Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Morse, Alan
Izdavač: Inside Out Records
Izlazak: 2007
Ocjena: 3.5/5
Alan Morse je za većinu dobro informiranih ljubitelja “zahtjevnije” glazbe relativno poznato ime, dok je golemoj većini glazbene publike zasad još prilično nepoznat. Alan se do sada najviše proslavio kao gitarist suvremenih prog rock ikona Spock’s Beard, gdje je nakon odlaska svog puno poznatijeg brata Neala 2002. preuzeo primat neslužbenog vođe sastava. Iako je Alan najpoznatiji kao izvrstan gitarist, riječ je o svestranom glazbeniku i multiinstrumentalistu, baš kao i njegov brat. Najneobičnije kod Alanova načina sviranja gitare, pogotovo za rock gitarista, jest to da pri sviranju ne koristi trzalicu. Također je poznat po opsežnoj upotrebi sustain efekta zbog kojeg je tijekom godina zaradio šaljiv nadimak “Al Sustainiac”.
Nakon što je niz godina brusio gitaru u Spock’s Beard, Alan je odlučio da je došlo pravo vrijeme i za solistički prvijenac. Iako se na albumu cijelo vrijeme osjeća da je riječ o prilično osobnom djelu, nipošto ne očekujte klasični progresivni rock kakav svira u svojoj matičnoj grupi, nego vrhunski instrumentalni jazz rock fusion s velikim naglaskom na električnoj gitari. “Four O’ Clock And Hysteria” stoga nema baš nikakvih kriterija da bi ga se moglo proglasiti sporednim projektom Spock’s Beard, nego je puno bliži ostavštini glazbenika i sastava poput Return To Forever, Colosseum II, Dixie Dregs, Allana Holdswortha i onome što stvara još jedan Morse, Steve Morse (Deep Purple, ex-Dixie Dregs, ex-Kansas), koji nije ni u kakvu srodstvu s Alanom i Nealom.
Nikakvo nije iznenađenje što je Alanu na klavijaturama priskočio njegov puno iskusniji i prepoznatljiviji brat, koji iza sebe ima niz godina uspješne solo karijere. Alan naravno nema nikakvu namjeru oponašati bratovu karijeru, nego se odlučio za potpuno vlastiti pristup. Umjesto da snime još jedan klon Spockobradaca, s Nealom je snimio glazbu kakvu Alan inače ne bi mogao izraziti u okviru matičnog sastava i u kojoj se jasno čuje njegov vlastiti glazbeni izraz. Na albumu mjestimice gostuju i njegovi kolege iz Spock’s Beard (dakle bubnjar/pjevač Nick D’Virgilio, basist Dave Meros i klavijaturist Ryo Okumoto) te posebni gost, veliki Jerry Goodman (ex-Mahavishnu Orchestra) na električnoj violini.
Na albumu se nalazi uglavnom solidan jazz rock fusion, koji najviše procvjeta na skladbama poput vrlo prikladno nazvanih “Cold Fusion”, “Return to Whatever” (iz naslova je više nego jasno kome je posvećena) i nešto funkiranije začinjene “Chroma”. No Alan ipak cijelo vrijeme dokazuje svoj svestrani glazbeni pristup i podjednako dobro vladanje ostalim glazbenim sastojcima, poput bluesa na “R Bluz”, flamenka na “Spanish Steppes” i nekih pop tendencija na “Major Buzz” te “First Funk”. Također pokazuje smisao za baladni patos na završnoj “Home”. Najtvrđa skladba na albumu zasigurno je “The Rite Of Left”, gdje malo jače zagrebe po gitari, u sličnom stilu kao što to radi u Spock’s Beard, dakle ta je skladba od svih najsličnija onome što Alan stvara u svojoj matičnoj grupi.
“Four O’ Clock And Hysteria” će po mom mišljenju najviše oduševiti gitarističke entuzijaste i ljubitelje svih oblika jazz rock fusiona, dok će prosječni ljubitelji Spock’s Beard Alanovim prvijencem vjerojatno biti nešto manje oduševljeni. Albumu uspijeva vrlo lijepo uskočiti u odgovarajuću gitarsku stratosferu koja se temelji na najboljim elementima jazz rock fusiona i izvan tradicionalnih okvira progresivnog rocka. Iako Alanov prvijenac u strogo artističkom smislu ne donosi mnogo novoga, što već u prošlosti ne bi lijepo pokazali neki majstori jazz rock fusiona (koji su bez sumnje snažno utjecali na Alanov glazbeni put), riječ je o lijepoj demonstraciji Morseova dinamičnog pristupa sviranju gitare, u kojoj uspješno zasijava nekoliko osobnih plodova u svijetu kvalitetnih melodija jazz rock fusiona. Svaki vrhunski gitarist u sebi cijelo vrijeme ima (skrivenu) agendu i stalnu težnju za neprestanim glazbenim istraživanjem i otkrivanjem novih granica te vlastitih mogućnosti. Alanov prvijenac predstavlja prvi korak prema demonstraciji nekih njegovih, do sada neotkrivenih, potencijala jednog od najtalentiranijih i najinspiriranijih gitarista suvremenog progresivnog rocka.
Postava
Alan Morse – gitara
Neal Morse – klavijature
Gary Lunn – bas gitara
Scott Williamson – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dave Meros – bas gitara
Nick D’Virgilio – bubnjevi
Ryo Okumoto – klavijature
Jerry Goodman – električna violina
Eric Darken – udaraljke
Produkcija
Alan Morse & Neal Morse
Popis skladbi
1. Cold Fusion
2. Return To Whatever
3. Drive In Shuffle
4. R Bluz
5. First Funk
6. Dschungel Cruz
7. The Rite Of Left
8. Chroma
9. Spanish Steppes
10. Track 3
11. Major Buzz
12. Home
