Mjesto: Burg Clam / Klam / Austrija
Datum koncerta: 26.07.2006
Broj posjetitelja: 5000
Cijena karte: 71,50€ (stajanje)
Šačica najvjernijih “gilmourijanaca” odnosno “flojdovaca” dojurila je u selo u 17:00. Okruživali su nas pravi seoski prizori. Klam je na prvi pogled doista zabačeno mjesto. Brežuljci i doline, mozaični preplet visokostablašnih voćnjaka, travnatih livada i šumskih površina nipošto nisu odavali ono zbog čega smo zapravo došli. Ljubazni predstavnici zaštitarske službe nakon sigurnog “slijetanja” uputili su nas pješice dalje po asfaltiranoj površini i uskoro smo stigli do kontejnera, gdje se već gurala šačica najžednijih poslijepodnevnih “pivo-fila”. Tamo smo se utaborili za sljedeća dva sata. Usred prirode. Uskoro je pored nas prohujao “double decker” autobus s tablicama Velike Britanije. Članove sastava nismo vidjeli kako izlaze. Možda su ih nevidljivo i sigurno prevezli nekim kombijem zatamnjenih stakala do pozornice. Sa “sound checkom” počeli su u 18:00. Odlično se čulo sve do mjesta udaljenog oko 700 m, gdje smo se rashlađivali sjedeći uz pivo. Svirali su cijeli album “On An Island” i još jednu skladbu zbog koje sam skoro počeo prolijevati pivo po stolu! Spomenut ću je kasnije. Pošteno nas je iznenadila,jer je riječ o skladbi koja je bila potpuno nova najava za večerašnji popis svirane setliste.
Oko 19:00 pomaknuli smo kosti i uputili se prema prizorištu. Uskoro se otvorio pogled na plato na kojem je bila postavljena pozornica, a ispred nje stolci za sve koji su si priuštili skuplje karte, brižno ograđeni da se netko s kartom za stajanje slučajno ne bi “ušvercao” na koji od stolčića. Pogled je bio nevjerojatno fascinantan. Lijevo od platoa stoji “učionica zidana”, pardon, stara dvorska konjušnica, a umjesto stare jabuke bahati se veliki stari hrast. Golema zgrada! A desno od platoa nastavlja se padina na kojoj stoji Burg Clam. To je dvorac markantnih dimenzija, jedan od najveličanstvenijih dvoraca Austrije, najvećih i najljepše očuvanih.
Koncert je počeo u 20:05. Bez predgrupe! Fenomenalno. Bio je još bijeli dan! David Gilmour i klapa iznenadili su odmah na početku. Udarili su ravno s Breathe, nakon čega je slijedio Time i izlaz s Breathe Reprise. Mnoštvo su odmah zapalili! Taktički potez kojim su razbili “uspavljujući” učinak koji nosi predugo slušanje ploče “On An Island”, na kojoj je samo jedan tvrđi rocker (Take A Breath), doista rođen za izvedbu na koncertnim pozornicama. Otvaranje nas je odmah prikovalo među “poslušne”! Tijekom Breathe Daveu je na “steel pedal” gitari na prijelazima pomagao Jon Carin na drugoj “steel pedal” gitari! Da, da. Ponekad je teško kretati se ubrzanim tempom u trokutu čije kutove čine akustična gitara, električna gitara, “steel pedal” gitare, a uz to još i hvatati sve vokalne dionice! Pogotovo ako si šezdesetogodišnjak.
