Gibonni u ATP areni u Umagu (2007)

 Prema riječima Zlatana Stipišića (Gibonni) alias Đibota, njegov je ovogodišnji koncert u umaškoj ATP areni bio prvi dosad kojeg kiša nije posebno “blagoslovila”. Iako je ovaj travanj bio rekordno topao, večer 28.4. bila je prilično hladna, a takvo je bilo i raspoloženje publike, koja je marljivo popunila tribine teniskog stadiona do posljednjeg kutka.

Koncert kao takav bio je zadovoljavajuć, iako ne onaj pravi kakve inače znamo od Gibonnija kod nas. Gospodin ipak ni ovaj put nije ostao dužan slovenskoj publici pa je već na početku pohvalio brojnu prisutnost Slovenaca, kojih je, sudeći po slovenskoj riječi, bilo čak dobrih pola publike. Toj brojnosti vjerojatno je pridonijelo i ljetovanje Slovenaca u obližnjem turističkom naselju “Sel Stella Maris”, gdje naš slovenski gost svake godine doslovno okupira sve raspoložive bungalove i ostale kapacitete, a Hrvatima, koji još uvijek ne znaju cijeniti nekoć “domaćeg” gosta, to dođe kao naručeno, jer tako dobiju besplatno čišćenje pojedinih smještajnih kapaciteta, koje mi Slovenci obično ostavimo u nehigijenskom stanju, odnosno na minimumu. No, ostavimo povijesne sitnice i povijest, koja se, eto, rado ponavlja, i posvetimo se glazbi.

Kao što je već rečeno, koncert je bio zadovoljavajuć, iako prateći sastav nekako nije djelovao uigrano, pjesme su iz nepoznatog razloga i bez posebne improvizacije mijenjale ritam, a Gibonnijev glas bio je prepoznatljivo hrapav. Nastup je prošao rutinski i već viđeno, Gibonni je već klasično oteo kameru obližnjem kameramanu i poigrao se snimanjem kadrova. Činjenica je da je Gibonni stigao u fazu u kojoj je svaka njegova pjesma hit, pa je sad već impozantno čuti kako cijela okupljena publika, lagano u zanosu, suptilno pjeva pjesme zajedno s Gibonnijem. U tom pogledu publika definitivno nije zatajila, iako je među njima bilo i mnogo onih koji su subotnju večernju šetnju umaškom rivom iskoristili za pogled na ovog hrvatskog autora.

Glazbenici u Gibonnijevu pratećem sastavu posebna su priča, i premda je Gibonni najviše pažnje “opet” posvećivao violinistu Marku, a i bubnjar je izveo, za moj ukus, prokleto dobar intermezzo solo i time izazvao opće ovacije publike, najupečatljiviji je bio Marijan Brkić na gitari, koji je svojim “cool” pristupom pokazao kako se stvari rutinski poslužuju.

Razina ozvučenja primjerena za “open air” koncert, a u pjesmi “Tija bi te zaboravit” svjedočili smo i crescendu za koji bi i sami Floydi rekli “F****n Jolly good!” Rasvjeta i pirotehnika, srednja tuga, iako na svoj način simpatična jednostavnost, jer onih nekoliko pirotehničara ne pokušava svoj posao prodati kao osmu umjetnost. Na kraju krajeva, dobar koncert i osvježenje proljetnih dana te uvod u ljeto.