Autor: Sandi Sadar Šoba
Datum intervjua: 02.11.2006
U petak, 3. studenoga, u KUD-u France Prešeren u Ljubljani posjetili smo koncert dvaju metalskih sastava i provjerili koncertnu spremnost slovenskih predvodnika metala. Crninu su ovaj put zastupali kranjski kvartet God Scard te Velenjčani Kaoz, a obojica već imaju za pojasom debitantske albume, koje su na našim pozornicama već predstavljali. Prije koncerta u maloj dvorani jednog od važnijih hramova ljubljanske alternativne kulture pred mikrofon smo pozvali jedne i druge. I jedni i drugi odazvali su se našem pozivu.
GOD SCARD
Nakon uspješno odrađene tonske probe do našeg mikrofona prvo je stigao Nicky, gitarist i pjevač sastava God Scard. Vidno dobre volje i uvijek spreman izreći riječ-dvije o sebi, dosadašnjem radu i viziji budućnosti sastava, koja se već sada crta u prilično obećavajućim bojama, na prvi pogled podsjeća na Roba Flynna, pjevača sastava Machine Head, ili na nekoga od članova sastava Biohazard, no budući da sam si zabranio unaprijed suditi o čovjeku kojeg još nisam stigao upoznati, ostavio sam si prostora da ne izričem nikakvu prenagljenu prosudbu. Zbog buke odlučili smo intervju obaviti kar na stepenicama najvišeg kata KUD-a te odmah, bez ikakvog suvišnog naklapanja ili zagrijavanja, započeli razgovor.
Sandi: Dakle, prvo lijep pozdrav! Kako bi God Scard predstavio cijeloj slovenskoj raji kao bend? Kakvi su bili vaši počeci?
Nicky: Počeci su bili već jako davno – to je bilo ’92. Tada znamo da je metal bio sasvim drugačiji nego danas. Ekipa je tada bila posve druga – od prvotne postave ovdje sam sad samo ja. Prvi koncerti bili su ’94 – reakcije ljudi bile su dobre – a onda se to nastavilo kroz sve ove godine, ako ukratko sažmem. Uz to što smo imali ogromno problema s izmjenama ekipe i to nas je zapravo kočilo, tako da smo na sreću tek uspjeli izdati prvi projekt, prvi pravi službeni album, i video spot te otići na ozbiljnije turneje tek prošle godine, tako da…
Sandi: Kakve su bile izmjene u tom razdoblju?
Nicky: Da… Do 2000., kad se kompletno promijenila cijela postava osim mene, članovi su se mijenjali u prosjeku otprilike svakih 5 – 6 mjeseci. Tako da… to je za bend prilično težak udarac, zar ne? A sad, kad sam dobio stabilniju postavu, kad smo se skupili malo odraslije osobe i zreli glazbenici, napravili smo zapravo samo jednu izmjenu u tom razdoblju – zamijenili smo basista, i to više zato što se on htio posvetiti svom bendu, jer je svirao u dva, ne?
Sandi: U tom ste razdoblju izdali i debitantski album. Možeš li reći nešto više o tome? Kakva je bila pozadina nastanka ploče? Kakav je koncept? Možeš li istaknuti glavne smjernice koje ste željeli izravnije istaknuti ovim albumom?
Nicky: Da, OK… Ako krenemo od početka rada na ovom albumu, ovaj album je zapravo plod zadnjih par godina. Što se tiče autorstva i nastanka – samo je jedna stara pjesma ovdje iz ’97., jer nam se činila dovoljno dobra i još uvijek se uklapala u koncept te novije slike God Scarda koja se pojavila nakon 2000. Album… Misliš na samu glazbu? Da, gle – fora je bila u tome da smo htjeli promjenu. U prijašnjim razdobljima bili smo poznatiji kao grupa koja je dosta komplicirala, glazbu smo željeli oplemenjivati raznim utjecajima… To radimo i sada, samo na što izravniji i jednostavniji način, a čuvamo još uvijek neku svoju kompleksnost – u smislu naših pristupa, rifova i tog svega. Na ovom nam se albumu činilo vrlo važnim da imamo što sirovi, neotesaniji zvuk koji djeluje homogeno, da je sve cjelina i da je glazba posve izravna, energična. Plus to da već sama struktura nagovještava da se ovdje krije neka srž, neka bit koju uz pažljivije slušanje možeš i naći, tako da ovaj album treba slušati više puta. Ne samo jednom. Ako slušaš površno prvi put, čut ćeš samo glazbu sa zanimljivim utjecajima, a ako budeš slušao više puta, shvatit ćeš da se iza toga krije priličan broj filozofija i raznih razmišljanja, zar ne?
