FreQuency festival – prvi dan (2009)

0 9

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Vaz / St. Poelten / Austrija
Datum koncerta: 20.08.2009
Broj posjetitelja: 70

Sedmi FreQuency festival zaredom jedan je od većih europskih festivala koji je u svojoj povijesti ugostio mnoga zvučna imena međunarodne rock scene, poput Metallice, Nine Inch Nails, Muse, Foo Fighters, Queens Of The Stone Age, Morrisey, Franz Ferdinand, Travis ili Kaiser Chiefs. Alter-rockerska, a do lijepe mjere MTV-jevski obojena mješavina izvođača donijela je među veća imena na ovogodišnji FreQuency i The Prodigy, Radiohead, Grace Jones i Ska-P!  U kombinaciji s njemačkogovornim imenima koja vladaju isključivo pop scenom njemačkogovornih zemalja, poput Peter Fox, Farin Urlaub Racing Team ili Mia., i ovogodišnji FreQuency bio je definitivno jamstvo koje puni novčanik! Ovaj je festival osobito zanimljiv stranim posjetiteljima poput nas Slovenaca, zbog svih fanova Radiohead i The Prodigy, kao i ljubitelja glazbe srednje velikih sastava koji dobivaju prilično čestu rotaciju na radijskim frekvencijama, kao što su: Jet, Kasabian, Anti-Flag, Rise Against, Mando Diao, Eagles Of Death Metal, Volbeat, The Sounds, The Editors, The Subways,… Ovogodišnji FreQuency svojim su pojavljivanjem dodatno začinila i dva legendarna punkera, Jello Biafra (ex-Dead Kennedyes) i C.J. Ramone (ex-Ramones)!

Prvi put u povijesti festival se preselio s bivše staze Formule 1 na Salzburgringu na lokaciju u gradu St. Polten i tamošnji prostor VAZ (Veranstaltungszentrum). Čitateljima i osoblju RockLine ekipe taj je zabavišni prostor više nego dobro poznat, nakon posjeta festivalu Lovely Days, koji se sada održava kod mjesta Wiesen.

Na ovako masovno posjećen događaj vrijedi doći dan prije službenog početka, jer je to jamac da ćeš izboriti dostojan prostor gdje ćeš postaviti svoj šator i napuniti baterije za juriš na trodnevno rajanje načičkano izvođačima koji su se ove godine rasporedili na čak 7 različitih pozornica! Glavninu zanimljivosti ovogodišnjeg FreQuency festivala ponovno su odnijele dvije dominantne pozornice, i to Race Stage (veća pozornica) i Green Stage (manja pozornica). Imena su dobile na izvornoj lokaciji, jer je Race Stage na stazi kod Salzburga stajala doslovno na dijelu trkaće staze, a “zelena” pozornica, udaljena od nje 15 minuta hoda, dobila je takav nadimak zato što je bila postavljena na mjestu okruženom šumskim površinama.

Ove su godine pozornice stajale još bliže. Od jedne do druge trebalo ti je manje od deset minuta hoda, a razlika je bila u tome što je glavna pozornica Race Stage stajala točno na mjestu gdje je dosad uvijek stajala pozornica na festivalu Lovely Days, zelena pozornica zauzela je mjesto istočno od nogometnog stadiona, dakle opet u cijelosti unutar idiličnog zimzelenog ambijenta, zbog čega, naravno, nosi najprikladnije ime. Nisu stajale jedna nasuprot drugoj, nego gotovo paralelno.

RACE STAGE

C.J. RAMONE: 14.30 – 14.55
Tko ne poznaje legendarne Ramones, prvu punk postavu koja je po pozornicama divljala od početka sedamdesetih pa sve do sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća? Dio razgrađivača čija je glazba sastavni dio svakodnevice svakog mladog buntovnika već preko tri desetljeća, između 1989. i 1996. bio je i C. J. Ramone. Čovjek pravog imena Christopher Joseph Ward bio je tog dana onaj koji je s “trkaće” pozornice skinuo djevičanski sjaj i uprljao ga pravim malim punk veseljem, koje se razvilo pod žarkim suncem i na užarenom pijesku, tako da se prašina dizala metrima i metrima u visinu. Što je gospodin sa pratećim sastavom izašao na pozornicu, kao uvertira u njegov nastup mogla se čuti “Anarchy in the U.K.” engleskih kolega po zanatu Sex Pistols, koji su u ono vrijeme u Velikoj Britaniji bili to što su Ramones bili u Obećanoj zemlji. U skromnih dvadeset i pet minuta koliko ih je C. J. imao na raspolaganju, protkao je sve veće hitove legendarne postave iz njihove bogate diskografije od četrnaest dugosvirajućih ploča. Tako su pod njegovim žicama završile himne poput “Sheena is a Punk Rocker”, “Blitzkrieg Bop”, “I Wanna Be Your Boyfriend”, “Teenage Lobotomy”, “It`s A Long Way Back” te neke druge. Legendarni punker nije zaboravio ni nedavno preminulog kralja popa, Michaela Jacksona, kojemu je posvetio pjesmu s pomalo satiričnim naslovom (i sadržajem) “Glad To See You Go”. Uostalom, to nije bitno, većina okupljenih bila je pod pozornicom da se zabavlja, a ne da moralizira. C.J. Ramone dokazao je da u njemu još ima puno mladenačkog buntovničkog duha. Svakako jedan od najboljih “tribute to” šovova viđenih u posljednje vrijeme.

