Gods Of Metal 2006

0 13

Autor: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Idroscalo / Milano / Italija
Datum koncerta: 03.06.2006
Broj posjetitelja: 18000

Revizija melodičnog europskog power metala začinjena rock’n’roll doktrinom legendi. U ponoć je krenuo autobus i uz prekrasnu i poticajnu vokalnu glazbenu pratnju, uglavnom preglasne i preveselе štajerske mladeži, koja je obradila neke od najpoznatijih slovensko – balkanskih pivskih evergreena te sve ostale slovenske seljačke pjesme, nije bilo ni traga ni glasa o prisutnosti ikakvih pravih hard rock i heavy metal fanova koji bi se pod budnim vodstvom hrabrog vođe “Concert Freaka” uputili na festival.

Sat je 8:40. Pristanemo na prizorište i skoro pregazimo na ulazu u Idroscalo šator četnika, točnije talijanskog “metal zastavnika”, koji je plašio još u ranu zoru u predvorju festivala s gusarskom zastavom. Talijani su u međuvremenu već marljivo postavljali štand do štanda, koji su bili krcati “fake” majicama. “Majcerada” je ionako dio talijanske kulture i u tome su Talijani pravi majstori svog zanata. Užitak ih je gledati kako te marljivo pokušavaju uvjeriti da kupiš neku majicu na kojoj je otisak amblema grupe Metallica, a ispod njega se nalazi cijeli otisak motiva s ploče Grave Digger “Knights Of The Cross” (1998) Nakon duljeg, silno napornog, ali zabavnog čekanja, napokon smo se našli unutar parka Idroscalo, koji je na ulaznom dijelu bio veselo posut bijelim WC kabinama, koje su odražavale izmorenost od pojačane “ekskretorne” aktivnosti puka koji ih je posjetio u prva dva dana festivala.

CRUCIFIED BARBARA: 10.00 – 10.30
Sat je 10:00. Crucified Barbara, švedske predstavnice prljavog rock’n’rolla, pisanog u smjernicama starih dobrih Motorhead i mjestimice odvedenog kroz doom Sabbath ostavštinu, počele su divljati iznimno zagrijano. Kvartet je izveo uglavnom skladbe s njihova prvijenca “In Distortion We Trust” (2005). Lijepo jutarnje buđenje trajalo je pola sata. Usred nastupa grupa je ostala bez jedne gitare, što je svjedočilo o početniškoj neiskustvu cura. Dviju plavuša, jedne crvenokose i jedne brunete. No, tip glazbe nije takav da bi se ispad jedne od dviju gitara ma kako ozbiljnije odrazio na kvalitetu performansa ili na zvuk skladbi uživo. Prije je to čak bilo dobrodošlo nego ne. Gitara vokalistice lijepo je razmazanosti riffinga pokrivala zvučnu sliku, tako da su cure na pozornici vrlo sretno prode. Prva gitaristica na koncu je nastupa opet bila na pozornici. Veselo razigran jutarnji početak festivala.

SONATA ARCTICA: 10.55 – 11.35
U 10:55 na pozornicu su stupili Sonata Arctica, vrlo popularna grupa među mladima. Pravi finski “boom”. Riječ je o navijenoj verziji Stratovarius, dakle tehnički osposobljenoj i izvještbanoj za sviranje pri najvećim mogućim brzinama. Zvuk je prilično uništio njihov opći dojam. Ni pjevač Tony Kakko nije imao svoj najbolji dan i to se odražavalo kroz cijeli njihov nastup, osobito kad je Tony pjevao svoje najviše tonove, gdje mu je nedostajalo glasa pa je zbog toga nekoliko puta, kad to nije bilo potrebno, nažalost rušno zahripao. Apsolutno je ponovno oduzimala dah izvedba gitarista Janea, koji je dokazao da doista spada u kategoriju najbržih na Zemlji. Sonata Arctica odsvirali su sedam skladbi, među njima i dvije s prvijenca 8th Commandment i My Land, a koncert su zaključili sedmominutnom epskom pjesmom The Cage. Na kraju su publiku još zapalili kratkim skečem Vodka Song i potom, nakon 40 minuta, zauvijek napustili pozornicu.