Sandi: Definitivno se već na prvo slušanje ističu utjecaji Sepulture i sastava Machine Head. Što bi istaknuo kao osnovnu srž, odnosno osnovnu jezgru unutar koje bi rekao: “To su God Scard! Izvan toga God Scarda nema!”?
Nicky: Misliš u smislu influenci?
Sandi: Utjecaja. Tako je.
Nicky: Recimo… Sad je ovako: kao što si spomenuo – Sepultura, Machine Head, Slipknot… To su sve bendovi koje mi jako rado slušamo. I onda, naravno, ni svjesno vjerojatno utječu na tebe, barem što se tiče samog zvuka, pisanja pjesama – mimo toga ne možeš. Ali mi se trudimo što više osloniti na sebe, trudimo se zadržati neku unikatnost. O unikatnosti je tako teško govoriti, jer ima toliko različitih zvukova i stilova i zapravo uopšte ne znaš jesi li još unikatan ili nisi. Ali to ipak pokušavamo napraviti, tako da – što se utjecaja na nas tiče: zapravo nemamo nikakvu granicu za koju bismo mogli reći da nam ta glazba ili ti pristupi nisu zanimljivi. Istina je, međutim, da ne možemo sve povrh glave trpati u glazbu, jer je osnovna struktura metal. Ako ćemo mi sve živo unutra nabacati, to više nije metal, nego gulaš, kužiš? Fora je u tome da pokušamo iskoristiti puno utjecaja, ali samo ako pjesma to treba, ne? Mi smo unutra ubacili svega i svačega – od, ako si primijetio, nekih etno fora do nekih elektroničkih varijanti i svega… Definitivno – za moj ukus jedna stvar koju ne bih previše trpao unutra je neki elektronički techno, kakav ritam i bas – to mi se ne sviđa. Čak i da se netko ponudi raditi remikse naših stvari, bio bih oko toga vrlo skeptičan i morao bi biti stvarno dobar.
Sandi: Iako ako slušaš bendove kao što je npr. Raunchy – unatoč tome zadržavaju oštrinu. Čini li ti se da bi techno pristup bio potpuno nespojiv sa samim žanrom metala?
Nicky: Ne, ma ne! Gdje! Uopšte nisam to mislio! Htio sam samo reći da se God Scard nekako ne vidimo u tom fazonu na način na koji to sad rade neki ljudi, znači. Bilo je već takvih stvari: već su Fear Factory to radili na ploči Re-manofacture, a vidjeli smo kod dosta bendova kako to zapravo može dobro funkcionirati. Kažem: ako bi nam to netko radio, morao bi biti stvarno majstor i trebalo bi nam se to prvo uopšte svidjeti prije nego što bismo to uopšte dopustili. Ali nije nespojivo… Apsolutno.
Sandi: Većina bendova (praktički svi) započne svoj put u garaži. Možda stigneš i do toga da snimiš ploču… A onda promocija. Kako je bilo s porodnim bolima kod vašeg debitanta?
Nicky: Znaš, meni je osobno zapravo bilo puno lakše, jer sam s prijašnjim postavama već snimao u studiju. Snimili smo priličan broj projekata koji, na žalost, upravo zbog tih problema koje sam već spomenuo – izmjena članova, nedostatka financija, možda i iskustva – jednostavno nikad nisu bili izdani u ovakvom obliku, zar ne? Tako da – zapravo: da, ovo je zapravo naš prvijenac, bez obzira na to što smo prije snimili materijala za otprilike barem još četiri albuma. OK! Pustimo prošlost iza sebe – radimo dalje! Tako da, što se tih porodnih bolova tiče, meni je bilo lako. I u drugim projektima sam već radio i imao sam nekoliko studijskih iskustava. Za neke članove u bendu bilo je pak malo teško, jer im je to bilo jedno od prvih iskustava.