Nakon kratkog uvodnog dijela, koji je sadržavao materijal s Pink Floyd ploče “Dark Side Of The Moon”, David je pozdravio prisutne na zbornom njemačkom jeziku i najavio da skupina namjerava u prvom dijelu odsvirati cijelu aktualnu Gilmourovu solo ploču “On An Island”. Bit je, u usporedbi s iskustvom koje sam mogao steći u Milanu 25.03.2006., da je skupina s Davidom na čelu ovaj put bila doista uigrana. Zvuk je od početka bio odličan! Dave je pjevao na razini potpune željene prihvatljivosti. Njegov se vokal nije lomio i nije ga nestajalo među stihovima, nego su snaga i boja njegova glasa kroz nastup bile na kontinuirano traženoj razini, izvedene bez ikakvih oscilacija u kvaliteti. Isto tako nije se moglo primijetiti da bi momci negdje pogriješili u izvedbi višeglasnih vokalnih harmonija. Isto vrijedi i za zvuk, razgovijetno čujan doprinos svakog pojedinog instrumenta. Glasnoća je od samog početka bila idealna i Gilmour je sa suradnicima ponudio savršen zvuk. Opet je jedina navijena točka albuma, Take A Breath, uvrštena na setlistu na osmo mjesto, a ne na četvrto, koje inače zauzima na službenom izdanju studijskog albuma “On An Island”, a Red Sky At Night na saksofonu je odsvirao i sam Gilmour, tako da se na Parryja trebalo još malo pričekati. Kao rečeno! Izvedba je bila odlična i sve je “štimalo” kako se “šika”. Sama atmosfera bila je grandiozna. Posvuda ljudi! I na padini ispod dvorca,… Tu je atmosferu nadograđivao onaj poznati zaštitni znak koji je Gilmour donio iz ostavštine Pink Floyda. Posebna vrsta “light showa”, najljepša moguća aproksimacija atmosferi Pink Floyda. Sat je otkucao 21:15 i Gilmour je najavio 20-minutnu stanku, ali nije zaboravio svoj klasični zahvalni pozdrav mnoštvu: “Thank you! Thank you indeed!”
Kao rečeno! Točno u 21:35 koncert se nastavio drugim dijelom. Taj je bio posvećen Pink Floyd materijalu. Euforiju smo osjetili vrlo brzo, jer su se redovi dobrano zbili, a ljudi su se i prije toga grozničavo opskrbili čašama piva, kao da nismo na koncertu Davida Gilmoura, nego u vrijeme proglašenja izvanrednog stanja.
Shine On You Crazy Diamond i uvodni dio te skladbe jedno je od najveličanstvenijih stvari koje Pink Floyd jesu i koje su ikada bili. Zahvaljujući dvojcu Wright/Gilmour, koji su i večeras bili s nama na koncertu. Richard i David zajedno u solo akciji! David je blistao u artikulaciji tonova svoje “fenderice” i bio precizno nježan kad je to bilo najpotrebnije. Tada je njegova gitara dobila onaj tanki zvuk koji može izmamiti samo čarobna ruka gitarista Pink Floyda. Čista magija! Komad se u nastavku očekivano razbuktao, a s posebnom ga je euforijom pratilo mnoštvo, koje je prvi put na koncertu i odlučnije pristupilo suradnji sa skupinom u pjevanju. Naravno, aranžman nije doživio posebno vrijednu spomena promjenu koja bi ga uzdrmala u usporedbi s onim iz Milana. Razlika je ipak bila očita! I to u mnogo više proživljenom i odlučnijem pristupu. Skupini se naposljetku na pozornici pridružio i Dick Parry, legendarni saksofonist. Izveo je vrhunski dvostruki solo. Prvi je odpuhao na tenor saksofonu, a onda usred točke naglo zavitlao taj saksofon preko ramena i prihvatio alt saksofon, koji je tijekom točke neprestano istovremeno imao prebačen preko ramena. Naravno, u solaži si je priuštio nešto više improvizacije nego što je nosi originalna solaža, zarobljena inače na vinilu “Wish You Were Here” (1975). Gilmour je pri kraju te skladbe predstavio cijeli sastav. Najveći