EDGUY: 11.55 – 12.40
Edguy, koji su naslijedili pozornicu iza njih, metal su pristup odrastao na doktrini druge škole. Ono što je prije rečeno za Sonata Arctica i Stratovarius, kod Edguy bi se sada moglo nadovezati kao na školovanu grupu u duhu Helloween i Gamma Ray. Edguy su ponudili vrlo zavidan zvuk, što znači da su momci u svojih deset godina već nakupili mnogo takvih iskustava. Bila je to treća grupa trećeg dana, a zvuk su imali bolji za svoju poziciju u poretku. Tako je na Gods Of Metal prvi put dojmljivije “zasiktalo” s pozornice. Svakako je briljirao Tobias Sammet izvrsnom vokalnom izvedbom, a ta je opravdavala njegovu osobnu karakteristiku nazvanu “cross over” Michaela Kiskea (ex- Helloween) i Brucea Dickinsona (Iron Maiden, solo). Pun i eksplozivan vokal u svakom registru. Edguy su pristupili koherentno i izvanredno je godila njihova scenska igra. Zabavan nastup, s Tobijevim penjanjem po konstrukciji scenske rasvjete. Prvi teški zalogaj čekao je grupu pri izvedbi skladbe Tears Of A Mandrake. Klavir su imali “nasempliran” u pozadini. Bubnjevi su za Edguy bili jednostavno premali i osjetilo se da svoj bombastičnosti i eksplozivnom jurnjavi grupe nikako ne zadovoljava tako skroman set bubnjeva. Set bubnjeva za kojim je sjedio Felix Bohnke, Edguy su jednostavno prerasli. Odličan nastup, koji je bio ograničen raspoloživom ponudom koju dobivaš kao treći izvođač po redu od njih deset. Ponudom koju su Edguy u potpunosti iskoristili. Prisutne su razveselili osobito uključivanjem zahtjevne pjesme Majesty, a na set listu se prikrao i King Of Fools, a koncert su zaključili skladbom Vein Glory Opera.

ANGRA: 13.05 – 13.55
Angra. Grupa koju sam uz Gamma Ray i Stratovarius, sve do Motorhead, najzagrijanije očekivao, nastupila je s konkretnim zvučnim problemima koji su pratili njihov nastup. Lijevi monitor uništavao je sliku jedinstvenog zvuka grupe, koju bi morala ponuditi razina kakvu dosežu jedan od najsavršenijih gitarskih dvojaca Loureiro/Bitencourt. Nažalost, ta nije uspjela uvjeriti. Loureirova gitara na lijevom monitoru pretrpjela je velike gubitke. Zvuk se tijekom nastupa pošteno lomio i nekoliko se puta gitara u zvuku uopće nije čulo, drugi put se u tercnim harmonijama čula primjerice samo jedna gitara, a treći put je u zvuku stalno prevladavao vokal Eduarda Falaschija. Zvučni triler kakvom se nisam nadao. Uzroke nije teško naći. Prvi je taj da Angra već dulje vrijeme nije imala turneju pa trenutačna radna kemija grupe na pozornici nije u punoj formi. Drugi, žanrovski odstupaju od power metalaca koji su im pravili društvo na festivalu, do te mjere da im treba prilično drugačije scensko ugađanje i uglazbljenje. Svakako to u svega 25-minutnoj stanci nije bilo moguće postići. Kompleksni progresivni metalci iz Brazila jednostavno nisu imali svoj dan. Čuo se uvod Deus Le Volt i udarili su sa Spread Your Fire s aktualnog studijskog albuma “Temple Of The Shadows”! Zagrijavanje je počelo i kad su u nastavku prešli na klasiku Nothing To Say, užarena jurnjava te pjesme dobro je raspalila publiku. Angra su svakako doma u Italiji i publika ih je, usprkos vidljivim problemima s kojima su se otimali, dostojno poticala tijekom nastupa. Četvrta pjesma značila je vrhunac njihova nastupa. Bila je to kompleksno građena skladba fenomenalnih aranžmana koji sadrže tradicionalne brazilske folk elemente. To je skladba Carolina IV. I negdje do refrena Edu je napokon zagrijao vokal, jer njegovo pjevanje je do tada bilo prilično jadno. Refrenu skladbe Nothing To Say taj put jednostavno nije bio dorastao. Kroz Carolina IV. malo su popravili i Lourierovu gitaru pa je Carolina IV. ipak nekako ispala u granicama traženog. Zatim natrag na “Tempe Of Shadows” i Angels And Demons te podizanje raspoloženja izvrsnom atmosferičnom skladbom Rebirth! Nakon nje bili smo svjedoci napada vrućeg južnoameričkog temperamenta, koji je karakterističan samo za Angra! Naravno, Carry On, uz koji se publici posebno oteglo, a grupa je iznenadila jer tu pjesmu obično svira sasvim na kraju, kad nije na poziciji headlinera, i Angra su svoj nastup završili skladbom Nova Era. Kako god da to okrećem, Angra su se rutinirano nosili s problemima. Jednostavno nije bilo vremena da se pripreme za nastup. Ipak su išli “full” i iz njega izvukli maksimum, što je značilo da je na kraju krajeva bila riječ o nastupu zlatne sredine, odnosno prosjeka. Riječ je o grupi koju treba vidjeti na poziciji “headlinera” i svakako u “indoor” ambijentu.
 