GLASVEGAS: 15.25 – 15.50
Škotski alternativni rockeri Glasvegas mogu se unatoč razmjerno kratkom postojanju, na sceni su naime tek od 2003., pohvaliti mnogim vrlinama, među kojima su na prvom mjestu izvrstan live performans i vrlo slušljiv debitantski samonaslovljeni album, koji je izašao u rujnu prošle godine. Četveročlanu postavu, koja je na britanskom otočju već dobro etablirana, čine hiperaktivni James Allan (vokal, ritam gitara), Rab Allan (solo gitara, prateći vokal), Paul Donoghue (bas gitara, prateći vokal) i Caroline McKay (bubnjevi), koja je 2005. zamijenila Ryana Rossa. Njihovu glazbu čuli su u Columbia Records, gdje je, jednako kao i debitantski album, izašao i mini album s isključivo božićnom tematikom “A Snowflake Fell (And It Felt Like A Kiss). Uspjeh koji četvorac žanje upotpunjuju brojne nominacije (NME Awards, Mercury Prizes, Q Awards, MOJO Awards …) i nagrade (NME Awards). O njihovoj kvaliteti na vlastite se uši mogla uvjeriti i okupljena rulja, a teško bi se povjerovalo da je netko nakon njihova nastupa ostao ravnodušan. Svaki član sastava isijava nevjerojatnu energiju i karizmu, njihova je glazba melem za uši. Iako pozornica na prvi pogled nije djelovala ni po čemu posebno, svoj je šarm dobila golemim svjetlećim natpisom “Glasvegas”, čija su se svjetla povremeno palila. Pjesme poput “Flowers And Football Tops”, “Geraldine”, “It`s My Own Cheating Heart That Makes Me Cry”, “Go Square Go” i “Daddy`s Gone” s prvijenca upotpunile su “Fuck You, It`s Over” i “Please Come Back Home” s mini albuma te obrada “Everybody`s Got To Learn Sometime” britanskog pop sastava The Korgis, koji uz povremene prekide djeluje još od 1978. Njihov je nastup tako bio scenski i zvučno savršen i izbrušen, publika oduševljena. Glasvegas su zasigurno jedan od onih sastava čiji se samostalni koncert toplo preporučuje.

JET: 16.20 – 16.50
Ako su Eagles Of Death Metal američke zvijezde garažnog rocka, JET su njihovi mlađi australski bratići. Četvorka čiji izdanci ne sežu tako daleko u Milenij upozorila je na sebe već debitantskim albumom “Get Born” iz 2003., kada su se dečki odlučili na nož probiti na scenu. Odluka se očito isplatila. Njihov prvi singl “Are You Gonna Be My Girl?” odmah je po izlasku kotirao na svim važnijim svjetskim glazbenim ljestvicama, korišten je u više filmova, televizijskih šovova, videoigara, reklama te doživio već poprilično obrada drugih izvođača. Iako sastav mnogi uspoređuju s legendarnim The Rolling Stones, The Beatles, The Who ili čak Motown postavama, JET se tih usporedbi strogo ograđuju. Za svoj najveći i najutjecajniji uzor navode zemljake You Am I, osobito njihovu ploču “Hi Fi Way”, što se osjeti na svim njihovim dosadašnjim izdanjima. Prvijencu “Get Born” 2006. se pridružio “Shine On”, a njemu je prošli tjedan uslijedio treći po redu “Shaka Rock”. Braća Nic (glavni vokal, ritam gitara, klavir) i Chris Cester (bubnjevi, udaraljke, prateći vokal, gitara), Cameron Muncey (solo gitara, prateći vokal) te Mark Wilson (bas gitara, klavijature, harmonika) prošetali su se u dobrih tridesetak minuta kroz sva tri albuma i oduševili. Više nego što je itko očekivao. Počevši s “Cold Hard Bitch”, prvom pjesmom koja je debitirala na Billboardovoj ljestvici najvrućih skladbi, rajanje se preselilo u “Put Your Money Where Your Mouth Is” s drugog albuma, a uvodnu trojku zaključila je skladba “She`s A Genious” s posve svježeg albuma. Unatoč svim uspjesima koje su nanizale ovoga dana odsvirane pjesme, nijedna se ne može mjeriti s već spomenutom “Are You Gonna Be My Girl?”, koja je ionako klasa za sebe. Ako je publika do tog trenutka u svom rajanju oklijevajući prebacivala s noge na nogu, s tom se skladbom to potpuno promijenilo. Višetisućna je množina naime pokrenula fanatičan val odobravanja, pljeskanja, skakanja, što je vidljivo crtalo osmijehe na licima četvorke. Jednako kao i prvu polovicu, u drugom dijelu njihova nastupa nizali su se ostali stariji hitovi: “Get What You Need” s prvijenca, “Holiday” i “Rip It Up” s drugog dugosvirajućeg albuma te najnoviji “Beat On Repeat” i “Black Hearts (On Fire)”. Iako se ove posljednje skladbe do izlaska nije moglo baš često čuti, već žanju uspjehe jer su, kao i njihovi stariji hitovi, nevjerojatno pjevne i slušljive. Iako je ovoga puta producentsku palicu nad pločom zavitlao Chris “Frenchie” Smith, a ne njihov stari znanac Dave Sardy, koji je s JET surađivao na prva dva albuma. Kako god, Frenchie je posao odradio odlično, koliko, pokazat će glazbene ljestvice i nepristrani kritičari – publika. Sastavu ide u dobro već i sam nastup, a kamoli glazba! Bravo, dečki!

