FreQuency festival – treći dan (2009)

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Vaz / St. Poelten / Austrija
Datum koncerta: 22.08.2009
Broj posjetitelja: 70

U sedam godina, na sedam FreQuency festivala nije bilo trenutka bez kiše. I sedmi put zaredom na FreQuency festivalu je “lilo”. Ružno lilo. Ne prvi, ne drugi, nego treći festivalski dan. Ujutro se probudiš kolebljiv, baš kao i vrijeme. Pokušavaš se motivirati sa super povoljnim doručkom u obližnjem “bowling” klubu, dok se hvataš za hrskave kajzerice, pa skokneš u Media Markt po povoljne gaćice za bebe koje police slovenskih trgovina nikad neće vidjeti, i? Vani i dalje pljušti i osjećaj potpune nelagode neće i neće nestati. Što će biti s fotoaparatom u takvom pljusku? Koliko dugo će moje “All-Star-ke” ostati suhe? 5, možda 10 minuta? I blato, blato, blato…. Prokleto blato posvuda. Opet ću biti sav usran! U kampu, na festivalu! St. Pölten se do 14.00 sati pretvorio u zemlju blata, močvarnih pogleda i preseronske sivila, sve dokle seže domet fokusiranja ljudskog oka! Vjerujte, nema gore napasti na festivalima od kiše. A prokleta kiša je, po pravilu, uvijek prisutna na festivalima.

RACE STAGE:

PORT O’BRIEN: 15.25-15.55

Kalifornijski kvartet, koji predstavlja zanimljivu indie rock priču spajanja rock elemenata s američkom folk glazbom (country), vođenu čistim organskim, to jest prirodno zvučećim temeljima akustike, generiraju ponajprije zvukovi gitara, bandža (hop’la konop’la!!!) i toplog, južnjački nakeženog, nosnog vokala Vana Pierszalowskog, koji u takvom glazbenom izrazu nije samo toplo preporučljiv, nego i nužan. Naravno, bez podrugljivosti nekih vragolana Heyseed Dixie, s puno više urbanog mira i opće kontrole u vokalnom nastupu kao i u instrumentalnoj izvedbi. Bend je svirao u punom pljusku, a ispod pozornice se skupilo dobrih 1000 ljudi, kojima radoznalost unatoč očajnom vremenu nije dala mira. I bili su odlično nagrađeni. Port O’Brien su sastav vrijedan svake pozornosti. Izražajni su posebnjaci kojima je teško povući paralele sa srodnim bendovima. K tome su i iskričavi zabavljači, s bogatim smislom za humor i pristupom čistog pozitivizma.

THE SOUNDS: 16.20 – 16.50
Nakon Port O`Brien pozornicu je preuzeo švedski novovalni sastav The Sounds, u kojem, uz glazbu, temperaturu podiže vruća Maja Ivarsson. Cura od 1999. u nepromijenjenoj postavi okružuje četvorku stasitih mladića: gitarist i jedan od glavnih autora tekstova Felix Rodriguez, basist Johan Bengtsson, gitarist, klavijaturist i još jedan autor tekstova Jesper Anderberg te bubnjar Fredrik Nilsson. Bend je do danas izdao tri studijska albuma. Zadnji album “Crossing the Rubicon” ugledao je svjetlo dana početkom ovogodišnjeg ljeta i unatoč tome što još jako miriše na svježe, publika pjesme već dobro poznaje. Ponajprije valja istaknuti vodeći singl “No One Sleeps When I`m Awake” te “4 Songs & A Fight” i “Dorchester Hotel”, jer su to skladbe koje su na Frequency festivalu izludjele publiku. Naravno, sastav nije zaboravio ni debitantski album “Living in America”, kojeg se dotaknuo pjesmom “Hope You`re Happy Now”. Veći dio playliste zauzeo je drugi album “Dying to Say This to You” sa skladbama “Tony The Beat”, “Painted By Numbers” i “Ego”, koji je sastavu donio slavu šireg opsega. Ponajprije zahvaljujući skladbi “Running Out Of Turbo”, koja je korištena i u seriji CSI: Miami i u MTV-jevoj seriji The Hills. Iako je neumoljivo padala kiša, ugrijana publika za to nije marila. S kabanicama ili bez njih, ludilo se uz svaku odsviranu pjesmu samo pojačavalo.

