Autor: Rok Klemše
Datum intervjua: 19.10.2007
Veliki američki progresivni metalci Symphony X prije nekoliko godina važili su za veliko ime metal scene, a nakon izdavanja albuma The Odyssey 2002. potonuli su u gotovo potpuni zaborav. Ove su se godine u velikom stilu vratili s odličnom pločom Paradise Lost, o tome i o još ponečemu razgovarali smo uoči posljednjeg od četiri headlinerska koncerta u Beču s prvim gitaristom benda, velikim Michaelom Romeom.
RockLine: Bok Michael! Na početku ste turneje. Kako ide do sada?
Michael: Zapravo smo na putu već poprilično dugo. Počeli smo… Kad smo to uopće počeli? Danas je 20., je li? Dakle, na putu smo već otprilike mjesec dana. U Europu smo stigli, mislim, 21. rujna. Ovaj i prošli tjedan odsvirali smo nekoliko headlinerskih koncerata, a onda se opet spajamo s Dream Theater, koji se vraćaju idući tjedan, i onda zajedno sviramo još otprilike tri tjedna.
RockLine: Kako to da ste se odlučili odsvirati tako malo headlinerskih koncerata, samo četiri?
Michael: Dream Theater su se prošli tjedan vratili kući na nekoliko dana, a kako nismo htjeli sjediti skrštenih ruku, odlučili smo ubaciti nekoliko samostalnih koncerata. Ništa veliko ni posebno, manje dvorane, intimnija atmosfera. Samo da smo zaposleni i da se zabavljamo.
RockLine: A kako teče turneja s Dream Theater?
Michael: Stvarno dobro. Dečki iz Dream Theater su super tipovi, odlični su glazbenici, a istovremeno posve normalni ljudi. Do sada je stvarno sve išlo glatko, sve su dvorane bile odlične, publika nas je prihvatila izvrsno. Mislim da je do sada bilo odlično.
RockLine: Gdje ti je bilo najdraže svirati?
Michael: Teško pitanje, posvuda je bilo izvrsno… Razmišljam koji je koncert stvarno odskakao. Koncert na Wembleyju bio je nevjerojatan, već zbog povijesti tog prostora. Zenith u Francuskoj isto tako. Zapravo su iskreno svi koncerti bili odlični. Teško bih izdvojio samo jedan.
RockLine: Zaustavimo se malo kod vašeg novog albuma. Paradise Lost izašao je prije nekoliko mjeseci. Kakve su do sada bile reakcije kritičara i fanova?
Michael: Prilično dobre. Nekih 90% stvari koje sam vidio bilo je pozitivno. Ali bilo je prilično teško, s obzirom na to koliko smo dugo bili odsutni. Očekivali smo da će nas opet zasuti sranjima, ali fanovi su stali iza nas, a i reakcije medija bile su jako dobre. U ovaj smo album doista uložili ogromno. Budući da je trajalo tako dugo, bili smo svjesni da moramo ponuditi najbolje što u tom trenutku možemo. Zato smo se stvarno trudili snimiti nešto dobro.
RockLine: Spomenuo si vašu višegodišnju odsutnost, vaša posljednja ploča The Odyssey izašla je 2002. Kako to da je trebalo čak pet godina da dočekamo nasljednika?
Michael: Zapravo snimanje nije trajalo tako dugo. Ali trebalo nam je stvarno dosta vremena da se uopće primimo priprema za novu ploču. The Odyssey izašla je 2002., s turnejom smo počeli 2003., a mislim da je najveći razlog to što se u SAD-u događalo puno stvari. Napokon nam je uspjela prava turneja, s Blind Guardian, svirali smo s Queensryche, došao je i Gigantour s Megadeth i Dream Theater. Htjeli smo iskoristiti sve prilike koje su nam se ponudile. Posebno u SAD-u, gdje zapravo još nismo baš puno napravili, a uz to i turneje po Europi i svugdje drugdje. Kad su se turneje privodile kraju, recimo ljeti 2005. s Gigantourom, počeli smo razgovarati o početku rada na novom albumu, zapravo već nekoliko mjeseci prije. Između turneja smo se nekoliko puta pokušali dati na pisanje, u autobusima i slično, ali nam nikako nije išlo. Tako smo s pisanjem zapravo počeli tek u listopadu ili početkom 2006., pa zapravo nije ni prošlo toliko vremena, samo smo počeli tako kasno. Sam proces pisanja trajao je malo duže jer smo u to uložili stvarno puno truda. Nismo htjeli samo snimiti album u stilu: “dugo ga već nismo snimili, hajde da snimimo nešto”. Budući da je prošlo toliko vremena, htjeli smo udariti svom snagom.
RockLine: Vidi se! Mislim da je Paradise Lost možda vaša najagresivnija i najmračnija ploča. Je li do toga došlo prirodno ili ste u taj smjer išli svjesno?
Michael: Za svaki album uzmemo vremena, sjednemo i razgovaramo o tome što želimo za pojedinu ploču. Za album V htjeli smo konceptualnu ploču, progresivniju, gitarsko-klavijaturski usmjerenu. Za The Odyssey pokušali smo s težim riffovima, ali smo istovremeno htjeli ostati epski, a ovaj put smo si stvarno dali oduška, s iznimno heavy riffovima i gitarski usmjerenijom pločom.
RockLine: Mislim da je album stvarno usmjeren na riffove, a ne toliko na solaže, i bas je jako u prvom planu, posebno u Domination, na primjer.