THE TING TINGS: 17.20 – 18.10
Najveći proboj na glazbenu scenu prošle je godine pripao britanskom dvojcu The Ting Tings, čiji je veliki hit “That`s Not My Name” u trenu izludio svijet i zauzeo sam vrh britanske ljestvice singlova. Nije bilo drukčije ni s albumom “We Started Nothing”, koji je producirao upravo Jules De Martino, muška polovica dua. Nježniju polovicu predstavlja Katie White, energična plavokosa mlada dama neuobičajenog, mjestimice pomalo dosadnog glasa, zanimljivog izgleda i nastupa. Tom neobičnom dvojcu poseban šarm daje i to što na pozornici sve rade sami. De Martino tako krotи bubnjeve, gitare i klavijature, a uz to pridonosi i glasom. White nastupa kao glavna vokalistica i gitaristica koja povremeno potapše bas bubanj i sintetizator. Ako vam sve to zvuči kao potpuni kaos, nipošto nije tako. Riječ je naime o savršenoj simfoniji, i instrumenata i glasa. The Ting Tings, unatoč mladim godinama postojanja, djeluje nevjerojatno uigrano i profesionalno, što su dokazali i tijekom svog nastupa na Frequency festivalu. Publiku su pokrenuli već prvom pjesmom, odnosno posljednjim singlom “We Walk”, a još više ju zagrijali s “Great DJ”, uvodnom špicom iz filma nagrađenog Oscarom “Milijunaš s ulice” (“Slumdog Millionaire”). “Fruit Machine” nam je u nastavku poslužio kratkim gitarskim solom gospođice i bubnjarskim solom De Martina. Svakako dobrodošlo osvježenje ionako užarene skladbe. Jedna od rijetkih skladbi s prvijenca koja nije izdana kao singl je “Keep Your Head”, pri kojoj se početni entuzijazam malo smirio, no već ga je nakon nekoliko minuta ponovno raspalila skladba “Shut Up And Let Me Go”. To je prva skladba dvojca koja se ubrzo po izlasku uspješno popela na sam vrh Billboardove ljestvice stotinu najvrućih singlova i ondje se zadržala preko šest tjedana. Slijedila je pomalo čudna stvar, kad je White okupljenu rulju zamolila da svi prisutni i pribrani dignu ruke u zrak i pozdrave njezine prijatelje u Engleskoj. “Impacilla Carpisung” je još jedna ovoga dana odsvirana skladba koja nije postigla zamjetnije uspjehe, no ipak publiku ni na trenutak nije ostavila ravnodušnom. Savršen završetak nastupa The Ting Tings pripao je pjesmi “That`s Not My Name”, njihovom velikom hitu, kojom su publiku po drugi i posljednji put odnijeli do vrhunca. Dvojac pak ne počiva na lovorikama. U pripremi je naime već drugi studijski album, koji zasad još nema naslova, čak ni radnog. Nadajmo se samo da će biti jednako uspješan kao i prethodnik!

AFI: 18.40 – 19.30
Nakon poplave mladih i nadobudnih sastava koji su toga dana već nastupili na “race” pozornici, napokon je došlo vrijeme i za nešto starije, odnosno etabliranije. Amerikanci A Fire Inside, ili kraće AFI, koji su se počeli glazbeno baviti početkom devedesetih, do danas su izdali sedam studijskih albuma, posljednji “Decemberunderground” 2006. u izdanju Interscope Records, kod koje će za nepunih trideset dana izaći i njihov novi album, koji su gospoda nazvala “Crash Love”. Unatoč njihovoj dugogodišnjoj prisutnosti na sceni, veći su proboj doživjeli tek 2003. albumom “Sing The Sorrow” (DreamWorks). Ako su Davey Havok (vokal), Jade Puget (gitara, klavijature, programiranje, prateći vokal), Hunter Burgan (bas gitara, klavijature, programiranje, prateći vokal) i Adam Carson (bubnjevi, udaraljke, prateći vokal) do tada prisezali na sirovi hardcore, od tada se na svim sljedećim albumima osjećaju tragovi komercijalizacije i želje za uspjehom. Osjetno vidljivije nego ikad prije. Od pravih HC manijaka pretvorili su se u prosječne cmizdrave, što osim glazbom i izgledom dokazuje i rulja emo cura i dečkića okupljena pod pozornicom. Upravo je “Sing The Sorrow” bio onaj prijelomni album koji je još razmazio uši dobrim starim teškim ritmovima, odnosno skladbama “Girl`s Not Grey” i “The Leaving Song Pt. II”, kojima su AFI započeli svoj nastup. Slijedile su “Summer Shudder” i “Kill Caustic”. Havok (u svijetloružičastoj košulji i svjetlucavim srebrnim allstaricama !?!) prvi je put toga dana pokazao svoje pomalo mahnite poteze. One su se nastavile u “Days Of The Phoenix” s albuma “The Art Of Drowning” (Nitro, 2000), koji se ponešto očitije koketira s mračnim punk ritmovima. Povratak na jedan od njihovih najuspješnijih albuma obilježila je skladba “Silver And Cold”, ali ni s njom se nisu mogli oprostiti od albuma. Nešto kasnije slijedila je tako još “Dancing Through Sunday”, koja je ponovno zapalila iskre među publikom. Poput melema potom se u uši smjestila jedna od njihovih starijih skladbi “A Single Second”, i trenutak kad Havok napokon zagrmi kako i priliči (bivšem) hardcoreašu. Ako parafraziram naslov albuma na kojem je skladba izdana: Shut Your Mouth And Open Your Eyes! Doslovno! Pred kraj nastupa AFI su se posvetili posljednjem albumu, počevši s “The Missing Frame”. Njoj je slijedila jedna od rijetkih obrada koje je sastav napravio. “Love Is A Many Splendored Thing” nastala je iz pera Paula Francisa Websterа, uglazbio ju je Sammy Fain. Kada? Davne 1955. Klasika u novom ruhu. Gotovo kao “Love Like Winter” ili “Miss Murder” s spomenutog albuma, koje su zasigurno među većim AFI hitovima. Između njih dvije mjesto je pripalo još skladbi “Totalimmortal” s EP-a “All Hallow`s EP” (Nitro, 1999), koja je prilično razblažila naelektrizirani zrak između posljednje dvije. Mišljenja o tome jesu li gospoda oduševila podijeljena su. AFI su ovu setlistu posvetili svima, i starijim i nešto novijim obožavateljima. Za svakoga ponešto. A za nikoga ni djelić pjesme s nadolazećeg albuma. Čini se da će na prvo slušanje trebati pričekati do izlaska. Službeni datum: 29. rujna. Dakle – uskoro!