THE SUBWAYS: 17.20 – 18.10
Britanski trio The Subways zasigurno je jedan od boljih sastava nastalih u zadnjih nekoliko godina. Ne samo da sva trojica članova, pjevač i gitarist Billy Lunn, basistica Charlotte Cooper i bubnjar Josh Morgan, posjeduju nevjerojatan karizmu i energiju, nego je tako i s njihovim pjesmama, koje jednostavno zovu na pjevanje. Desetak odsviranih skladbi nalazi se na njihova dva studijska albuma, debitantskom „Young For Eternity” i drugom „All Or Nothing”. Iako je od zadnjeg izdanog albuma prošla dobra godina, trio već smišlja nove skladbe i ako se vjeruje Lunnovim riječima, treći bi album trebao ugledati svjetlo dana u prvoj polovici iduće godine. Publiku koju su zagrijali The Sounds, ponovno su u ekstazu doveli hitovi The Subways poput “Young For Eternity”, “Shake! Shake!”, “I Won`t Let You Down”, “I Wan`t To Hear What You Have Got To Say”, “Girls And Boys”. Dvanaesticu je zaokružila jedina i neponovljiva “Rock`n`Roll Queen”, koju je Otočanin Guy Ritchie iskoristio u svom filmu “Rocknrolla”. Unatoč nekim nažalost izostavljenim pjesmama (“This Is The Club For People Who Hate People”, “Strawberry Blonde”), cura i dečki priredili su pravu, blatnu rock feštu, usporedivu s onom prvoaprilskom u Grazu. Samo što je od tada njihov uspjeh još malo narastao, jer su nedavno u Londonu zagrijavali pozornicu za legendarne dida-babe AC/DC.

EDITORS: 18.40 – 19.30
Godine 2002. na glazbenu je scenu kapnuo britanski sastav Editors, čiji su članovi pjevač, ritam gitarist i klavijaturist Tom Smith, Chris Urbanowicz, koji uz solo gitaru krotи i sintisajzer, basist Russell Leetch te bubnjar i udarač Ed Lay. Njihova diskografija obuhvaća dva platinasta studijska albuma, debitantski “The Back Room” iz 2005. i njegova nasljednika “An End Has A Start” iz 2007. Izlazak trećeg albuma “In This Light And On This Evening” najavljen je za sredinu listopada, a na radijskim postajama već se može čuti njihov novi i s tog albuma prvi singl “Papillon”, koji tiho već najavljuje da će to biti još jedan uspješan album Editorsa. Potvrdu toga nude i skladbe “Bricks And Mortar”, “Eat Raw Meat = Blood Drool” i “The Big Exit”, koje je Frequency publika prihvatila raširenih ruku. Naravno, ne možemo mimo činjenice da najglasnije aplauze pobiru njihovi stariji hitovi “Munich” i “Bones” s debitantskog albuma, koji je sastavu 2006. donio prvu zapaženiju nominaciju za nagradu Mercury, te “The Racing Rats”, “An End Has A Start” i “Smokers Outside The Hospital Door ” s drugog albuma. Iako se četvorka unatoč razigranim skladbama čini prilično statična, većinu pozornosti na sebe preuzima Smith, koji skakanjem i previjanjem zauzima većinu pozornice, a njegovim stopalima ne bježe ni klavijature, koje su na kraju njihova nastupa na čudo još uvijek cijele.

