Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Kino Šiška, Ljubljana
Datum intervjua: 03.11.2009
Ovogodišnji studeni obilježen je nijansama progresivnosti. Dio lepeze prestižnih imena koja su punila dvorane u Ljubljani su i Porcupine Tree, britanski progresivni magovi koji su, ogrnuti velom tajanstvenosti, po mišljenju kritičara i slušatelja te sve brojnijih obožavatelja konceptualni vrhunac izdavačke kuće RoadRunner, iz koje dolaze. Kulisa ovog glazbenog razmazivanja bila je ljubljanska dvorana Kino Šiška, a prije koncerta smo za zajedničkim stolom obližnjeg hotela sjeli s višestruko nagrađivanim bubnjarom i ritmičkim srcem sastava, Gavinom Harrisonom. Gavin je smiren karakter s bogatim rječnikom, blaga osoba s jasnom vizijom i bogatim iskustvom, jer se kalio u brojnim sastavima poput Incognito, Blackfield, BJ Cole, surađivao je s imenima kao što su Eros Ramazzotti, Iggy pop te sa skupinom King Crimson, a trenutno je vruće ime skupine Porcupine Tree, s kojom je sustvorio epski dio opusa zbog kojeg su eminencije suvremene glazbe.
RH: Lijep pozdrav u Sloveniji! Možemo si uzeti ne samo u veliku čast, nego i u izniman užitak što vas nakon dugih godina čekanja konačno možemo ugostiti kod nas.
Gavin Harrison: Hvala. I ja sam sretan, a mogu govoriti i u ime cijelog sastava Porcupine Tree da smo konačno mogli doći u vašu lijepu zemlju, gdje ćemo moći predstaviti svoje najnovije radove. Lijepu zemlju imate, samo nam je vrijeme malo pokvarilo razgledavanje ljubljanskih znamenitosti, ali nema veze. (smijeh)
RH: S obzirom na to da vas slovenska publika poznaje uglavnom preko povremenih koncerata u našem susjedstvu, a ipak ste, unatoč tome što vas baš i nema u izobilju na radijskim i televizijskim programima, grupa čiji broj obožavatelja stalno raste. Reci nam, čime ćete nas počastiti kroz dobra četiri sata?
Gavin Harrison: Zapravo je koncept koji smo si zadali na ovoj turneji poglavita izvedba posljednjeg albuma The Incident, tako da će prvi dio koncerta biti temeljen na cjelovitoj izvedbi cijelog 55-minutnog opusa ploče – bez većih prekida. Slijedit će pauza da se i vi i mi malo oporavimo, a zatim drugi dio, na kojem ćemo svirati komade s nekoliko nedavnih albuma, primjerice Deadwing, Fear Of Tha Blank Planet te In Absentia, a možda ćemo ponuditi i koje iznenađenje iz starijeg dijela kataloga Porcupine Treea, i iz razdoblja prije mog dolaska u grupu.
RH: Lightbulb Sun ili Stupid Dream?
Gavin Harrison: Tko zna? Uskoro ćete saznati.
RH: Kad si već spomenuo The Incident. S obzirom na to da je Fear Of The Blank Planet već lirski bio zamišljen kao konceptualni album, postavlja se pitanje kakav je idejni koncept kojim ste se bavili ovaj put. Koncept je naime pomalo prikriven, odnosno cjelina naizgled ne počiva na jednoj jedinoj ideji.
Gavin: Istina je. Svi smo u međuvremenu malo odrasli, ostarjeli, punili prazne stranice svojih života iskustvima, uspomenama na određene događaje koji su ga obilježili pozitivno ili negativno. Od rođenja do umiranja, nesreća, a Steven (Wilson, osnivač, vođa i pjevač grupe Porcupine Tree, op.p.) je ovaj put odlučio tekstove smjestiti u pomalo suptilnije sfere, u kojima se neometano mogu stapati primjerice priče o religioznim kultovima, o “događajima” u smislu medijskog izvještavanja o katastrofama, u kojima se pamte brojke, a ne imena, a ljudi bezlično predstavljaju samo zanimljivost ili vijest u medijima, te standardi obezličenih i otuđenih odnosa među ljudima općenito. Tome dodajmo osobne djeliće naših priča, a pogotovo njegovo shvaćanje i osjećanje, i cjelina je slušljiva. Ozbiljna, satirična, znakovita i prije svega puna glazbe …
RH: Kako je bilo raditi na ovoj ploči? S obzirom na to da je Steven taj koji postavlja temelje te piše i skladao uglavnom sve – koliko uopće ostane prostora za vaš skupni eksperiment i dodavanje vlastitih glazbenih gravura?