EAGLES OF DEATH METAL: 20.00 – 21.00
Što bi bili Eagles Of Death Metal bez Jessea Hughesa i što bi bio Jesse Hughes bez cura? “Pigeons of shit metal”, kako ih je 2006. nazvao nestašni Axl Rose. Čelična postava Jesse “Boots Electric” Hughes (vokal, gitara), Dave “Davey Jo” Catching (gitara), Brian “B.O.C.” O`Connor (bas gitara) i Joey “Sexy-Mexy” Castillo (bubnjevi), koju smo ožujka ove godine imali priliku ponovno vidjeti u ljubljanskoj Cvetličarni Mediapark, povratnik je Frequency festivala, jer je njihov nastup na “race” pozornici odvrten već 2007., kad se festival još održavao na stazi u Salzburgu. Hughes je svoju razigranost, kakvu se moglo vidjeti dok je šetao novinarskim centrom, prenio na pozornicu, gdje je došla do izražaja upravo u koketiranju s publikom. Primjetno, no nenametljivo, čak vrlo srdačno. Osobito u trenutku kad mu je neka djevojka iz publike na pozornicu dodala češalj kojim je gospodin uredio svoje blago zavinute brčiće. Otprilike jednosatni nastup Orlova obilježile su skladbe sa sva tri albuma “Peace, Love, Death Metal” (AntAcidAudio, 2004), “Death By Sexy” (Downtown, 2006) i “Heart On” (Downtown, 2008). Otvaranje je, očekivano, pripalo skladbi “I Only Want You”, nakon koje su slijedile “Don`t Speak (I Came to Make a Bang!)”, “Bad Dream Mama”, “Heart On” i “Cherry Cola”. Gotovo željezni repertoar, na kojem su još “Secret Plans”, “Already Died”, “I Gotta Feelin (Just Nineteen)”, “Whorehoppin` (Shit, Goddamn)”, “I Want You So Hard (Boy`s Bad News)” te neke druge, osvježila je obrada “Stuck In A Metal” sastava Stealers Wheel, škotskog folk rock benda s početka sedamdesetih, koji se nakon dugotrajne stanke prošle godine vratio na scenu. EoDM-u je već u navadi da na svoju playlistu uvrste obradu, a ovoga puta bila je upravo ta. Također su još jednom više opravdali svoj ugled legendi američkog garažnog rocka i dokazali da im u svom poslu nema ravnog. Takvu karizmu kakvu posjeduje svaki član spomenutog sastava ne može baš svatko.

KASABIAN: 21.30 – 23.00
Čekanje je bilo nagrađeno. Kasabian su napokon bili tu. Višetisućna množina dočekala je sastav jednim od najglasnijih poklika te večeri, što uopće ne iznenađuje, jer je sastav osobito u posljednje vrijeme vrlo vruć. Ponajprije zbog njihovog posljednjeg, posve svježeg trećeg studijskog albuma “West Ryder Pauper Lunatic Asylum”, koji je izašao početkom ovogodišnjeg ljeta u izdanju RCA / Columbia. Četveročlani sastav, nastao 1999., na izlazak samonaslovljenog prvijenca čekao je dugih pet godina, a zatim dvije godine kasnije (2006.) udario još drugim dugosvirajućim albumom “Empire”. Sastav koji dolazi iz meke indie rocka – Velike Britanije, ime je dobio po Lindi Kasabian, članici kriminalne obitelji Manson. No sastav nije jedini koji je na bilo koji način povezan s njima. Trent Reznor, tijelo i duša Nine Inch Nails, svoj je album “The Downward Spiral” snimao u kući gdje su 1969. članovi zloglasne kvazi-komune pod vodstvom Charlesa Millesa Mansona ubili glumicu Sharon Tate. Imenovanje sastava po tako devijantnoj osobi doista zvuči jezivo, ali u njihovoj glazbi nema ničeg spornog. Energija koja se s pozornice prenosi na publiku povremeno blago podsjeća na onu koja se razvije tijekom nastupa Rage Against The Machine, kad unatoč tome što si pri kraju snaga, još uvijek iz sebe izvučeš najviše. Zahvaljujući, naravno, glazbi i izvođačima koji su na kraju natopljeni baš kao da su dio publike. Kasabian su se već na samom početku posvetili svom trećem albumu i svoj nastup započeli s “Vlad The Impaler”, nakon kojeg je slijedio “Underdog”. Iako su to dvije posve svježe skladbe, trebalo je tek nekoliko rifova da se množina pokrene u rajanje, koje se sa svakom sljedećom skladbom samo još pojačavalo. “Shoot The Runner”, prvu odsviranu skladbu s “Empire”, zaokružile su “Cutt Off” i “Processed Beast” s debija. Upravo se potonji 2004. kao treći singl popeo na sedamnaesto mjesto britanske ljestvice singlova, ali sastavu nažalost nije donio probojni uspjeh. Jest to učinio “Empire”, tadašnji prvi singl, koji se zaustavio na desetom mjestu spomenute ljestvice. “Where Did All Love Go” je još jedna od najnovijih skladbi, tijekom koje se publika prvi put te večeri za nijansu smirila i na približno istom valu zadržala još kroz “Take Aim” i “Fire”. Među novije pjesme spada i “Fast Fuse”, ali publici je malo bolje poznata s male ploče koja je bila dostupna samo na određenim tržištima, a ne široj javnosti. Iako je “odmor” dobro došao, nije dugo trajao. Kasabian su svoj nastup do kraja odvrtjeli punim šusom. “The Doberman” je publiku ponovno doveo na radnu temperaturu. Ludilo je još povećao “Club Foot”, skladba koju je sastav posvetio češkom studentu Janu Palachu, koji je u znak političkog protesta počinio samoubojstvo. Četvorka koju čine Tom Meighan (vokal), Sergio Pizzorno (gitara, prateći vokal), Chris Edwards (bas gitara) i Ian Matthews (bubnjevi) svoj je nastup priveo kraju skladbama “Stuntman” i “L. S. F. (Lost Souls Forever” s drugog, odnosno prvog albuma. Kao i mnogi drugi izvođači, ni Kasabian nisu mogli odoljeti iskušenju da ne odsviraju neku obradu. Gospodičići su se odlučili za “You Got The Love”, američke soul i gospel pjevačice Candi Staton, gospođe pravog imena Canzetta Maria Staton. No to nikome nije smetalo. Samo da su Kasabian na pozornici! Preporučam!