aplauz, očekivano, pobrali su prvi predstavljeni Dick Parry i posljednji predstavljeni – legendarni “floydovac” i klavijaturist Richard Wright, koji je sljedećeg dana slavio rođendan. Slijedila je najava: “Next song we haven’t performed yet on tour. It is called Astronomy Domine!” Aaaaaa!!!! Psihodelični punkerski štih počeo je!!! Odjednom smo se našli u zbrci slijetanja i uzlijetanja NLP-ova. Tome su pridonijele iluzije stvorene pomoću bezgraničnih količina ispuhanog pozornicnog dima i lasera, tako da je izgledalo kao da smo se našli usred raspjenjenih živozelenih morskih valova. Luda i jedinstvena ponovitev dugo očekivanog jedinstvenog iskustva oživjela je ponovno. Skupina je ostala pri oživljavanju duha legendarnog Syda Barretta i iznenađujuće nastavila skladbom Dark Globe, koja pripada solo ploči Syda Barretta “The Madcap Laughs” (1970). Nakon njezine izvedbe David se obratio prisutnima: ” This was a song from and for our old friend Syd Barrett, who passed the other week!” Momci su ostali na akustici i nastavili s “debelim starim suncem” (Fat Old Sun). Tu su pjesmu na izlazu začinili razvučenim, tvrđim “rockerskim” dijelom. Dave je ponovno opasao električnu gitaru i čak je i legendarni Phil Manzanera, vodeća i nezamjenjiva gitara sastava Roxy Music, dobio nekoliko trenutaka da se iskaže u kraćem solu. Slijedile su minute “floyd” ploče “Divison Bell” (1994), koja je očito i na Burg Clamu, nakon 12 godina postojanja, posve postala narodna. Ljude je posebno raspalila skladba Coming Back To Life, koja govori o Daveovim zabludama pri bliskom koketiranju sa supstancama koje vode u ovisnost, ozdravljenju od njih, ponovnom rođenju i novom početku obnovljenog, pročišćenog čovjeka. Izuzetna pozitivna energija zahvatila je prostor i to je bio jedan od najveličanstvenijih trenutaka koncerta, jer je svijet skladbu dočekao s velikim odobravanjem koje nipošto nije skrivao. Slijedila je najljepša kompozicija s spomenute ploče, pravi “floyd” rekvijem naziva High Hopes. Standardna izvedba, žmarci duž kralježnice ponovno jurišaju. Gilmour, koji je osjetno vidljivije radio na pozornici nego u ožujku u Milanu, morao je tijekom komada obaviti nekoliko dužih šetnji među pozicijama instrumenata na pozornici. Tu su ga majstorski pokrivali Manzanera, Carin i Wright u izvedbi vokalnih linija. Ne samo tu, nego i u izvedbi drugih točaka, jednostavno se događalo da je Gilmour morao zamijeniti instrument u rukama na nekom prijelazu gdje je u izvorniku prisutan njegov vokal, i tamo su mu priskočili u pomoć suradnici tako da su Davea zamijenili u izvedbi vokala. Gilmouru se dogodila jedina pogreška na cijelom koncertu, u izvedbi High Hopes solaže na “steel pedal” gitari. Dvaput je osjetno promašio. “Live” magija Pink Floyd izvedbe te skladbe uprizorene 04.08.1994. u Münchenu za mene osobno ostaje tako netaknuta. No s obzirom na ostalu jedinstvenost izvedbe koncerta sastava kao cjeline s Davidom na čelu, taj nam je neželjeni “kiks” ovaj put rado oprostio. Vrhunac koncerta bila je izvedba golemog glazbenog čudovišta Echoes, jednog od najvećih psihodeličnih epova u povijesti “rock” glazbe. Što reći uz sva ta prelijevanja bojenih refleksija svjetlosti koja nas je preplavljala i atmosferski nadograđivala izvrsnost izvedbe te skladbe, koja nas je otpuhala u jedinstveni “floyd” svijet. Nezaboravna fantastika čija je izvedba utažila baš svakoga tko je došao na koncert u Burg Clam. Regularnog dijela bilo je gotovo u 22:40.
