka, koji dublje istražuju oba žanra, jako dobro poznaju, jer njezin prvijenac vrijedi kao jedna od najboljih ploča koje su u tom žanru uopće izašle u pokojnim osamdesetima. Govorimo o AOR dosegu američkih west-coast sastava, koji su tada iznimno uspješno spajali hard rock s pop estetikom. Da, i Fortune su se tada učili pomalo od ABBA-e, pomalo od Boston, Styx, Journey i, naposljetku, od Bonnie Tyler.
Doduše, bend je već 1979. izdao svoju prvu ploču. I tada se zvao Fortune i i tada se taj album zvao »Fortune«. No bend je u idućim godinama prošao konkretnu zvučnu i stilsku transformaciju, pa se činilo posve logičnim da krene još jednom potpuno ispočetka. Od početka. Pod istim imenom. Bend je još prije izlaska prvijenca (točnije gledano drugog albuma), preciznije tri godine prije, stekao prepoznatljivost pjesmom Airwaves, koju je dao za film »Last American Virgin«. Album »Fortune« imao je izniman potencijal, kad je izašao, bio je široko prihvaćen, dobivao velike pohvale glazbenih kritičara i šire publike, no Camel/MCA Records, ista ona izdavačka kuća koja je pod svojim okriljem imala i Night Ranger i Guiffria, proglasila je bankrot.
Gotovo 35 godina nakon izlaska prvijenca, dobivamo dakle njegova nasljednika. Odsvirali, snimili i producirali su ga nositelji postave koja je snimila studijski prvijenac. Pečatni vokalist Larry Greene, s kojim su Fortune dolaskom u skupinu 1985. mnogo dobili i na ekspresivnoj strani autorskih kompozicija, te osnivači skupine, braća Richard Fortune (gitara) i Mick Fortune (bubnjevi).
»II« je sjajan nastavak kultnog prvijenca. Već pri prvom slušanju, kad se otvori odličnom Don’t Say You Love Me, zgrabi te za uši i ne pušta. Da je izašao (karikirano) 1986., ovaj zaključak ne bi bio ni najmanje drukčiji. Dakle. U novom dobu teško je iznjedriti album koji bi zvučao tako staroškolski i tako duboko disao osamdesete. Već zbog posve drukčije studijske logistike. Zapravo, tu se krije jedina mana albuma. Njegova skladateljska vrijednost je velika i neosporna, a AOR fanovi će ga pograbiti u trenu, o tome nema sumnje. Produkcija pak pomalo šepa. Bend je mogao posvetiti nešto više pozornosti oblikovanju zvučnih detalja, jer je uspio uhvatiti magiju zvučnog krajolika osamdesetih, ali je pritom ostao malo dalje od pola puta. S nešto više zvučnog »brušenja« dodatno bi produbio kontraste građevnih elemenata zvučne slike i tako iz kreativnih sokova skupine iscijedio još više učinka bombastičnosti, drama teatra odnosno samog pompa visokooktanske glazbene zaraznosti. Drugi je put, naravno, da pripremiš zvučno topliji, organskije zvučeći album. No »II« je negdje između, ipak bliže zvučnim karakteristikama hipersjajne produkcije osamdesetih. Da! U glavu brzo uskaču još i npr. kultni Aviator s jedinim izdanim istoimenim albumom iz sredine osamdesetih, prvijenac QE5, pa oba albuma sastava Giuffira, Autograph…. Bendovi koji su stvarali platformu za nadahnuće kasnijim glam metal sastavima, što vrijedi i za produkcijske pristupe.
Jedan od najzanimljivijih albuma i zapravo album kojem ne moram lijepiti »zaobilazne« oznake melodičnog rocka, nego izravno »čistokrvnu« oznaku AOR. Nostalgičnije odzvanjajući album u 2019., što se tiče AOR glazbe, dakle izumrlog žanra, ne možeš dobiti. A izvesti to mogu samo glazbenici koji su disali osamdesete. Odakle mislite da crpe nadahnuće razni skandinavski revitalisti tipa Work Of Art ili/i Houston?
Priličan broj komada koji su našli mjesto na albumu »II« morao je godinama čekati na proces snimanja. Ideje iz zaprašenih arhiva. Ne, naravno da nisu sve kvalitetom posve na istoj razini, ali su sve skladbe u skladateljskom smislu vrlo dobro »zapakirane«. Solaže u mid-eight dionicama slastica su svoje branše i presudno važan kontrast inače zacrtanoj stilskoj stazi. Prateće vokalne harmonije koje stupnjuju drama teatar atmosferičnim krešendom u zaraznim refrenima i zavjese sintisajzera koje odzvanjaju autentičnim »osamdesetima«. Povezanost sintisajzera s gitarom u gradnji zvučnih krajolika je esencijalna. Vokal Larryja Greenea djeluje prodorno, pečatno, prepoznatljivo, autoritativno. Samo bi više naglasaka na detaljima u fazi produkcije Fortune trebali i »II« bi bio gotovo »besprijekoran« uradak. Je li »II« labuđi pjev skupine ili ne, vidjet ćemo vrlo skoro.
autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Don’t Say You Love Me
2. Shelter Of The Night
3. Freedom Road
4. A Little Drop Of Poison
5. What A Fool I’ve Been
6. Overload
7. Heart Of Stone
8. The Night
9. New Orleans
10. All The Right Moves
Postava:
Larry Greene – vokal
Richard Fortune – gitara
Mark Nilan – klavijature
Ricky Rat – bas gitara
Mick Fortune – bubnjevi