Michael: Da, upravo je to smisao albuma, da svaka pjesma ima svoj snažan riff. Htjeli smo samo napisati stvarno dobre pjesme – pet, šest minuta, dobar refren… Mislim da je skladateljski riječ o koherentnoj cjelini, a istovremeno o vrlo heavy i mračnijoj ploči. Kad smo smislili ideju o Paradise Lost, već smo imali napisano nekoliko pjesama, tri, četiri, i nekoliko dobrih ideja, a kad smo počeli razmišljati o tekstovima i temi Paradise Lost, u svu glazbu koja je došla poslije, kao i u onu koja je već bila napisana, upleli smo zborove i slično, da joj damo malo gotičkiji ugođaj. Gradili smo je s vremenom, ali od početka smo znali da će biti heavy i agresivnija.
RockLine: Jeste li ideju o Paradise Lost pokupili od autora istoimenog djela Johna Miltona, jer ne radi se o posve konceptualnoj ploči prema Miltonovu djelu, ali ima mračnije teme?
Michael: Da, naravno. Isprva smo imali napisane tri, četiri pjesme, kao što sam rekao, ali nismo imali nikakav smjer, osim da želimo heavy album. Počeli smo razgovarati o dugoj pjesmi tipa The Odyssey, na kojoj sam radio nekoliko tjedana, ali mi jednostavno nije išla od ruke, odnosno nisam imao onaj pravi osjećaj da bi mogla pripadati cjelini, osjećao sam da je usiljena. Onda smo poslušali stvari koje smo već napisali, riffove i ideje koje su već imale zborske dijelove i zvučale gotički, pa smo rekli, neka bude Paradise Lost, ali neće biti konceptualna ploča. Zatim smo oko dva tjedna pisali tekstove s Miltonovom idejom raja i pakla, koja je zapravo priča o izdaji i osveti. Pakao i raj su sporedna priča, a zapravo je riječ o ovome što sam rekao. Odlučili smo da idemo u tom smjeru i dodamo nekoliko linija i referenci na Miltona, ali da ih zadržimo u pozadini, a ne da pišemo o tome kako je došao vrag i slično. To je već izlizano, Milton je samo za ukras.
RockLine: A tko je nacrtao naslovnicu, koja je nevjerojatna?
Michael: Tip se zove Warren Flannigan, živi u Kanadi. Kontaktirao nas je dok smo album još pisali i izrazio želju da surađuje s nama. Rekli smo da, da, može, a onda smo vidjeli da je već iznimno priznat umjetnik, radio je već za velike filmove, televiziju, ukratko, riječ je o ozbiljnoj stvari. Čuli smo se telefonom i rekao sam mu da koristimo Miltonov Paradise Lost kao ideju, ali da je glazba modernija i agresivnija. Nakon nekoliko dana već mi je poslao prve slike, koje su me posve oduševile. Apstraktnije su, nisu tipa vrag s vilama, naslovnica je modernija, s anđelom s čeličnim krilima. Onda je tip jednostavno slao i slao nove stvari kojima smo napunili knjižicu. Ludo!
RockLine: Razmišljate li o snimanju DVD-a u bližoj budućnosti? Naime, vidio sam Gigantour DVD, koji je odlično uhvatio vaš nastup.
Michael: Da, to bismo voljeli napraviti, vjerojatno iduće godine, jer smo sada u točki karijere u kojoj si možemo priuštiti dobar proizvod s dobrom produkcijom. Želimo nešto vrlo kvalitetno.
RockLine: Hoćemo li u budućnosti moći čuti još nešto od tvojih solo stvari?
Michael: Da, svakako bih volio da se dogodi još nešto takvo. Posebno s ovog albuma ostalo je toliko kvalitetnog materijala da bi bila šteta da ga ne iskoristim. Ostalo je nekoliko stvari koje bih volio dovršiti, ali teško mogu reći nešto konkretno jer je uz neprestano koncertiranje jako teško. U autobusu je teško bilo što napraviti, ali kad se vratim kući, volio bih snimiti još kakvu solo ploču.
RockLine: Spomenuo si turneju s Blind Guardian po SAD-u 2002. Imaš li još kakve bendove s kojima bi stvarno volio nastupiti ili neke na koje imaš posebno lijepe uspomene?
Michael: Mislim da su svi bendovi s kojima smo svirali bili kul. 2003. smo svirali sa Stratovarius, koji su bili stvarno super dečki. Isto tako i Dream Theater. Uopće cijela Gigantour turneja bila je nevjerojatna, Megadeth su odlični, dečki iz Nevermore su prokleto super. Gigantour je bio stvarno kul, nije bilo nikakvog natjecanja, nikakvih sranja, svi smo se družili međusobno, energija je bila odlična. Stvarno smo imali sreće do sada, ni s jednim bendom s kojim smo svirali nismo imali problema.
RockLine: Dave Mustaine vas je osobno izabrao za Gigantour, zar ne?
Michael: Mislim da mu je dobru riječ o nama prenio Mike Portnoy. Braća Drover iz Megadeth gledala su nas više puta kad smo svirali u Kanadi, tako da smo ih već poznavali. I to je bilo to, Droveri i Dream Theater spomenuli su nas i već smo bili na Gigantouru.
RockLine: I moje posljednje pitanje. Koji je idući korak za Symphony X, gdje se vidite za 5, 10 godina?
Michael: (smijeh) Nemam pojma. Teško reći… Ovaj se album već prodao u više primjeraka nego The Odyssey. Ono što je The Odyssey uspjelo u pet godina, Paradise Lost je uspio u četiri mjeseca. Mislim da s turnejom s Dream Theater dobivamo ogromnu pozornost. Još uvijek ima puno ljudi koji su čuli za nas, ali nas ne poznaju. Uvijek nas uspoređuju s Dream Theater, ali mi smo dva različita benda. Rekao bih da smo sada u točki u kojoj se bez poteškoća možemo vratiti i napraviti veliku headlinersku turneju i nadam se da ćemo se moći kretati naprijed. I mislim da nam to već uspijeva.
Galerija slika