Gavin: Steven je sastavio cjelinu i došao s već gotovom pričom i niti koju nam je dao u obliku grube snimke s tekstovima. Tekstovi su posve njegovo područje i dobro je da je tako, jer se lakše poistovjeti s njima, a svatko od nas slijedio je ideju i dodavao svoje djeliće u mozaik cjeline. Ja sam čovjek inspiracije, jer teško slijedim imperativ potpunog ponavljanja određenih ritmičkih formi. Ritmu dopuštam da diče te slijedim tok glazbe, a pokretač je unutarnji ritam, i to je po meni jedini prirodni način glazbenog skladanja. Nekad je trebalo tisuću puta zajednički odsvirati cjelinu, a danas rad olakšavaju, barem što se tiče “domaće zadaće”, Pro Toolsi i tako se stvari lakše pamte. Lakše je kad imamo određeni smjer i direktivu, glazbeni ili idejni putokaz u kojem smjeru da idemo, a inače je većina onoga što se čuje stvar međusobne sinergije. Zajednička sviranja bila su dobra osnova, ali je većina materijala bila eksperimentiranje koje se na albumu ne čuje, jer nije bilo kontekstualno smjestivo. Ambijent emocija je polje po kojem se krećemo. Igranje s vremenom i drukčiji pristupi osjećaju vremena stvar su slučajnosti i prirodnosti. Stvaramo ritmičke iluzije, a ja sam, ako govorim o osobnom pristupu glazbi, oduvijek volio ritmičke neobičnosti, ako se smijem tako izraziti. Važno je da su prirodne i da ne narušavaju ritmičku ravnotežu glazbe, a važno je i da je konačni, studijski proizvod promišljena kombinacija osnovne ideje, prozračene našim doprinosom, koja teži pomicanju naprijed, u glazbenu i zvučnu evoluciju. U razvoj, ako se smijem tako izraziti. Nadam se da nam je to uspjelo.
RH: Činjenica je da se vaši albumi nadograđuju i da svako toliko tražite nove glazbene nijanse, zbog kojih se može tvrditi da su ti vaši studijski radovi samostalni identiteti, a nikako goli zanatski proizvodi.
Gavin: Porcupine Tree bi se moglo okarakterizirati mnogim oznakama. Mi smo progresiva, psihodelija, progresivni rock, metal, fuzija različitih utjecaja i ne znam što još sve, kako čitam u medijima. To su oznake koje bi naše područje dopuštenog i nedopuštenog mogle zakoličiti prilično kruto. Uzimamo si slobodu ekspresivno izraziti svoja stanja i svoj “statement” postaviti tako da se, unatoč različitim glazbenim utjecajima, s izvođenim možemo poistovjetiti svi. Svatko od nas ima drukčiji glazbeni pedigre i glazbu koju sluša kao onu koja mu je izazov. Zvučna evolucija pak je posljedični zbroj svih elemenata. Nema granica i nema ograničenja. Progresivno pak može biti napuhano i pretjerano. Žanrovske odrednice su etikete kojima se teško kvalitativno određuje je li glazba dobra ili ne. Glazbu treba slušati i to je sve što je važno. Ja sam inače jazz bubnjar, kao što sam već više puta istaknuo. Porcupine Tree su prije mog dolaska bili posve drugi sastav s posve drukčijim zvukom i do 2001., do godine prije mog ulaska u grupu, nisam se opterećivao time kako bih ih smjestio. Već u mladosti sam shvatio da je progresiva poprilično zahtjevan zalogaj, a izazovi su uvijek zdravi i već sam se u mladosti, hvala bogu, priučio disciplini. Puno promjena ritma i različitih pasaža zahtijeva produbljivanje, a domaću zadaću sam obavio kako se pristoji – uz puno teškog rada i truda već sam u mladosti “blendao” svoj jazz pristup s rockerskim pristupom, a progresivnost zahtijeva najbolje od oba smjera. Što se tiče inicijacije u Porcupine Tree: poznavao sam Richarda Barbierija, koji mi je rekao da traže bubnjara, pa sam pristao na suradnju. Ne volim pipanje u mraku i onda sam se odjednom našao u progresivnim vodama Porcupine Treea. Zapravo sam ih počeo upoznavati prilično postupno, ali istina je da je od In Absentie nadalje zvuk sve tvrđi i da je sve više ljudi koji dolaze iz metalskih voda, a mogu se poistovjetiti s onim što stvaramo. Smatram da je tome pridonijela i izdavačka kuća RoadRunner, čiji smo dio. Istina je da sam upravo u metalu u posljednje vrijeme zamijetio prilično više smionosti, tehnicizma i napretka nego u ostalim spektrima glazbenog stvaranja. Svaki član oblikuje cjelinu i nudi svoj doprinos, a grupa s drugim članovima zvuči drukčije, što je oblikovalo i naš razvoj i našu sinergiju u smjeru u kojem smo išli.
