Mjesto: Roncade/Treviso, Italija
Datum koncerta: 15.05.2007
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 20 eur
Naprosto je nevjerojatno kojom lakoćom Glenn Hughes nakon svih ovih godina u svom poslu održava zalet, koji uz gospodinovo stalno umjetničko darivanje na sve moguće strane povrh svega neprestano zadržava svoju svježinu. Uopće, čovjek bi napravio jednu od većih pogrešaka svog života kad bi tvrdio da je po svoj prilici riječ o nekakvoj davno zaboravljenoj rock zvijezdi sedamdesetih, koja u slobodno vrijeme na Sinatrin način zabavlja štićenike domova za starije. Ni slučajno! Glenn taj scenarij, dobro poznat mnogim svojim vršnjacima, vjerojatno nikad nije pročitao. Njegova glazba je moderna, tvrda, životom nabijena funky hard rock mješavina, a glas mu je snažniji nego ikad prije!
Neumorni “poppa”, koji i 2007. nastavlja s napornim radom kojim očito pokušava nadoknaditi svoje izgubljene godine, trenutno pri promociji Moonstone projekta pomaže svom talijanskom kolegi Mattu Filippiniju. Dvojac je u društvu već uobičajene Filippinijeve postave jučer do usijanja doveo malobrojnu publiku New Age kluba, sastavljenu pretežno od mladih, dakako uglavnom Deep Purple entuzijasta. Njih sam, iskreno govoreći, očekivao više, ili barem više nego na lanjskim udaraljkaškim demonstracijama Iana Paicea. Kako god, svi smo se okupili u teškom iščekivanju još jednog od Glennovih “glazbeno-obrazovnih sati”, koji bi, ako sve prođe kako treba, bez sumnje trebao ostati u našem sjećanju.
Na spomenuto predavanje iznenađujuće je “zakasnio” upravo Drug Hughes, pa nas je do njegova dolaska u događanje pokušavao uključiti, prilično neuspješno, lokalni Bruce Dickinson Marco Simoni. Dečko doduše ima odličan glas, ali na pozornici je djelovao previše nervozno i izgubljeno. Osim toga, svaka takva već stotinu puta čuta vokalna slika teško se uklapa uz Filippinijevo à la Blackmore brenkanje, čega je očito bio svjestan i sam Matt, koji je barem u početku djelovao vrlo suzdržano. Slično bih mogao opisati i doživljaj talijanske publike, koja Moonstone projekt očito ne poznaje dobro, ako ga uopće poznaje, što je naravno vrlo zanimljivo. Uvodna Not Dead Yet tako je prošla samo uz odobravanje. Strasti su se prvi put raspalile dolaskom Pictures, uz koju je svoje vrline počeo nesebično dijeliti s nama i gospodin Filippini. S njegovim buđenjem cijela glazbena slika sastava dobila je na energiji i odlučnosti, kojima na kraju nisu uspjeli odoljeti ni oni najsuzdržaniji. Kod Beggar Of Love, koja je nastavila trend podizanja temperature, nedostaci Marcova načina pjevanja najjače su došli do izražaja. Mladićev glas takvim groovy funk orijentiranim skladbama ne čini nikakvu uslugu. Uz nedostatke te vrste, izbor skladbi poput The Stealer legendarnih Free ostaje više-manje neshvatljiv. Pritom se nikako nisam mogao othrvati dojmu da sam jedini kome obrada blues rock klasika na takav način ni slučajno ne odgovara.
Od trenutka kad se mladac Marko oprostio od oduševljene publike, oči svakog pojedinca vrebale su udesno, odakle se iznenada pojavila svima dobro poznata pojava Glenna Hughesa. Kad gospodin na gentlemanski način prikoraka na pozornicu, najprije se pristojno nakloni, uzme bas u ruke i odmah padne u Stormbringer! Udarac energije, čiju snagu bi teško opisao, za sobom u delirij odmah povuče cijelu publiku. Čista rutina, bez ikakvog problema usisa sve što mu se nađe na putu. Neometani tijek tih energično razvijajućih se događaja na trenutak ugrozi problem s odvijenim Glennovim mikrofonom, koji nikako nije htio ostati na svom mjestu. Glenn, očito nezadovoljan cijelom situacijom, tako na trenutke uopće nije mogao pjevati. Kad je sve već nagovještavalo pravu malu katastrofu, naravno moguću samo u Italiji, problem je odjednom riješen, a Glenn očito zadovoljan. Uopće, The Voice Of Rock bio je jučer posebno dobre volje, djelovao je smireno, na trenutke gotovo spokojno, kontrolirano kad je trebalo, kao i divlje. Potonjeg je na sreću bilo najviše. Glennov Deep Purple repertoar nastavio se s Might Just Take Your Life, Sail Away uz beskrajno Romanovo bubnjanje te Mistreated, pred kojom je Glenn prizivao uspomene na lipanj 1973., na vrijeme kad su zajedno s Blackmoreom napisali tu nezaboravnu skladbu. Ona je, ponajviše zbog snažnog emotivnog naboja, bližeg Whitesnake verziji, bila jedan od vrhunaca večeri. Tako snažno produhovljenu sliku ni kod Hughesa ne nalazimo često. Zapanjujuće, nema se tu što drugo dodati! Za predstavljanje Moonstone projekta Hughes je odabrao skladbu Where Do You Hide The Blues You’ve Got. Ovaj put samo u ulozi vokalista, Glenn ponovno briljira u svojoj vokalnoj rascjepkanosti na jednoj strani dušom nježnog, a na drugoj energično bijesnog Božjeg djeteta, koje se naposljetku gubi u fantastično isjeckanoj funky ritmici dobro razvučene i bubnjarskim solom obogaćene Gettin’ Tighter. Uz nju treba dodati da Filippiniju Bolin očito i iznenađujuće dobro leži. Večer se završava izvrsno primljenom Soulmover te naravno već tradicionalno nezaobilaznom vatrom Burn, na čijem kraju čovjeku ne preostaje drugo nego ostati u nijemom divljenju, presretan što je imao priliku doživjeti još jednu u nizu Glennovih magija koje čovjeka tjeraju na razmišljanje.
Tekst: Daniel Pavlica
Fotografija: Peter Strnad
Setlista
1.Not Dead Yet 2.Pictures 3.Beggar Of Love 4.Stealer 5.Stormbringer 6.Might Just Take Your Life 7.Sail Away 8.Mistreated 9.Where Do You Hide The Blues You’ve Got 10.Gettin’ Tighter 11.You Keep On Movin’ Dodatak: 12.Soulmover 13.Burn
Galerija slika