MIA.:  20.00-21.00

Što bi Nova Rock ili FreQuency festival uopće radili bez grupe Mia.? Vjerojatno uopće ne bi postojali. Slično vrijedi kad prizovemo u sjećanje “njemačke punk rock doktore” Die Ärtzte i njihov derivat Farin Urlaub Racing Team. Mia. jednostavno moraju nastupati. Ove godine ih nije bilo na Nova Rock festivalu, bili su prošle godine. Ali nema veze! Sad su na FreQuencyju! Prvo prvo, moramo razjasniti da se ne radi o garažnim punk rockerima M.I.A. iz SAD-a, nego o superuspješnom njemačkom sastavu iz Berlina, koji vodi pjevačica i “maca” Mieze Katz. Nastup ovog sastava bio je jedini trenutak na Race Stageu u kojem je alternativni rockerski miris skrenuo prema pop rock pjevuckanju. Mia. doduše “udare” pop rock naprijed usmjerenih gitara, kojim dominira vokal pjevačice Mieze. No to čovjeka oslobođenog spona svakog njemačkoškog nimalo ne može dirnuti. Mia. su prvaci u Njemačkoj i Austriji. To i ništa više ostat će kroz cijelu glazbenu karijeru. Tekstovi su logično uglavnom njemački. Sastavu u komercijalnom smislu ide jako dobro, pa se pobrinuo da pozornicu opremi posebnom filmskom projekcijom, koja se vrtjela tijekom samog špila.  Mia. su odradili glavninu svojih najvećih hitova i dodali u repertoar nekoliko novotarija s aktualnog studijskog albuma “Wilkommen im Club” (2008). Ni oskudno odjeveni zečić Mieze, koja se presvlačila između skladbi, nije mogla probuditi mrtvu spoznaju da su Mia. grupa koja ima vrlo malo unikatnog duha i vlastite karizmatičnosti. Kad po njemačku zacvile sive miševe. Milju daleko od karizmatičnosti nekadašnjeg njemačkog super benda osamdesetih Nena.  

MANDO DIAO: 21.30-22.30

Mando Diao! Nova vrsta egzotičnog voća s Madagaskara? Ne, ne! Samo švedski miljenici novog MTV-jevskog vala, malo hripavija kopija The Beatlesa, preliveni punkerskim prizivanjem garažnog rocka, frizure da niti ne spominjem, zauzeli su pozicije na pozornici kad je ona već dobro bila zasićena gustom maglom, kroz koju si jedva vidio obrise pozadine, koja je bila prekrivena golemom navlakom s motivom aktualnog studijskog albuma sastava “Give Me Fire”. Zanimljivo je da je bend počeo divljati na pozornici skladbom Sheepdog sa studijskog prvijenca “Bring ‘Em In” (2002). Kvintet je pokazivao dobro raspoloženje, za pretjerano ćaskanje ovaj put nije bilo puno vremena i bend je valjao skladbu za skladbom. Publici uopće nije bilo važno tko, što, gdje, zašto…. Izgladnjela je upijala energiju svojih heroja na pozornici. Ne treba ni spominjati koliko je fanatično mnoštvo sudjelovalo, ponajprije u pjevanju refrena s bendom. Oči su bile uperene samo u kretnje ljepotana na pozornici. Publika je tijekom nastupa Mando Diao vrlo dobro podnosila hladnoću, koja se s natopljenih koža cjelodnevnog kišenja snažno uvukla u kosti, a ja sam se preselio u VIP prostor i radije izdaleka promatrao nastavak koncerta.

Zvuk i sama izvedba bili su na visokoj razini i bend je s nekoliko hitova, kao što su Good Morning, Herr Horst, TV & Me, Ochrasy, If I Don’t Leave Today, I Might Me Here Tomorrow,  dobro držao publiku uz sebe. Ponajprije u završnom dijelu, kad je nakon hita Gloria i osobito God Knows počeo bis s najaktualnijom MTV-jevskom ljubaljivom Dance With Somebody ,kad su sudionici festivala mahali glavama na prizorištu i na mjestima udaljenim po nekoliko stotina metara od pozornice, što je dokazivalo da je energija koncertne feste s Mando Diao prava. Bend je za kraj izvukao još jednog aduta, to je hit Long Before Rock’N’ Roll, brzo se pospremio s pozornice i izgubio u noći. Ekstatična austrijska mladež tek je s mukom smirila strasti pred činjenicom da Mando Diao više neće izaći na pozornicu. Oh, da barem zna što se sve već događalo na ovom svijetu prije Mando Diao. Ali okej. Mladi su i lijepi, ljepši od The Beatlesa prije 45 godina. I vrte se na MTV-ju. Super koncertić, ali dosta pod dojmom puke ugovorne obveze, kao i nečeg drugog.

