Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Alan Parsons Project, The
Izdavač: Arista Records
Izlazak: 1987
Trajanje: 38:47
Ocjena: 4/5
“Gaudi” je bio posljednji album legendarne art rock institucije The Alan Parsons Project, koja u više od desetljeća duge karijere nije izdala loš album, a njihova najcjenjenija izdanja ostaju “Tales Of Mystery and Imagiantion” (1976) te “Eye in the Sky (1982). Naslov i koncept posljednjeg uratka ovih majstora serijskog serviranja velikih radijskih hitova uz konstantno održavanje art rock profinjenosti posvećen je genijalnom i još i danas pomalo tajanstvenom katalonskom arhitektu Antoniju Gaudiju, što je vidljivo i iz uvodne kompozicije, koja se odnosi na njegovo najpoznatije djelo La Sagrada Familia, još i danas nedovršenu crkvu (preciznije baziliku) s popisa svjetske kulturne baštine.
“Gaudi” je u svakom pogledu kvalitetan uradak koji slijedi prepoznatljivu formulu sastava i kao takav je posve dostojan oproštaj, što je pomalo iznenađujuće. Od sredine osamdesetih popularnost TAPP-a naime polako, ali nezaustavljivo je jenjavala, dok kreativna kemija između dvojice voditelja sastava, producenta i povremenog klavijaturista Alana Parsonsa te pjevača, klavijaturista i autora tekstova Erica Woolfsona, također više nije bila na najsjajnijoj razini, jer su se među njima počele pojavljivati razlike oko daljnje usmjerenosti njihova zvuka te artistička zasićenost, koja se često javlja kad s istom osobom surađuješ već više od desetljeća, pa makar i vrlo uspješno. Uspješan recept, koji je sastavu u prethodnim godinama donio hrpu hitova i mnoštvo ploča što su se prodavale kao ludo, 1987. već je postao pomalo istrošen, što je vrijedilo i za sintisajzersku tehnologiju, koja je kroz osamdesete bila dominantna konstanta unutar prepoznatljivog zvuka TAPP-a.
Parsons (ovaj put se suzdržao od bilo kakvog instrumentalnog doprinosa) i Woolfson očito su se za posljednji juriš odlučili iskoristiti sva raspoloživa zvučno-produkcijska sredstva koja su od sastava u sedamdesetima i osamdesetima napravila svojevrsnu art rock atrakciju, što znači da album sadrži dva potencijalna radijska hita, dvije power balade, jedan tvrdo rockerski orijentiran i dva prog rock orijentirana eksperimenta. Produkcija je i danas oduševljavajuća, što kod producentskog majstora Parsonsova kova doista nije nikakvo iznenađenje.
Simfonijski usmjerena naslovna skladba pompozno je i izuzetno dramatično otvaranje albuma s kraćom naracijom o liku i djelu legendarnog arhitekta u uvodnom dijelu, nakon čega slijede moćni orkestralni aranžmani i buran vokalni doprinos Johna Milesa, koji se i ovaj put pokazuje kao jedan od najboljih pjevača u povijesti sastava. “La Sagrada Familia” po strukturi bez ikakve sumnje predstavlja najprogresivniju rock tvorevinu na albumu i kao takva je još i danas svojevrsna poslastica za sve one koji su kod TAPP-a, osobito na njihovim albumima iz osamdesetih, priželjkivali veću količinu simfo prog elemenata.
Bez obzira na to što su u karijeri stvorili mnogo kompleksnih art rock kompozicija, u kolektivnom pamćenju zbog brojnih hitova i danas se još uvijek doživljavaju prije svega kao pop rock sastav, što je naravno pogrešno i najviše samo jedna strana medalje s dvije strane. Da ni pri kraju karijere nisu zaboravili kako se služi radijskim valovima, dokazuje manji hit “Too Late”, koji je izuzetno lijep primjerak punokrvnog AOR-a osamdesetih. Dugogodišnji TAPP-ov pjevački suradnik Lenny Zakatek na glavnom vokalu izvrsno obavlja svoj zadatak i ugodnu melodiju preko ambijentalnih upada sintisajzerskih tekstura spaja s moćnim refrenom.
“Closer To Heaven” je Woolfsonova power balada kakva nije smjela izostati ni s jednog TAPP-ova izdanja otkako je legendarni škotski glazbenik preuzeo uzde glavnog pjevača sastava. Za svečano ozračje uz lagane simfonijske aranžmane pobrinuo se i ikonoklastični solo danas previše često zaboravljenog gitarskog gurua Iana Bairnsona. Nakon solidne, ali ne bogzna kako nadahnute balade slijedi izvrstan kompromis između art rocka i AOR-a naslovljen “Standing On Higher Ground” s posebnim gostom Geoffom Barradaleom na glavnom vokalu. Hipnotički refren je bestidno zarazan, dok melankoličnu atmosferu stvaraju sentimentalne teksture sintisajzera.
Za uobičajene TAPP-ove prilike neobično bazičan “Money Talks”, koji je bez sumnje najslabija karika albuma, temelji se na tvrdo rockerskoj gitarskoj frazi, kojoj društvo pravi Milesov temperamentan pjevački pristup, dok je “Inside Looking Out” još jedna pristojna Woolfsonova power balada s mnoštvom raznovrsnih ambijentalnih umetaka na klavijaturama i gitari. Završni instrumental “Paseo de Gracia”, ponovni poklon Gaudíjevu arhitektonskom geniju, primjereno je prožet latino melosom akustične gitare i sadrži čak i zvuk kastanjeta. Središnja tema uvodne skladbe ovdje se ponovno na pobjednički način ponavlja i tako sretno zatvara konceptualni krug albuma. Jedino ispravno da se karijera jednog od najboljih art rock sastava svih vremena zatvori u što veličanstvenijem stilu.
“Gaudi” predstavlja nespektakularan, ali izuzetno pristojan oproštaj jednog od najuzbudljivijih art rock sastava 20. stoljeća. Za razliku od slavnog katalonskog arhitekta, koji svoje najpoznatije djelo nikada nije dovršio, oba TAPP-ova poglavara s njim su postigla sretan kraj priče o uspjehu. Parsons i Woolfson imali su doduše u planu još jedan TAPP album naslovljen “Freudiana”. Potonji je sadržavao koncept o Sigmundu Freudu i izašao 1990. pod imenom Woolfsonova solo projekta. Zbog sličnog stila i zato što je na njemu sudjelovao i Parsons, neki ga broje čak i kao posljednji TAPP album, što je prije ili poslije samo iluzija, jer su legendarni glazbenici i producenti do tada već odavno bili svaki na svojoj strani, a njihovi su se putovi definitivno razišli odmah nakon njegova izlaska.
Postava
Alan Parsons – producent
Eric Woolfson – klavir i klavijature
Ian Bairnson – gitara
Laurie Cottle – bas gitara
Stuart Elliott – bubnjevi i udaraljke
Richard “Trix” Cottle – sintisajzeri i saksofon
Bob Howes – timpani
David Cripp – vodeći rog
John Heley – violončelo
John Miles, Lenny Zakatek, Eric Woolfson, Geoff Barradale, Chris Rainbow – vokali
Orkestar pod ravnateljskom palicom Andrewa Powella
Produkcija
Alan Parsons i Eric Woolfson
Popis skladbi
1. La Sagrada Familia (8:44)
2. Too Late (4:34)
3. Closer To Heaven (5:54)
4. Standing On Higher Ground (5:02)
5. Money Talks (4:23)
6. Inside Looking Out (6:19)
7. Paseo De Gracia (3:43)