PETER FOX: 23.30 –
Kako to Austrijanci rado običavaju, i ovaj su put za glavnog izvođača večeri odabrali njemačkog govornika Petera Foxa, bolje poznatog kao jednog od vokalista sastava Seeed, kojeg je ekipa RockLinea uživo pratila 2007., također na Frequency festivalu. Iste je godine nestašni lisac započeo i samostalnu karijeru te krajem prošlog rujna izdao svoj prvijenac “Stadtaffe”. Nebrojeno glava, željnih malo lokalnog aperitiva prije sljedećeg festivalskog dana, okupilo se pod pozornicom i pozdravilo Foxa gromoglasnim pljeskom, zviždanjem i povicima uoči skorog završetka nastupa na “race” pozornici, a on im je u nepunih dva sata odsvirao većinu skladbi sa svog prvijenca (“Alles Neu”, “Schwarz Zu Blau”, “Haus Am See”, “Kopf verloren”, “Lok auf 2 Beinen”, “Der Letze Tag” …), nekoliko Seeed hitova (“Erykah”, “Timbaland Remix” …) te obrade Miss Platinum (“She Moved In”, “Marry Me” …), da nabrojim samo neke. Činjenica je da bi publika, bez obzira na to što bi Fox pustio, poludjela. No nažalost je u većini slučajeva tako samo kod “domaćih” izvođača.

GREEN STAGE

Još prije nego što je oživjela Race Stage, kao najveća među svim pozornicama, FreQuency festival zapravo je počeo već oko 14.00  sati poslijepodne! 

CUVEE: 14.05-14.40 

Mladi grazki kvintet Cuvee ovoga je puta bio počašćen da otvori FreQuency 2009! S pogledima uperenima ravno prema suncu, grazki momci koje vodi pjevačica Anni dodobra su upoznali što je to temperatura od tri metra visine i žarka vrućina. Sastav je, bez obzira na to što je nov na sceni, dosad već odsvirao kojih 200 koncerata po Austriji. RockLine ih je pogledao 10.06.2009. u grazkom Orpheumu, pred nastup izvrsnog pjevača i bivšeg člana hard rock sastava Bad English Johna Waitea. Sastav zapravo nije rekao ništa novo. I ovaj je put ponudio melodičnu alter rock zagonetku mračne konotacije. Bez komplikacija i s gradnjom pozadine rifovske zavjese razmazano modnog hrskanja. Grupa je odsvirala koncert bez vidljivijih pogrešaka, sigurno, a Anni je opet upozorila da je riječ o pjevačici s velikim talentom. Možda bi u budućnosti vrijedilo graditi na dotjeranijem vanjskom izgledu, što osobito vrijedi za Anni, koja će morati što prije računati omjer unosa i potrošnje kilokalorija! U setlisti naravno nije manjkao ni prvi singl sastava, Out Of Habit!

DUNE: 15.00-15.40 

Čak sedam glazbenika zauzelo je pozornicu kad su nastupili Danci Dúné, podrijetlom iz grada Skive. Pritom moramo paziti da sastav ne zamijenimo s njemačkim sastavom Dune, čije korijene vučemo do 1992. Riječi Dune i Dúné izgovaraju se posve drukčije. Riječ je o mekom indie rocku koji se oslanja na zvučno uzorkovanje, za što brinu dva klavijaturista, i to Cecilie Dyrberg (cura rado zgrabi i gitaru) i Ole Bjørn Sørensen, što znači unošenje elektro pop poticaja u izričaj. Najviše pozornosti u sastavu na pozornici preuzima kovrčavi pjevač androgenog izgleda Mattias Kolstrup. Sastav, koji krajem kolovoza izdaje svoj drugi studijski album “Enter Metropolis”, u setlistu je, uz posve nove Heat i uvodni Time To Leave, ubacio među ostalim i skladbe Last Beat, 80 Years, singl hit Bloodlines i Dry Lips. Austrijskoj publici vrlo dobro poznat sastav uživao je u svoj pozornosti koju je dobivao od publike. Ona nije obraćala pozornost na jaku žegu i slobodno se prepustila užicima uigranog nastupa sastava. To je glazba koja ne zahtijeva posebno znanje, sve što treba je pozornost da tijekom izvedbe ne napraviš kritičnu pogrešku. Smisao je naravno udovoljiti masi, za što Mattias brine iznimno sigurno. Lijepa glazbica, ali ništa neobično!