THE PRODIGY: 23.00-00.30

Zloglasni elektropunk trio The Prodigy bio je najveće ime festivala, kojem je pripala čast da ga zaključi. Ja sam se posvetio nastupu SKA-P, pa koncert The Prodigy nisam uspio uhvatiti. Očevici su mi ispričali da su očekivali više i da je bend došao pokazati prvenstveno samo veliku dozu rutine, neproživljenosti i osjećaj da jedva čeka nestati u backstageu. Koncert začinjen odličnom scenskom rasvjetom i svjetlosnim efektima djelovao je na prvi pogled doduše oduševljavajuće, ali The Prodigy nekako nisu uspjeli ili htjeli razviti svoj scenski maksimum. Prilično blijed odnos prema publici i nastup s punom dozom suzdržanosti. Ljudi su očekivali više i s obzirom na cjelodnevno čekanje u groznom vremenu, u kojem su se tijekom The Prodigy oborine dodatno pojačale, definitivno su zaslužili više od odnosa golog robotizma s strane benda.

GREEN STAGE

Trećeg dana Green Stage su zauzimali uglavnom njemački bendovi, uz izuzetak headlinera Ska-P. Tuga. I organizator je očito primoran uštedjeti koji euro. U usporedbi s line-upom Race Stagea, koji se mogao pohvaliti znatno zvučnijim imenima, zapravo ispod pozornice Green Stagea, sve do nastupa Ska-P, zapravo nisi imao što tražiti, osim ako ti nije falio ambijent slovenskog festivala Rock Otočec i htio si se pošteno okupati u blatu i isparavajućem smradu.

MANDY TANKYS: 14.05-14.45

Nema što! Trebalo se pokrenuti, skupiti, pokrenuti u pogon. Da. Da. Ispod zelene pozornice bilo je gotovo prazno. Čak ni jedan fotograf nije bio dovoljno lud da stoji u potpunom pljusku i posvećuje se (samo) lokalno važnom sastavu Mandy Tankys. Veselo opskrbljeni punk rockeri iz Austrije iz kojih kipe durski motivi, jednostavno su stupili na pozornicu s pogledom na pravu opustošenu zemlju. Po zelenoj površini kretali su se pojedini “izgubljenci”, opremljeni protiv kiše na najnevjerojatnije načine, tako da čovjek nije znao hoće li se posvetiti šovu teletubija ili nastupu Mandy Tankys. Bend je dao svoj optimum u takvim uvjetima. Momci lijepo sviraju. U svoju propovijed, koja je zapisana osnovama punk rocka, upliću lijepu dozu melodičnosti, posve kompatibilnu s riffovskom podlogom. Skladba kao što je In League With The Devil, koju smo između ostalog mogli čuti, dokazuje da Mandy Tankys nose neki potencijal. Pitanje je samo hoće li ikad probiti (samo) svoj lokalni značaj.

AULETTA: 15.00-15.40

Nijemci iz Mainza naravno se pišaju na engleske tekstove. Logično, inače bi bili još sličniji moru takvih bendova koji se drže organskog zvuka  mješavine pop rocka, punka i blažih ska elemenata. Bend posjeduje sladilo, koje je naglašeno u osjećaju za melodičnu kompaktnost i jako lijepom dječačkom vokalu, koji pjeva čistim glasom, bez vrištećeg lomljenja glasnica. Dečki znaju svirati. To ne vrijedi samo za usklađenost ritam linije, nego to pokazuju i obje gitare, koje na mnogim mjestima znaju okrenuti kompatibilan (doduše minimalistički) prijelazni “zavoj”, koji jača razgibanost inače predvidljive kompaktnosti skladbi. Auletta su vrlo poslušni mladi rockeri, koji su skladbama Pöbelei & Poesie, Ein Engel kein König, Mein Stadt, Herz von Herz, uvjerili da je na vidiku sastav koji će s velikom vjerojatnošću ostaviti na mainstreamu Njemačke i Austrije u budućnosti pečat koji neće biti moguće previdjeti. Bend je nadmašio prethodnike Mandy Tankys i po tome što je aktivnom scenskom igrom (kretanjem) u prostor pustio znatno veću vreću znakova života.

SEBASTIAN STURM: 16.05-16.45

Njemački izvođač poslužio je, kao jedini među svim nastupajućima u tri dana festivala, čistokrvni reggae. Momak indonezijskih korijena, golemog “dreadlockovskog glavnog grmlja”, koji je prošle godine izdao svoj drugi samostalni studijski uradak “One Moment In Peace”, imao je prije nastupa nekoliko tonskih problema, pa smo morali pričekati još nekoliko minuta da se Sebastian sa svojim pratećim bendom Jin Jin latio koncerta.  Što je važno? Jamajčansko “rječito” nizanje stihova. 100% uspješno. U sivilu pranja s neba na pozornici je zasjalo sunce, koje je kipjelo od pozitivnih vibracija optimizma, vjere u mir, ljubav i prepuštanja slavlju radosti života. Odlično funkcionirajući bend s karizmatičnom figurom Sebastiana dočarao je uistinu prvoklasan reggae šou, senzualne scenske kemije i tako donio na festival lijepo osvježenje. Nažalost, vrijeme je ubilo neke efekte koji u takvim uvjetima nisu mogli doći do izražaja kao što bi inače mogli pod vrućim sunčevim zrakama. Jednostavno je nedostajala publika.

POLARKREIS 18: 17.10-17.50

Še jedna komercijalno iznimno uspješna dječurlija, odrasla u Dresdenu, saksonskom dijelu Njemačke, sekstet Polarkreis 18, na zelenoj pozornici usrećivao je kišom natopljenu publiku dok je predstavljao svoj drugi studijski album “The Colour Of Snow” (2009). Da ljubitelje leda i snijega netko slučajno ne bi zamijenio sa Snow Patrol, Polarkreis 18 našminkali su se u bijele “Star Trek” pidžame. Naravno, u glazbenom smislu su s posve drugog tijesta. Ti dečkići dodaju u osnovne zvukove priličnu količinu sintisajzerske svirke, elektronike, dakle zvuče nekako “neovisno” i elektronski. Naravno, tu su zavodljive, lako osvojive melodije, plesno usmjerene, posve jednostavne rime i neotenični glas glavnog vokala, koji opet obavezno donosi njemačke stihove, nešto što ni u snu ne može biti “neovisno”. Osobito su podigli prisutnu djecu na kvišku kad su se prihvatili hita Allein Allein. Radi se o nešto drugačijem sastavu, koji je do neke mjere bio čak zanimljiv. No s druge strane nije bilo teško osjetiti da je izgrađen od brzotopivog šećera, a prije svega je lakoća dečkiju “ženstveni” vokal, kao i ženstvena pojava te same androgine kretnje hodanja u snu, odbojan faktor!

MONO & NIKITAMAN: 18.35-19.10

Šokiranost ne-Nijemca kao što sam ja nije jenjavala kraj zelene pozornice. Iza neoteničnih ličinki s Marsa Polarkreis 18, koje još vjerojatno gube mliječne zube, upoznaju se s prvim čekinjama pubisa, nikako ne žele mutirati i iza kojih se pušilo ispod pozornice od ludovanja, radije recimo da je blato špricalo pod nebo, publika se nikako nije smirila ni nakon što je na pozornicu stupio muško-ženski duet krajnje blesavo skovanog imena Mono&Nikitaman. Glavni akteri cijele poente dueta su  Monika Jaksch i Nick Tilstra. Očito je njemački mainstream dovoljno jak da se može hermetički zatvoriti sam u sebe, samogenerirati i bogato živjeti od njega paleta izvođača među koje možemo uvrstiti i ovaj duet. Nasemplirani podritmovi, spojeni s osnovnim bubnjevima, krivljenje zvukova sintisajzera i kombiniranje repersko bučnog skandiranja Tilstre, kojem se u refrenima naizmjenično pridružuje “nježniji” glasić Monike, očito je modna muha br. jedan i kod blesavo bezglavih i paperjem prekrivenih Austrijanaca. Plesni ritmovi, nastupanje, s dosta gimnastike i vrlo malo melodije te organskosti, bilo je dovoljno za opći val oduševljenja idućih  40 minuta. Jejhata, što li još slijedi?