RH: I što je iz tog metalskog dijela ono s čime se možeš poistovjetiti?
Gavin: Hmmm … Više nego metal, obilježio me punk, koji zapravo nisam ni volio, a ipak me 1986. snaći čast surađivati s Iggyjem Popom. Uz tehničku stranu i ritmičku raznolikost kojom se poigravaju suvremeni bubnjari, tu je proširivanje polja mogućnosti na prije nesluteno. Primjerice, nedavno sam kupio album Destroy Erase Improve grupe Messhugah, koji me potpuno iznenadio i prikovao za stolac uz slušanje. Thomas Haake je nevjerojatan bubnjar, a grupa je vrhunac sadašnjeg vremena. Oduševljen sam dvostrukim bas-bubnjevima i dinamikom koju si usuđuju uključiti u glazbu. To je metalski briljant, a ujedno je i glazba pisana kako se pristoji. Dao sam ploču na slušanje prijateljima jazzistima i i oni su bili potpuno zapanjeni – u pozitivnom smislu, naravno. Sljedeća ploča koja me potresla je uradak Fredrika Thordendala, Fredrik Thordendal’s Special Defects. Najlakše bih ga označio kao potpuni eksperimentalni jazz metal. Izniman doprinos glazbi, da izađem izvan uskih okvira samo jednog žanra, dale su i grupe kao što su Radiohead te Tool, s kojima je došao preporod progresive, pa King Crimson, kojima sam i sam glazbeno pridonio prije nekoliko godina … Inače se na mom glazbenom playeru, ako sam aktualan, vrte izvođači poput XTC Nonsuch, Yutaka, Ry Cooder, pa The Tubes i mnogi drugi. Imena je bezbroj.
RH: A tvoji osobni utjecaji koji su te klesali kao bubnjara?
Gavin: Prvenstveno je to bio moj otac, kojeg sam kao dijete pratio na poslu, i u BBC-ju. Otac je bio prva inspiracija. Usadio mi je osjećaj za glazbu koji je bio prirodan i u meni je rasplamsala strast za stvaranjem glazbe. Otac je bio profesionalni glazbenik, trubač, što smo pokušali naučiti i brat i ja, ali imam izniman respekt pred instrumentom jer je teško svirati na njemu. Da nisam bubnjar, posegnuo bih za gitarom ili trubom, klavirom ili čime god drugim, kao što je on činio. Kao što rekoh, probao sam i trubu, ali sam brzo shvatio da to nije to. Kad sjednem za set bubnjeva i stvaram glazbu, stopim se i izrazim potpuno. Već kao dijete, sa šest godina, otkrio sam da imam prirodan osjećaj za koordinaciju pokreta. Tada sam učio ples, a uz ples sam bio prilično vješt i vladanju loptom u nogometu i dobro mi je išlo jer imam prirodan osjećaj za kretanje i harmoniju pokreta, pa su bubnjevi bili prirodan izbor. Vrlo rano sam odlučio da mi je životni put postati profesionalni bubnjar i hvala bogu da je taj cilj ostvaren i ispunjen. Uz oca i njegovu jazz zbirku ploča, koja je bila prava riznica zvukova i glazbe i u kojoj sam mogao produbljeno upoznavati opus Milesa Davisa. Ubrzo sam se našao na satovima i osjetio taktirku Joea Hudsona, zatim je mjesto tutora preuzeo Dave Cuttler. Nakon Jeffa Porcara tu su i Steve Gadd, Billy Cobham. Zapravo sam oduvijek lakše posezao za imenima američke glazbene scene. Kao što sam već istaknuo: glazba može biti samo dobra ili loša. Postoji dobar jazz i loš jazz. Tako je i s metalom. Ako mi paše upotrijebiti elemente metala u jazz skladbi, to ću i učiniti, a tom obrnuto razmjernom odnosu slijedim, u ime kreativnosti i stvaralačke slobode, i obrnuto. Sad mi je inspiracija suradnja s glazbenikom 05ricom, s kojim smo već stvorili drugi album i zvuči kao sredstvo osobne slobode, neklijenišejnosti …
RH: Kad ga već spominješ – možeš li reći nešto više o toj suradnji i kako je do nje došlo? 05ric je kod nas potpuna nepoznanica.