ENTER SHIKARI: 16.05 – 16.45
Britanski “happy-core” četvorac Enter Shikari ponovno se našao na austrijskom tlu. Prošle su godine naime divljali na “crvenoj” pozornici festivala Nova Rock, ove je godine razaranje uslijedilo i na Frequencyju. No u godinu dana može se dogoditi svašta. Dečki još uvijek izgledaju nestašno srdačno, ali njihova je diskografija bogatija za drugi album “Common Dreads”, koji je izašao početkom ovogodišnjeg ljeta. A njihova glazba? Nepromijenjena! Ludilo koje mladići izvode na pozornici teško je opisati, najbolja aproksimacija bila bi poskakivanje lopte, jer se trojac Roughton “Rou” Reynolds (vokal, elektronika), Liam “Rory” Clewlow (gitara, prateći vokal) i Chris Batten (bas gitara, prateći vokal) neprestano pomiče amo-tamo. Čak tako da Rob Rolfe (bubnjevi, udaraljke) čovjeku povremeno postane žao jer je prikovan ondje straga. No rulja vrlo brzo shvati da dečko ima priličnu slobodu ruku i da se i on može slobodno šetati po pozornici. Tako je četvorka u dobrih trideset i pet minuta predstavila skladbe s oba studijska albuma, počevši s posljednjim, na kojem se nalaze skladbe “Solidarity”, “No Sleep Tonight”, “Havoc B”, “Hectic”. S njihovog prvijenca “Take To The Skies” iz 2007. pak su sunčevu svjetlost ugledale “Mothership”, “Anything Can Happen In The Next Half Hour”, “Sorry, You`r Not A Winner”, “OK, Time For Plan B”, uglavnom već poprilično izlizani hitovi koji žanju uspjeh. Prvoklasno hardcore veselje zajamčeno!

SELIG: 17.15-18.00 

Jedna od većih senzacija koje su se nedavno dogodile je ponovno okupljanje jednog od najvažnijih rock sastava devedesetih! Naravno, na području koje omeđuju Njemačka i Austrija. Sastav čije ime na rock planeti Zemlji znači manje nego što je crnog ispod nokta bušača karata u putničkom vlaku između Ljubljane i Kamnika, u devedesetima je izdao tri albuma, potom se raspao i nakon deset godina ponovno okupio. Tako je na vidjelo izašao četvrti album naslovljen “Und endlich unendlich” (2009). Sastav je u ožujku ove godine već veselo promovirao ponovno okupljanje i novi album po Njemačkoj. Na FreQuencyju je ponudio zanimljivu mješavinu skladbi koje su varirale od glasnijih rock popjevki s grunge konturom, a nekoliko je bilo polakustično sofisticiranih točaka, kod kojih se čovjek ne bi čudio da se pritom zadimi koji slastan “štrug” kanabisa. Uigran, izrađen, predvidljiv nastup, u kojem je među prisutnima na pozornici najviše znakova života pokazao pjevač Jan Plewka, svojim izražajnim pjevanjem!

ANTI-FLAG: 18.35 – 19.25
Anti-Flag su zasigurno jedan od zanimljivijih sastava na američkoj glazbenoj sceni. Politički opredijeljeni novodobni punkeri svoje postojanje broje od 1988., iako se formacija do 1993., kad su počeli ozbiljno raditi, još nekoliko puta mijenjala. Sastav čiji su članovi ili veganи ili vegetarijanci te borci za prava životinja i organizacije PETA, ovoga je lipnja izdao svoj deveti studijski album “The People Or The Gun”, s kojeg su dečki odsvirali samo dvije skladbe, i to “Sodom, Gomorrah, Washington D.C. (Sheep In Shepherd’s Clothing)” i “The Gre(a)t Depression”. U ciklus odsviranih pjesama četvorka je upletla većinu svojih starijih hitova i prošetala se kroz sve odjeknuvše albume. Kao prvi tu je “Mobilize” iz 2002. s pjesmom “Die For The Government”, slijedi ga “The Terror State” iz 2003. sa skladbama “Turncoat”, “Death Of A Nation”, “Mind The GATT”. Godine 2006. dečki su izdali “For Blood And Empire”. Skladbe koje su obilježile taj album su “I`d Tell You But”, “This is the End (For You My Friend)”, “One Trillion Dollars”, “The Press Corpse”, “Cities Burn”, sve odslušane na ovogodišnjem festivalu. Nisu zaboravili ni prošlogodišnji “The Bright Lights Of America” sa skladbom “The Smartest Bomb”. U ciklus vlastitih skladbi Anti-Flag su upleli i obradu “Should I Stay Or Should I Go” engleskih rockera The Clash, koji su djelovali od sredine sedamdesetih pa sve do sredine osamdesetih godina. Cjelodnevno pacanje na žarkom suncu dosegnulo je s Anti-Flag vrhunac, a ludilo koje je počelo uvodnim rifom nije do kraja zaustavio nitko, pa da se i najviše trudio. Zašto bi? Basist Chris Barker dodatno ga je začinio, jer se prepustio nevjerojatnom “crowd surfingu”. Prava paša za oči! A tko ih je propustio nekoliko dana prije festivala i u Celju, može mu biti iskreno žao.