Točno nakon pet minuta momci su opet tu i nude mnoštvu nezaboravni zimzeleni Wish You Were Here. Prisutnima se “trena” u glavama, a za kraj Dave najavljuje: “This is the last song of the evening. The song is called Comfortably Numb!” U predrefrenu je Davea i ovaj put rastdefinio Richard Wright! Znatno mekše strukturiran aranžman nego što smo navikli s “live” ploča “P.U.L.S.E.” ili “Delicate Sound Of Thunder” iznenadio je, jer nije nosio onu očekivanu bombastiku koju potiho za kraj koncerta željno očekuješ i zahtijevaš! No na vrhunac se nije trebalo dugo čekati! To je izvedba jedne od najimpresivnijih solaža koje postoje na planetu, ako smijem reći. Izvedba solaže zbog koje su mnogi došli u Burg Clam da je čuju samo uživo. To je onaj prijelomni dio skladbe! Prebacivanje iz durski nježnog, na valovima ljuljuškajućeg refrena natrag u dramatično izvedeno energično finale sa solažom, koja samo potvrđuje svu univerzalnu osebujnost Gilmourova gitarističkog genija, odnosno izvedbu solaže koja je i danas nadahnuće mnogim mladim gitaristima,… Vrhunski završetak u sjaju zelenih laserskih reflektora koji su za kraj u cijelosti zamrežili prizorište. Sat je 23:00. Gilmour se sa svojim veljacima definitivno oprašta!
Osjećaji su bili izuzetni. Na kraju sam stajao na mjestu kao ukopan! Jednostavno tijekom aplauza publike uopće nisam shvatio što se događa. To je to! Gilmour me posve zaveo. Uspio je ponovno doseći ono u meni, onu fazu kad se približavaš alfa stanju: “Naizgled sam budan, a ne znam što se događa oko mene!” Netko mi nešto govori, čujem ga, ali ne razumijem što mi pripovijeda. Zanesen sam u drugom svijetu. Jednostavno ne znam objasniti, ali riječ je o iskustvu koje ti daju najstvarniji izvođači! Ponovljeno iskustvo pri slušanju skladbe Tarkus na koncertu Keitha Emersona u Wiesenu (07.07.2006.).
Skupina je dodala jednu točku više, u usporedbi sa svojom proljetnom turnejom, na trenutačnu koncertnu setlistu. Momci iskazuju neusporedivo višu razinu uigranosti i agilnosti na pozornici (osobito Dave). Zvuk je bio prekrasan. Jedini “minus” koncerta bio je možda taj što je Gilmour mogao priuštiti kakvo filmsko platno, kako bi tijekom koncerta skupinu približio i posjetiteljima koji su bili udaljeni od pozornice nekoliko stotina metara. Bilo kako bilo, nitko nije mogao biti uskraćen za nezaboravni zvuk, nezaboravne klasike, nezaboravne izvođače ove čarobne večeri u Klamu. Bio je to koncert za cijeli stupanj zreliji nego u ožujku u Milanu. Otvoreni koncertni prostor jednostavno je nešto što izvedba takve glazbe jednostavno treba. Vedro nebo posuto užarenim zvijezdama, pozornica okružena veličanstvenom energijom srednjeg vijeka obližnjeg dvorca, stare konjušnice i starih, dobrodušno iskrivljenih hrastova. Okej, momci, kapa dolje! A sad je došlo vrijeme da napustite svoje privatne pješčanike! Doduše, u njima pravite lijepe kolače, ali vrijeme je odavno sazrelo za okupljanje klasične postave Pink Floyda. Dave! Idući put se pobrini da te vidim na pozornici ponovno u formaciji s ostalom trojicom “floyd” kompanjona!
Postava:
David Gilmour – gitara, vokal
Richard Wright – klavijature, prateći vokal
Phil Manzanera – gitara, prateći vokal
Dick Parry – saksofon
Jon Carin – klavijature, “steel” gitara, prateći vokal
Guy Pratt – bas gitara, prateći vokal
Steve DiStanislao – bubnjevi, prateći vokal
Setlista
1. Breathe
2. Time
3. Breathe (Reprise)
4. Castellorizon
5. On An Island
6. The Blue
7. Red Sky At Night
8. This Heaven
9. Then I Close My Eyes
10. Smile
11. Take A Breath
12. A Pocketful Of Stones
13. Where We Start
—stanka (20 min.)—
14. Shine On You Crazy Diamond
15. Astronomy Domine
16. Dark Globe
17. Fat Old Sun
18. Coming Back To Life
19. High Hopes
20. Echoes
—dodatak—
21. Wish You Were Here
22. Comfortably Numb
Galerija slika