Gavin: Apsolutno! 05ric je jedan od kreativnijih glazbenika s kojima sam imao priliku i čast surađivati, a na popisu ih je bilo poprilično. Upoznao sam ga na Myspaceu, što inače ne radim niti prakticiram, a privukao me njegov slobodarski stav o konceptu glazbe i činjenica da je tip fenomenalan multiinstrumentalist. Sretna slučajnost da me privukao posjet njegovoj Myspace stranici, gdje sam slušajući glazbu shvatio da je materijal više nego obećavajući. Neki moji prijatelji poznavali su ga i prije i nakon rasprava te susreta sastao sam se s njim. Uz klavijature, bas i gitaru zna sjesti i za bubnjeve te, moram priznati, stvari poprilično solidno poslužuje. Kako je pak poželio dublji i profinjeniji odnos te fokusiranje na pojedine strane glazbe, nakon kratkog uvjeravanja sam sjeo za bubnjeve i rado pridonio svoj dio. Nisam dobar u pisanju glazbe, ali imao sam dijelove glazbenih ideja koje nisam znao iskoristiti nigdje drugdje. I tako je nastao temelj albuma Drop, kojem sad slijedi i album Circles, na kojem su uz 05Rica i mene i Robert Fripp, Dave Stewart i Gary Sanctuary te brojni gosti – ima ih poprilično, a vremena nažalost poprilično malo … U prvom planu je groove i debeli slojevi basa, a jezik je univerzalan – glazba – s obiljem sivih područja i protivljenja određivanju na crno ili bijelo. Puno bolje nego govoriti i pisati o tome bilo bi potrebno poslušati ponuđeno i s time se upoznati intimno – slušanjem (smijeh).
RH: Apsolutno se slažem s time. Kako nas vrijeme već malo požuruje, na kraju bi trebalo zakoračiti i u sferu postignutog i još željenog. Puno ste toga već postigli – što je ono što još imate na popisu obveza i želja za budućnost?
Gavin: Sad smo izdali ploču i na nama je da je primjereno i iscrpno predstavimo masama. Nakon prilično intenzivne europske turneje, na kojoj smo do prosinca, slijedi Indija, pa Australija, nakon Australije još i SAD, čini mi se, a sljedeća godina bit će obilježena festivalima i puna garanja. Nadamo se primjerenoj promociji albuma i nadam se i kojem obožavatelju više, a nakon turneje slijedi rutina skladanja i sastavljanja nove ploče. To je naša obveza i naš čelični plan od kojeg zasad ne namjeravamo odstupati.
RH: Kad možemo očekivati novi uradak i je li već nešto učinjeno u tom smjeru? Kakva ideja? Možeš li nam namignuti?
Gavin: Skice budućnosti već su zacrtane i mislim da će ploča koju ćemo stvoriti dosljedno slijediti našu unutarnju inerciju onog trenutka kad sjednemo za snimateljske konzole i počnemo raditi. Postoji već dio tekstova, koje Steven uvijek piše, ali neka to zasad bude samo poziv na nestrpljivo iščekivanje sljedeće ploče, koju ne treba očekivati prije 2011. Sve u svoje vrijeme. Naš prirodni ciklus traži dvije godine i tako će biti i ovaj put. Nema potrebe za žurbom i mislim da će se strpljenje isplatiti.
RH: Hvala na vašem dragocjenom vremenu i razgovoru.
Gavin: Nema na čemu i još jednom: pozdrav svim čitateljima vašeg časopisa i ne zaboravite – glazba je sve što je važno! Sve ostalo su nevažnosti, medijske naklapanja i suvišan balast!
Galerija slika