VOLBEAT: 19.55-20.35 

Volbeat su naši stari znanci. Vani imaju dva studijska izdanja, a posljednje “Guitar Gangsters And Cadillac Blood” i dalje zadržava svu aktualnost masivne promocije sastava. Nakon ožujske turneje sastav koristi ljeto za nastupe na nekim europskim festivalima. Riječ je o iznimno zanimljivom danskom sastavu koji među novijim sastavima nudi jedinstveno kompatibilan čeoni sudar elemenata heavy metala s tradicionalnim rockabilly polugama. Kad bi od glave do pete istetovirani Kerry King iz sastava Slayer još nosio kakvu vlas na glavi,  trebao bi je samo pogladiti briljantinom po uzoru na najslavniju Elvisovu frizuru i na pozornici bi stajao Michael Poulsen. On na sreću još ima nešto kose da to može činiti, a prednje je ekstremitete već odavno odjenuo u debelu tetovažu. Bijela košulja s zavrnutim rukavima da se vidi umjetnost tetovaže, preko košulje prsluk za spomen na zlatne pedesete. Sastav divlja na pozornici nemilosrdno bučno i žarko. Poulsen vokalom namjerno basira u stilu kakvog Presleya i mjestimice čak prodorno zajeca, po uzoru na preminulog kralja rock n’ rolla. Sastav se marljivo drži zvuka polakustičnih Gibson gitara, naravno čvrsto priključenih na bučnu distorziju, dok se valjaju Guitar Gangster And Cadillac Blood, pa Hallelujah Goat, Radio Girl, Sad Man’s Tongue, Mr. & Mrs. Ness,… Volbeat su u nastup uključili čak i obradu Misfits Angelfuck, jer je Poulsen veliki obožavatelj tog sastava. Sastav je nažalost nastupao istodobno kad i Eagles Of Death Metal na Race Stageu, tako da je odluka ovoga puta doista bila teška, kojem sastavu posvetiti pozornost, no ipak su Volbeat, kao zvijezde u usponu, mrvicu aktualniji, već zbog činjenice da danas u rocku ne nađeš nijedan jedini sastav koji bi im zvučno i stilski bio barem malo nalik. Pod pozornicom je s sastavom rajala masa od 30.000 podivljalih pastuha i kobila, što je bio izravan dokaz da je riječ o silno omiljenom sastavu među mladima. Volbeat pritom nisu jeftin bend. To je sastav koji priredi nezaboravno veselje nakon kojeg miris izgaranja benzina iz Zippo upaljača ostaje zapečaćen u vašim nosnicama još dugo poslije! Volbeat su svojim izrađenim, vrhunski uigranim i visokokarizmatičnim šovom bacili rukavicu tinejdžerskim idolima i punk rockerima Rise Against te ih prisilili da kao sljedeći na zelenoj pozornici nipošto ne smiju štedjeti zalihe energije!

RISE AGAINST: 21.25 – 22.35
Nastup američkih melodičnih hardcoreaša Rise Against nije se bitno razlikovao od prošlogodišnjeg nastupa na Nova Rocku. Sve što su morali učiniti bilo je da publiku, koju su prije već zagrijali Anti-Flag i Volbeat, ponesu u visine. Sastavu je to i uspjelo, ponajprije zahvaljujući izvrsnom nastupu i repertoaru koji su činile uglavnom potencijalni hitovi s posljednjeg, prošle godine izdanog studijskog albuma “Appeal To Reason”. U nepunu godinu dana od izlaska i iscrpne turneje, skladbe su pale na plodno tlo i na festivalu požnjele val odobravanja, singalonganja, circle pitova i sličnih stvari koje su dio hardcore veselja. Riječ je naime o skladbama “Collapse (Post-America)”, “Re-Education (Through Labour)”, “The Dirt Whispered”, “Audience Of One” i “Savior”, koje su spretno bile isprepletene sa starijim hitovima. Spomenuti album je i prvi album Rise Against koji se vinuo tik ispod vrha Billboardove ljestvice dvjesto. Unatoč tome Tim McIlrath (glavni vokal, ritam gitara), Joe Principe (bas gitara, prateći vokal), Brandon Barnes (bubnjevi, udaraljke) i Zach Blair (solo gitara, prateći vokal) nisu zaplovili u komercijalne vode i ustraju pri svom načelu. Borci za prava životinja i pristaše organizacije PETA, poklonili su se i malo starijim albumima, poput “Siren Song of the Counter Culture” iz 2004. “State Of The Union”, “Paper Wings”, “Blood To Bleed”, “Dancing For Rain” te “Give It All” nekako su nezaboravan sastojak njihovog repertoara. U najboljem svjetlu zasjao je i njihov četvrti dugosvirajući album “The Sufferer & the Witness” iz 2006., na kojem se nalaze jednako izvrsne “Long Forgotten Sons”, “The Good Left Undone”, “Prayer Of The Refugee”, “Ready To Fall”, “Drones”, “Survive” i “Chamber The Cartridge”. Prva dva izdana albuma, prvijenac “The Unraveling” (2001) te “Revolutions Per Minute”, ovaj su put ostala netaknuta, jednako tako su McIlarth i družina izostavili “Hero Of War”, inače stalnicu na njihovoj ovogodišnjoj turneji. Izvrstan repertoar dopunio je izvrstan nastup. Zadovoljna je bila i publika i sastav, i premda dečkima izricanje zahvala nije baš u navadi, te su se večeri okupljenoj rulji više puta poklonili i gurali je dalje svježim valom energije. Do sljedećeg susreta!