Sandi: Recimo jednostavno – vaša prva ploča je iza vas. Šuška se da se pripremaju nova iznenađenja, nova ploča. Što bi mogao reći o tome što God Scard postajete u ovom razdoblju?
Nicky: Zapravo pokušavamo zadržati taj naš integritet za koji smo utvrdili da za nas funkcionira. I mi smo s tim zadovoljni i dobro nam ide. Samo što je sad taj novi materijal koji dolazi sitno drugačiji od ostalog, dosadašnjeg, jer se u životu događaju nove stvari, imaš nove probleme o kojima možeš pisati i kao čovjek se mijenjaš iz mjeseca u mjesec, zar ne? Tako da, naravno, neće biti posve isto, ali pokušat ćemo što više očuvati tu našu cjelinu, taj naš ‘phil rouge’, s time da ćemo se, s obzirom na to da je već prva ploča prilično konceptualna, na drugoj ploči prihvatiti nekog drugog koncepta. Gle: na prvom albumu kritizirali smo društvo nekako izravno, postojeće filozofije, religije koje nam kroje život, koje nas ukalupljuju, sve do samog toga u što se svijet razvio i o tome što bi moglo biti, zar ne? Ovdje, na sljedećem albumu, mislili smo se spustiti na malo osobniju, ljudsku razinu, izravno na samog sebe kao osobu i što se s nekim događa – to je zapravo sve što ti mogu reći, jer inače neće biti iznenađenje.
Sandi: Kada možeš zagrijanim God Scard fanovima obećati izlazak novog albuma? Kada možeš najaviti da ćete moći reći: sad možete uzeti u ruke naš drugi uradak i vidjeti kako je išla evolucija God Scarda dalje?
Nicky: Zapravo je to vrlo teško govoriti. Najradije ne bih uopšte ništa najavljivao, jer smo se već kod prve ploče par puta namučili. Objavili smo već ne znam koliko puta izdanje – mislim da se to dogodilo pet, šest puta, da smo izišli s datumom, a onda zbog tako banalnih stvari da im čovjek jedva da vjeruje, datum izlaska se otegnuo. I to čak toliko dugo da je od prve objave do stvarnog izlaska prošlo godinu i pol… I to od datuma objave kad smo rekli: “Danas će pa izaći!”. Mislim… Ali to su bile priče za sebe i zadržat ćemo ih za sebe, jer im ionako nitko ne bi vjerovao. Sad, za taj drugi album je ovako: materijal nije napravljen u cijelosti, ali je puno toga napravljeno i mi očekujemo, ne dršite me sad sasvim za riječ, ali do kraja godine materijal za novu ploču bit će već gotov, a onda je samo pitanje dobrog producenta, pa kako ćemo se dogovoriti sa studijem i koliko će nam vremena trebati da se to snimi. Od snimke do izlaska nema onda više puno.
Sandi: Zapravo se za vas počela zagrijavati i njemačka diskografska kuća… Kako je s predviđenom suradnjom s njima?
Nicky: Zapravo nije diskografska kuća, nego je booking agencija. To je zapravo agent koji sređuje turneje, koncerte… Zanimljivo je da su se prilično zagrijali za nas. Trenutno nam sređuju nekoliko nastupa u Njemačkoj i kad dođemo gore, kad se uvjere kako izgledamo uživo, vjerojatno će s nama početi daljnji razgovori. Stvar je u toj fazi da trenutno za nas organiziraju odnosno bookiraju te koncerte, a ako ćemo s njima ići u daljnje razgovore, pokazali su interes za potpisivanje ugovora s njima. Plus to da možda negdje postoji i mogućnost preuzimanja, zar ne, za strane izdavače. Trenutno smo kod slovenske diskografske kuće. Neovisne, zar ne? Postoji pak varijanta da bismo potpisali za stranu kuću… Nama se to čini fino, naravno, ali uz uredne uvjete, zar ne?
Sandi: Ako bi rekao ovako – usporedba slovenske scene s europskom odnosno sa stranom, i s američkom ili recimo jednostavno s cijelom svjetskom – gdje smo? Kakvo je stanje povezanosti odnosno same mogućnosti razvoja pojedinog mladog benda koji započinje svoj put?