THOMAS D: 19.55-20.35

Dobar dio prethodnog odlomka potvrđuje i sljedeći izvođač. S tom razlikom da je njemački reper Thomas D, poznat po članstvu u hip-hoperima Fantastisches Vier, vratio na pozornicu nešto više prizemljenosti sa svojom pratećom ekipom, koja je imala puhače, kao i ženske prateće vokale. Plesni ritmovi, ali sve na pozornici funkcionira usklađeno, zaneseno, s čvrstim fokusom. Sve se vrti oko Thomasa, koji je prvi generator zabave, a publika mu jede iz ruke. Apsolutno njemački tekstovi. Svima koji su se zagrijavali prvog dana na Petru Foxu, tijekom ovog nastupa mogli su pronaći djelić slične energetske vibracije, iako s mnogo, mnogo manje scenskog pompa.

CULCHA CANDELA: 21.25-22.25

Nastup sastava sa čak šest vodećih vokala i DJ-em koji u pozadini vrti gumbiće bio je točka na “i” promenadi njemačkog mainstreama na zelenoj pozornici ovogodišnjeg FreQuencyja, koja je zapravo mogla ostaviti teške upale slušnih receptorskih organa, da ne kažem kar upalu asocijacijskog korteksa mozga. Glavnina FreQuencyja je u to vrijeme inače pratila nastup švedskih nu- “beatlo” rock ljepotana Mando Diao na Race Stageu, što pak nije oslabilo nastup Culcha Candela, jer su sa sobom dovukli pravu scensku navlaku s velikim monitorom, koji je karikirao pojedinu poentu odsviranih skladbi s početkom u Schöne neue Welt. Ples, ples, ples. Feštanje, zabava. Trojezični tekstovi na njemačkom, španjolskom i engleskom jeziku. Mješavina hip-hopanja, latino ritmova. Dotjerana scenska igra šest vokala, definitivno je kastrirala zelenu pozornicu i oduzela joj svaki rockerski puls.

SKA-P: 23.00-00.20

Iznimno popularni španjolski SKA rock punkeri SKA-P, iz Madrida, napokon su zagrijali zelenu pozornicu, koja se cijedila u svojoj natopljenosti. SKA-P, kojima na pozornici zapovijeda neuništivi osnivač benda, gitarist i pjevač PulPul, razletjeli su se po pozornici od trenutka kad su je zauzeli i to bez kočnica. Napokon bend s dužim stažem i izrazito pronicljivom karizmom. Ne samo to. Osjećalo se da su članovi na pozornici “totalno u stvari” i da ne postoji faktor koji bi ih mogao uvjeriti u bilo što što bi odvratilo njihovu duboku vjeru u SKA-P glazbu. Dinamično energičan nastup SKA-P raspirivao je ponajprije zabavni Pipi, kojeg još uvijek “krasi” prepoznatljiva kapa na glavi. Pipija smo mogli pogledati na FreQuency festivalu 2007., kad je nastupao sa svojim matičnim bendom The Locos – i taj je bio jedno od ugodnijih iznenađenja tadašnjeg festivala. Prvu vragoliju je čovjek izveo već na trećoj skladbi Romero El Madero, kad se našminkao u pripadnika specijalnih jedinica, s kacigom i štitom od pleksiglasa te palicom terorizirao jednog od statista benda na pozornici. Bend je prošle godine izdao posljednji studijski album “Lágrimas y Gozos” (2008) i otvornom skladbom nastupa Ni Fu Ni Fa to je i potvrdio. SKA-P nisu samo provokatori koji prstom upiru u sve one koji su učinili nepravdu malom čovjeku, nego posjeduju enormnu mjeru iskrenog i iskričavog smisla za humor i neprestano ih okružuje tipičan dašak ludorije, hedonizma. I u tim trenucima ispaljivanja najvećih podvala na pozornici tipičnog SKA-P špas teatra, možeš osjetiti da se iza njega kriju i duboka tuga i čežnja.  

Bend se uistinu nije zaustavljao i takvim pristupom otpuhao i pomeo baš svu konkurenciju zelene pozornice zadnjeg dana festivala. Igra je fanatična, odlično uigrana i funkcionira u velikoj međusobnoj usklađenosti. Da ne spominjem ludu publiku, koja je gubila komad po komad odjeće, nakon što joj je energija SKA-P u dobroj mjeri oduzela prisebnost. Sat i 20 minuta je puno premalo, koliko je bilo vremena na raspolaganju za druženje s vražjim Španjolcima. Uistinu je vrući temperament na mjestu glavnog nositelja na zelenoj pozornici poslao blještavi zrak na prizorište i publika, među kojom su mnogi kojima su SKA-P bili glavna atrakcija festivala, na takav je način dobila i najviše iskrene energije koju ti izvođač može ponuditi na pozornici i po koju zapravo dolaziš kad se odlučiš za svaki koncert. SKA-P su bili vrhunac festivala trećeg dana, bez obzira na najveće ime festivala, The Prodigy!

tekst: Lea Lesar (The Sounds, The Subways, Editors)

tekst: Aleš Podbrežnik (Port O’Brien, Mia., Mando Diao, The Prodigy, Mandy Tankys, Auletta, Sebastian Sturm, Polarkreis 18, Mono&Nikitaman, Thomas D, Culcha Candela, SKA-P)

fotografije: Aleš Podbrežnik

Setlista

RACE STAGE: Port O’Brien The Sounds The Subways Editors Mia. Mando Diao The Prodigy GREEN STAGE: Mandy Tankys Auletta Sebastian Sturm Polarkreis 18 Mono & Nikitaman Thomas D Culcha Candela Ska-P THE SOUNDS set lista: 1. Tony the Beat 2. 4 Songs & A Fight 3. Painted by Numbers 4. Ego 5. Dorchester Hotel 6. No One Sleeps When I’m Awake 7. Hope You’re Happy Now THE SUBWAYS set lista: 1. Kalifornia 2. Young for eternity 3. Obsession 4. Oh yeah 5. Alright 6. Shake! Shake! 7. I won’t let you down 8. I want to hear what you have got to say 9. Turn around 10. With you 11. Girls and boys 12. Rock’n’Roll queen EDITORS set lista: 1. Bricks And Mortar 2. The Racing Rats 3. An End Has A Start 4. Eat Raw Meat = Blood Drool 5. Munich 6. Bones 7. The Big Exit 8. Smokers Outside The Hospital Door 9. Papillon MIA. set lista: 1. Hungriges Herz 2. Sonne 3. Zirkus 4. Kill for you 5. Verrückt 6. Mein Freund 7. Kapitän 8. Mausen 9. Tanz der Moleküle 10. Du MANDO DIAO set lista: 1. Sheepdog 2. You Got Nothing On Me 3. Mean Street 4. Good Morning, Herr Horst 5. Give Me Fire 6. Ochrasy 7. If I Don’t Live Today, Then I Might Be Here Tomorrow 8. Down In The Past 9. TV And Me 10. Gloria 11. God Knows —bis— 12. Dance with Somebody 13. Long Before Rock’N’Roll SKA-P set lista: 1. Ni Fu Ni Fa 2. Niño Soldado 3. Romero El Madero 4. Mestizaje 5. Tío Sam 6. Welcome To Hell 7. El Gato López 8. Crimen Sollicitationis 9. Cannabis 10. El Libertador 11. Kasposos 12. Intifada 13. A la Mierda —bis— 14. Mis Colegas 15. El Vals del Obrero THE PRODIGY set lista: 1. World’s on Fire 2. Breathe 3. Omen 5. Their Law 6. Poison 7. Warrior’s Dance 8. Firestarter 9. Run With The Wolves 10. Voodoo People 11. Invaders Must Die 12. Smack My Bitch Up 13. Take Me To The Hospital 14. Out Of Space 15. Stand Up

Galerija slika