PENDULUM LIVE: 23.05 –
Australski sastav Pendulum Live, nastao 2002., tijekom godina svog postojanja osnovao je vlastitu vrstu, melodični kaos, fuziju drum & basa, elektronike i rock`n`rolla, a plod je mašte šesteročlane postave koju od samog osnutka čine Rob Swire (tekstopisac, producent, glavni vokal, sintetizator, ztar), Gareth McGrillen (tekstopisac, producent, bas gitara, vokal, turntable), Peredur ap Gwynedd (gitara), Paul “El Hornet” Harding (tekstopisac, producent, turntable), Paul Kodish (bubnjevi) i Ben “The Verse” Mount (MC). Iako je na domaćem tlu već dobro poznat sastav, godinu kasnije odlučio se preseliti na Stari kontinent, gdje je u tren oka osvojio britansko glazbeno tržište. Još veći proboj donio im je 2005. izdani debitantski album “Hold Your Color”, koji je u VB-u i Australiji postao najprodavaniji D&B album tog vremena. Pendulum Live potvrdili su svoj uspjeh prošle godine izdanim drugim, nešto tvrđim studijskim albumom “In Silicio”, koji je ubrzo nakon izlaska prodro na drugo mjesto britanske ljestvice najboljih albuma. Tako je sastav na Frequency festivalu predstavio većinu svojih autorskih skladbi, poput “Slam”, “Tarantula”, “Hold Your Colour”, “Streamline”, “Another Planet” i “Still Grey” s prvijenca, te “Showdown”, “Propane Nightmares”, “Visions”, “The Other Side” i “Granite” s drugog dugosvirajućeg albuma. Posebna nije samo njihova glazba. Žive nastupe dodatno začinjavaju nevjerojatna energija i izvrsne video projekcije, koje su prava paša za oči! Posebnost sastava je i to što neke skladbe miksaju kar usput na pozornici i to na čak trinaest računala, kojima povremeno diktiraju i projekcije. Što uopće ne iznenađuje, jer su u sastavu čak tri producenta, čije ideje neprestano navru na vidjelo, a alat imaju ovako ili onako uvijek pri ruci. I upravo je potonje ono što kod publike obično izvuče najdivlji i najglasniji pljesak. Zabava pod zvijezdama, s mnogo vlastitih skladbi i još više improvizacije. Recept za savršen završetak večeri!

tekst: Lea Lesar (C. J. Ramone, Glasvegas, JET, The Ting Things, AFI, Eagles of Death Metal, Kasabian, Peter Fox, Enter Shikari, Anti-Flag, Rise Against, Pendulum Live) 
tekst: Aleš Podbrežnik (uvod, Cuvée, Dúné, Selig, Volbeat) 

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

RACE STAGE: CJ Ramone Glasvegas Jet The Ting Tings AFI Eagles Of Death Metal Kasabian Peter Fox GREEN STAGE: Cuvee Dune Enter Shikari Selig Anti-Flag Volbeat Rise Against Pendulum Live DUNE set lista: 1. Time To Leave 2. Heat 3. Let Go Of Your Love 4. Final Party Of 5. The 21st Century 6. Bloodlines 7. John Wayne vs. Mary Chain 8. Dry Lips 9. 80 Years JET set lista: 1. Cold hard bitch 2. Put your money where your mouth is 3. She’s a genius 4. Are you gonna be my girl 5. Get what you need 6. Beat on repeat 7. Holiday 8. Black hearts (on fire) 9. Rip it up THE TING TINGS set lista: 1.We Walk 2.Great DJ 3.Fruit Machine 4.Keep Your Head 5.Shut Up And Let Me Go 6.Impacilla Carpisung 7.That’s Not My Name AFI set lista: 1.Girl’s Not Grey 2.The Leaving Song Pt. II 3.Summer Shudder 4.Kill Caustic 5.Days Of The Phoenix 6.Silver And Cold 7.A Single Second 8.The Missing Frame 9.Dancing Through Sunday 10.Love Is A Many Splendored Thing 11.Love Like Winter 12.Totalimmortal 13.Miss Murder ANTI-FLAG set lista: 1.Turncoat 2.I’d tell you but… 3.Die For The Government 4.Sodom, Gomorrah, Washington D.C. (Sheep In Shepherd’s Clothing) 5.The Smartest Bomb 6. One Trillion Dollars 7.Death Of A Nation 8.Mind the GATT 9.The Press Corpse 10.This is the End (For You My Friend) 11.The Gre(A)t Depression 12.Should I Stay Or Should I Go (The Clash cover) 13.Cities Burn VOLBEAT set lista: 1.Intro (End of the Road) 2.Guitar Gangsters & Cadillac Blood 3.Hallelujah Goat 4.Radio Girl 5.Sad Man’s Tongue 6.Mr. & Mrs. Ness 7.Pool of Booze, Booze, Booza 8.Mary Ann’s Place 9.Angelfuck (Misfits cover) 10.The Human Instrument 11.The Garden’s Tale 12.Caroline #1 13.Still Counting 14.We RISE AGAINST set lista: 1.Collapse (Post-Amerika) 2.State Of The Union 3.Re-Education (Through Labor) 4.Paper Wings 5.Long Forgotten Sons 6.The Good Left Undone 7.Chamber The Cartridge 8.Drones 9.The Dirt Whispered 10.Audience Of One 11.Blood To Bleed 12.Savior 13.Survive 14.Prayer Of The Refugee —dodatek— 15.Dancing For Rain 16.Give It All 17.Ready To Fall KASABIAN set lista: 1. Vlad the Impaler 2. Underdog 3. Shoot the runner 4. Cut off 5. Processed beat 6. Empire 7. Where did all the love go 8. Take aim 9. Fire 10. Fast fuse 11. The doberman 12. Club foot 13. Stuntman 14. You got the love (Candi Staton Cover) 15. L.S.F.

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići