From Conception: Live 1981

Mnogo puta svjedočimo reizdanjima klasičnih ploča izvođača koji su snažno oblikovali tijek povijesti popularne glazbe. Doista je zapanjujuće gdje sve pronalaze stare vrpce, koje moderno obrade, a povrh svega dodaju još i hrpu neobjavljenih skladbi iz razdoblja kad su dotični snimali određeni album. Uglavnom je riječ o procesu u kojem bend snimi tri do četiri puta više skladbi nego što ih ide na album, a onda izdavači odrede redoslijed na ploči, a ostalo odlazi u zaborav na dugi niz godina. Ploča o kojoj je riječ, s obzirom na napisano, pravi je biser. Kalifornijski kvartet Dokken imao je na početku karijere priličnu smolu, jer zbog proceduralnih komplikacija kod kuće nije izdao prvijenac. Najprije je izašao u Europi, a tek nakon dobre godine i u SAD-u. Snimka koncerta na From conception: Live 1981 dugo je bila skrivena od javnosti. Slučajno su je otkrili prije nekoliko godina, a zvuk je bio iznenađujuće dobar. Ideja o oživljavanju tih živahnih skladbi ubrzo je sazrela uz pomoć talijanske izdavačke kuće Frontiers, koja je posljednjih osam godina utočište glazbenika koji na bilo koji način djeluju u AOR-u, hard rocku, hair metalu i sličnim žanrovima. Dokken su pripadali prvoj ligi heavy metal bendova, uspješno su vraćali udarac britanskom novom valu heavy metala. Uz Ratt, Cinderellu, Poison, Motley Crue, Quiet Riot i mnoge druge nastupali su iskreno i pošteno. Na From conception: Live 1981 predstavljaju se kao kompaktan, snažan i udaran bend. Kvartet dakle, nigdje klavijatura, što je za brze i glasne skladbe naravno posve dovoljno. Možda bi negdje kod mirnijih tema pristajala klavijaturna podloga, pa ipak; snimka je takva kakva mora biti: živa, živahna, sirova i izravna. Dokken su na ovoj ploči već zalijepljeni u najslavnijoj postavi. Bubnjar “Wild“ Mick Brown i basist Jeff Pilson  nepopustljivi su zidari temeljne glazbene strukture, gitarist George Lynch nenadmašni je ritmičar i još bolji solist. Že tada, na početku, pokazao je da je izniman talent, s godinama je svoje majstorstvo samo nadograđivao. Početkom osamdesetih velika je gitarska zvijezda bio Eddie Van Halen, kojeg je oponašalo more gitarista. George Lynch doduše zna i večinu njegovih trikova, koje spretno utkiva u svoje izvođenje. Nevjerojatno je brz i bez uporabe tappinga, a gitara u ovoj postavi ionako nosi glavnu ulogu u melodiji, zato su sve važne melodije jasno razrađene i postavljene na prava mjesta. Naravno, ne ide bez solo točke ni ovdje, Lynch vam se predstavlja u gotovo trominutnom solu, gdje vam pokaže bogat arsenal koji čuva u prstima i glavi. Pjevač Don Dokken bio je tada razumljivo pun pluća i zavidnog glasovnog opsega, s životinjskim krikovima u skladu s metalskim pjevačkim folklorom oplemenio je nemalo skladbi. Homogenost četvorke se čuje u svakoj skladbi, i u onim poznatijima (Paris Is Burning, In The Middle i Breaking The Chains), kao i u tri koje su ovdje uopće prvi put objavljene. Interakcija s publikom je izvrsna, slušatelj lako začuje potpunu predanost benda glazbi i publici. Pozornom slušatelju doduše ne promaknu male greške, kao na primjer prateći vokali u skladbi Hit and Run, ali sve skupa je više začin nego razlog za prigovor. Upravo se tu i osjeća odnos prema ovom koncertnom biseru, u koji suvremena tehnika pod vodstvom producenata i remikseraša nije gurala nos. I dobro je tako. Dokken su za uspjeh grizli dugo godina (ne odreske, nego suhe sendviče). Kad povučemo usporedbu s nekim novodobnim sastavom koji uspijeva zbog image-a a ne zbog sadržaja, sigurno nam nije svejedno. Odgovorni, ne pozivajte se na druge, nova vremena, nove tehnologije i sveobuhvatnu mrežu. Poštovanje vlada prije svega!