Mjesto: e-mail
Datum intervjua: 29.10.2012.
O Steveu Vaiju nema smisla trošiti riječi! Vjerojatno najveći gitarski čudak koji je ikad nastanio galaksiju. Može odsvirati sve moguće i nemoguće. Ove je godine Steve Vai izdao svoj novi samostalni studijski album “The Story Of Light”. Izdanje je popratio novom koncertnom turnejom koja ga je ponovno dovela i na stari europski kontinent! Štoviše, Steve Vai će 13.11.2012. svratiti na koncert u Ljubljani, gdje će tako nastupiti već četvrti put. Prvi put nastupio je u Ljubljani 13.04.2000. (Hala Tivoli), zatim 09.07.2004. s G3 (Joe Satriani, Steve Vai, Robert Fripp), opet u Hali Tivoli, a treći put 22.09.2005. (Cvetličarna). Sva tri koncerta bila su dupkom puna!
Gitarski čarobnjak i veliki glazbeni vizionar odvojio je vrijeme da odgovori na nekoliko pitanja koja smo mu postavili uoči njegova ponovnog posjeta slovenskoj prijestolnici, 13.11.2012.!
RockLine: Nedavno si izdao »The Story of Light«. Album je umjetnički korak naprijed u odnosu na prethodnika »Real Illusions: Reflections«, a istodobno funkcionira i kao drugi dio konceptualne priče koja je započela već prošlim albumom. Možeš li nam ispričati o cjelokupnom stvaralačkom procesu za novi album? Što te najviše inspiriralo dok si kovao nove zamisli i ideje? Kakvu poruku nosi album?
Steve: Na početku je zapravo samo neka privlačna ideja za skladbu. Ona može nastati iz sasvim jednostavnog rifa, jednog retka lirskog teksta, nejasnog koncepta itd. Kad mi je sve to u glavi dovoljno privlačno i barem koliko-toliko koherentno, pokušam to realizirati. Tu onda dolazi do stvarnog fizičkog posla. Skladbe gradim u svom studiju, gdje napravim sve potrebne temelje, zatim unajmim glazbenike oko kojih nastavljam proširivati tu prvotnu ideju. Nakon toga sve dobro preslušam i provjerim jesam li oko cjelokupne ideje još uvijek tako uzbuđen kao na početku. Ako je odgovor potvrdan, skladba ide na album. Ako ne, ostavim je sa strane na neko vrijeme.
Najveći izvor inspiracije na »The Story of Light« je priča koju sam započeo već s »Real Illusions: Reflections«. Riječ je o priči o čovjeku koji je od golemе tuge poludio. Vraća se u svoj rodni grad, a tamo pronalazi svetog čovjeka koji je osnovao obnoviteljsku crkvu (vjerski pokret, op. p.), kamo odlaze baš svi stanovnici grada. Kad stignu, promatraju se u zrcalnoj površini obližnjeg ribnjaka. Promatraju kako je njihov identitet izgrađen na temelju prošlih događaja i iskustava. Kad se pobliže zagledaju u te događaje, vide da su pravi oni koje njihov um pretvara u vlastiti identitet, kojim istodobno grade i svoju budućnost.
Promatrajući građevne elemente svojih identiteta, osvrnu se i na događaje koje stvaraju – ponajprije na to kako su njihova djela utjecala na sugrađane. Pred nama se tako redaju mnoge fantastične pojedinačne priče. Svatko od nas ima svoju priču. Što dulje ljudi gledaju svoje zrcalne slike, to dublje vide. Vide u svoje prošle živote, promatraju kako su njihove vještine, sposobnosti, prirodni darovi, interesi, osobine, pa čak i ljudi došli u njihovu sadašnjost. A kad pogledaju najdublje, vide kako iza svega leži nekakva čista, sveobuhvatna svijest koja se ne mijenja, ne poznaje vrijeme, ne osjeća ništa i izvor je sve kreativnosti. Građani vide da je taj beskrajni tok, koji vide i osjećaju, dio njihove cjelokupne svjesnosti, da teče kroz svaku stvar i skriva se iza svakog ega. Shvaćaju da je riječ o beskonačnosti koja se na svoj način očituje u konačnom fizičkom svemiru. Otkrivaju da je najveća zabluda čovječanstva to što mislimo da smo odvojeni jedni od drugih. Dakle, ako dovoljno dugo zuriš u ogledalo, možeš početi viđati te stvari.