Nicky: Mislim, ako uspoređuješ s Afganistanom – odlično! (smijeh)
Sandi: A s ostatkom, naprednijeg svijeta? S Njemačkom i sličnima?
Nicky: Znaš što? Meni se čini da se ovdje za nas mogućnosti jako poboljšavaju. Internet povezuje, sad su sve granice među nama izbrisane. Ovdje se, čini mi se, sve te stvari poboljšavaju i da je sve na prilično boljoj razini nego što su stvari bile prije nekih 10 ili 15 godina. Sad je i drugačije jer smo u Europi. Ako bismo iz Slovenije išli svirati, ne trebamo uređivati neke strahovite dokumentacije za opremu – jednostavno dođeš, prijeđeš granicu, pa sviraš. Sami kontakti s tim ljudima puno su lakši. Nema više neke poštanske korespondencije ili telefoniranja koje grozno košta, nego je lijepo internet, koji je praktički gotovo džabe. Čini mi se da je puno lakše. Plus to da imamo razne internetske stranice na kojima se predstavlja glazba, razmjenjuju mišljenja… Jako je fino jer je nastao vrlo dobar protok informacija. Ali je i dalje tako: mi smo bend iz Slovenije. I dalje je teško nego nekome iz Njemačke uspjeti. S obzirom na to… Ali tamo je veća konkurencija, zar ne? Ali se zapravo uopšte ne slažem s tim, jer u Sloveniji imamo tako svinjsku konkurenciju da glava boli! Ovdje ima toliko dobrih bendova. Jedini problem koji imamo je taj da ti bendovi ne mogu dobiti toliko financija da bi im se isplatilo ustrajati dalje. ‘Pojedu’ ih obaveze na faksu, poslovi, obitelji i tako dalje… I zato naši bendovi dosta često tužno propadaju ili jako teško vuku i često ostaju na nekoj ljubiteljskoj razini. Ako se pak stvarno odlučiš i ideš u to 100% – mislim da se može. Malo teško nego drugdje, ali može!
Još jedna stvar u Sloveniji koja mene malo smeta! Naš sustav rada približava se europskom i zapadnom, što nam je vjerojatno cilj, ali je još uvijek malo kaubojški i podivljao. U smislu: “Sviraj Cigo!”. Sviraš za neke mizerne honorare, jer je narod preškrt da plati kartu… To je samo jedna od takvih teza koje postoje u Sloveniji… Nije sasvim tako. Ako je tamo neki 17-godišnjak spreman platiti za jedan party sedam fuckin’ eura – ja ne vidim razlog zbog kojeg ne bi netko platio tisućnjak ili tisuću i pol za dva ili tri stvarno dobra benda? Ako idem u videoteku posuditi pornić, platit ću toliko, znaš?
Sandi: Valjda! Još samo posljednje pitanje. Ako sažmemo jednostavno: God Scard planovi – privatni, planovi benda kao cjeline – kratkoročni, dugoročni…?
Nicky: Sad je ovako – mi smo nakon tog prvog albuma sve svoje snage usmjerili u to da se u Sloveniji što kvalitetnije medijski ‘sfuramo’, što nam je i uspjelo. Onda smo pokušali dobiti kontakt sa stranim svijetom, dobiti neki feedback i vidjeti kako će se to pokazati – i to nam je uspjelo. I sad je prvi kratkoročni plan da se organizira nekoliko koncerata u Sloveniji, gdje ćemo opet malo prodrmati narod, jer je prošlo već dosta vremena otkad smo zadnji put svirali. Plus to da se istaknemo i u inozemstvu. To je kratkoročni plan. Dugoročni planovi su ovakvi: novi album, što prije ako je ikako moguće. Diskografsku kuću imamo ovu. Ako ne prijeđemo nekoj drugoj odnosno ako ne bude preuzimanja, imamo ugovor da im moramo izdati tri albuma – dakle barem tri albuma napravit ćemo za njih, zar ne? A što će biti poslije, ne znam. Ne smijem previše govoriti, jer će me povući za uši.
Sandi: Hvala lijepa na najavama odnosno želim vam jedan prekrasan špil danas i nadam se da ćemo s vremenom moći mjeriti korake i utvrditi da je sve išlo za deset koraka naprijed!
Nicky: Super! Pozdravio bih i sve čitatelje rockline.infa! Hvala.