Kad se glavni lik, Captain Drake Mason, pogleda u zrcalnom ribnjaku, ništa se ne dogodi. Barem se tako čini. Nakon tog događaja Mason napiše knjigu. Priča završava tako da se Mason pojavi pred građanima sa svojom knjigom. Ona se zove »Under It All« (»Razotkriveno«, op. p.), a prvo poglavlje zove se »The Story of Light«. Ovdje završava četverodijelna »Real Illusions«. Na taj način dolazim do ideja i koncepata za nove uratke.
RockLine: Na svom novom albumu briljantno spajaš tzv. tipičan, a opet samosvojan Steve Vai gitarski jezik s tradicionalnim zvukovima gospela – to se može čuti u skladbi »John the Revelator«. Riječ je o nekakvom još neotkrivenom blagu tvog glazbenog izraza, što skladbu čini vrlo unikatnom, a istodobno odmah prepoznatljivom. Možeš li nam reći više o svojoj ideji za takav glazbeni izraz?
Steve: U svojoj zbirci imam kolekciju glazbe pod nazivom »The Anthology of American Folk Music«. Na njoj se nalaze oni stvarno rani snimci folk glazbe koja se može označiti kao Americana, a jedna od skladbi je od Blind Willieja Johnsona – »John the Revelator«. Skladba mi se urezala u srce, a odmah sam je čuo s težim gitarskim zvukovima i golemim pjevačkim zborom. Tako se lijepo uklapala u koncept priče koju sam imao u glavi da sam je nadogradio glazbenim idejama za sam koncept.
RockLine: Za europsku turneju ovaj si put za predizvođača pozvao američku pjevačicu Beverly McClellan. Ona također sudjeluje na tvom novom albumu, gdje posuđuje svoj vokal. Kako si saznao za Beverly?
Steve: U trenutku kad sam Beverly prvi put vidio kako svira, bio sam potpuno oduševljen. Odmah sam znao da je riječ o iznimno nadahnutoj i dovršenoj umjetnici. U glavi sam si već zamislio kako bi Beverlyn vokal savršeno pristajao konceptu skladbe »John the Revelator«. Imao sam sreću da je Beverly prihvatila moj poziv da gostuje na mom novom albumu. Svoj je zadatak odradila nevjerojatno. Također mi se činilo da bi sjajno funkcionirala kad bi na turneji nastupala prije mene, iako je njezina glazba vrlo različita od moje. Ali kad je vidiš kako svira… svaki njezin nastup je tako očaravajući i razveseljujući. Zato je i ona sa mnom na turneji i svaki put odsvira kojih 20-30 minuta. Na nekom koncertu izvede i »John the Revelator« sa mnom, no samo izvođenje u live situaciji iznimno je teško za Beverly, pa skladbu otpjeva tek na svakih otprilike 4 koncerta.
RockLine: Što misliš o inovativnosti gitarske rock glazbe? Je li se stanje instrumentalne glazbe temeljene na gitari promijenilo u posljednjih pet ili deset godina? Što misliš, kakvu će ulogu imati u budućnosti?
Steve: Prema mom iskustvu, koje zna biti iznimno ograničeno, instrumentalna rock glazba temeljena na gitari nije se baš puno promijenila od Jeffa Becka i Joea Satrianija nadalje. Ali vjerujem da će prije ili poslije doći netko tko će imati posve vlastite utjecaje i ideje i tko će tu glazbu promijeniti. Svemir će se uvijek širiti, iako nam se tako možda ne čini.
RockLine: Što misliš o glazbenim showovima kao što su X Factor i drugi slični showovi?
Steve: Dijelom ih vidim kao odlične prilike za otkrivanje novih talenata koji inače možda nikad ne bi došli u situaciju da ih drugi čuju. Beverly McClellan otkrivena je u vrlo popularnoj američkoj TV emisiji »The Voice«. Istodobno osjećam da izvan takve forme ima još mnogo neotkrivenog glazbenog talenta koji bi ljudima također bio zanimljiv, nešto što nije samo pop kultura koja je zaslađena pa onda nametnuta tim ljudima. No razni čelnici glazbenih sektora otkrili su da ti glazbeni showovi odlično prodaju glazbu većinskoj publici.
RockLine: Nedavno si surađivao sa sastavom 2Cellos na AC/DC obradi »Highway to Hell«. Možeš li nam reći nešto o tom iskustvu?
Steve: Moj prijatelj Bob Ezrin producirao je tu stvar i pitao me želim li svirati u skladbi. Isprva sam bio u dvojbi, jer kad se klasični glazbenici odluče okušati u rocku ili metalu, uglavnom je tako da nemaju pojma što takva glazba zapravo jest. Zato sam pogledao nekoliko 2Cellos videa i bio oduševljen. Tada sam odlučio da ću sudjelovati u projektu. Bilo je iznimno zabavno, a završni video mi se stvarno svidio.
RockLine: Prije nekoliko godina surađivao si s orkestrom za klasičnu glazbu. To ti je zasigurno bio veliki izazov. Čini li ti se da je klasična glazba u današnjem potrošačkom svijetu zapostavljena?
Steve: Još uvijek postoji skupina ljudi koja obožava različite vrste orkestralne glazbe koja se još izvodi danas, ali ta se skupina smanjuje. Većina suvremenih orkestara svira staru glazbu mrtvih ljudi i zato mlađe ta glazba ne zanima. Trenutačna era klasične glazbe označena je kao »contemporary« (»suvremena«, op. p.). Iznimno je eksperimentalna i uglavnom je iznimno glasna – miješa se s noise žanrom. Iako se u toj suvremenoj klasici nađu iznimno kreativno briljantne stvari, veći dio publike taj noise faktor odbija. Zajednici klasične glazbe potrebna je revolucija i evolucija za razvoj u novu eru. Uvjeren sam da će do toga doći.
Ja uživam u pisanju kompozicija za orkestre koje spajaju moj rockerski izraz s raznim klasičnim utjecajima, kao što su Stravinsky, Ligeti, Varese, Beriot itd. No ti glazbenici samo utječu na mene, ne pokušavam ih oponašati, zato je moja orkestralna glazba drugačija od uobičajene klasike.
RockLine: Glazba je slušno doživljaj. Zato ti se čini li da glazbeni videi odnosno videospotovi snižavaju samu vrijednost glazbe, jer slušatelja vizualni dio pomalo odvraća od glazbe?
Steve: Smatram da postoji ogroman broj različitih načina za doživljavanje i procesiranje glazbe. Neki ljudi više vole melodiju, neki tekstove, neki ritmičnost, drugi vizualne aspekte itd. I svatko voli nešto drugačiji omjer tih elemenata. Mislim da ne postoji pogrešan način pristupa tome, a svaki će slušatelj shvatiti viđeno i čuveno u skladu sa svojim ukusom. Nema točnih ili pogrešnih načina, postoji samo tvoj način. A ako je taj način pravi za tebe, onda je ispravan.
RockLine: Je li te nedavno oduševio neki od suvremenih, novijih izvođača?
Steve: Da, još uvijek naiđem na poneku stvar koja je iskrena, kreativna i dobra. Novi album Toma Waitsa, Devina Townsenda, Skrillexa, Kimbre. No u posljednje vrijeme nisam naletio ni na što revolucionarno.
RockLine: Vratimo se nekoliko desetljeća unatrag. Za vrijeme školovanja na Berklee College of Music upoznao si jednog od najkreativnijih gitarista, Nenada Krsmanovića, koji je svirao u poznatom slovenskom avangardnom rock bendu iz 90-ih, zvanom Miladojka Youneed. Možeš li nam reći nešto o vašem prijateljstvu?
Steve: Ah, naravno, Nenad! Bio je moj cimer. Iznimno, iznimno marljiv glazbenik, posvećen samo sviranju. Doista je volio gitaru. Bio je vrlo smiješan, duhovit, s izuzetnim smislom za humor. Odlično smo se razumjeli. Sviđao mi se. Naravno, bio je i odličan gitarist.
RockLine: Možeš li reći što te je u godinama učenja kod velikog Franka Zappe najviše nadahnjivalo, što je imalo najveći utjecaj na tvoj umjetnički razvoj?
Steve: Najvažnije mi je bilo vidjeti koliko je Frank neovisan. Radio je glazbu koja je bila važna za njega, i to bez ikakvih izgovora i bez oslanjanja na druge ljude. Sjećam se da bi se oduševio nekom idejom i onda je jednostavno izveo. Proširio je konvencionalne granice u svemu čega bi se prihvatio. To je bilo iznimno inspirativno.
RockLine: Steve, želimo ti iznimno uspješnu nadolazeću svjetsku turneju. Hvala ti na dragocjenom vremenu i odgovorima na pitanja.
Steve: Hvala vama.
pitanja: Jernej Vene & Aleš Podbrežnik
tekst preveo i uredio: Tine Kolenik
fotografije: Bojan Horvat
na slikama: Steve Vai tijekom svog nastupa, 09.07.2004., u sklopu koncertne G3 turneje (J. Satriani / S. Vai / R. Fripp), u Ljubljani (Hala Tivoli) – RockLine fotoarhiv 2006-2012, sva prava pridržana.
RockLine reportažu s koncerta G3 u Ljubljani (datum: 09.07.2004., Hala Tivoli) možeš pročitati OVDJE.
Galerija slika