Setlista Anra:
1. Deus Le Volt
2. Spread Your Fire
3. Waiting Silence
4. Nothing To Say
5. Carolina IV
6. Angels And Demons
7. Rebirth
8. Carry On
9. Nova Era

GAMMA RAY: 14.20 – 15.15
Nasljednici Angra bili su Gamma Ray. Gamma Ray su napokon povukli jasnu crtu koja je presjekla zvučnu nekonzistentnost trećeg dana festivala. Bio je to prvi nastup koji je podigao razinu festivala na onu koju očekuješ. Po mom ukusu popis izvođača trebao bi početi 3.6.2006. na Gods Of Metal s Gamma Ray. Gamma Ray! Što uopće reći na takvu perfekciju? Vidi se da je grupa u top formi. Vidi se da su se upravo vratili iz Sjeverne Amerike sa snimanja koncertnog DVD-a u Quebecu i naposljetku, vidi se da je Daniel Zimmerman upravo bio na turneji s Freedom Call. Ukratko, Gamma Ray su bili savršeni. Savršeni na svojoj poziciji, da ne bude zabune, na poziciji pete grupe po redu. Gamma Ray su, kao i Angra, dovukli na pozornicu svoje bubnjeve, koje su “šraufali” zajedno u backstageu još tijekom nastupa Angra. Svlačili su kožu prisutnima ispod pozornice tako što su otvorili svoj šou s Gardens Of The Sinner, odličnom skladbom odlične ploče “Powerplant” (1999) i odmah pognali adrenalin kroz žile. U prvim redovima ljudima se ozbiljno “čupalo” u glavama, a i publika je bila mnogo zgušnjenija u prostoru između pozornice i mikserskog pulta, koji su stajali na međusobnoj udaljenosti od 50 m, nego prije Gamma Ray. Man On A Mission je prilio ulje na vatru. Svakako zla New World Order nije pustila mnogeštvo iz kandži, a zatim je slijedio nastavak pjesmom koju je napisao bubnjar Gamma Ray Daniel Zimmerman, Fight, a nalazi se na albumu “Majestic” (kako je skladbu najavio šef Kai Hansen). Grupa je ovdje i ostala i nastavila srednje brzim metalskim maršem Blood Religion, koji po gitarskim motivima uvijek vuče na stare dobre Running Wild. Odlična dulja epska skladba, začinjena prebacivanjima motiva i raspoloženja. No ubrzo su Gamma Ray stvar pojednostavnili i pozvali svoje metalske podanike da zbiju redove kroz izvedbu, očito već skladbe iz njihova čeličnog repertoara, Heavy Metal Universe. Ali to je bilo tek nevino zagrijavanje za veliki žur koji je slijedio. Svakako je bilo nekoliko šala, već izgovorenih na našoj vožnji na putu u Milano. Ukratko, u autobusu sam postavio hipotezu da bi bilo vrlo lijepo vidjeti zajedno na pozornici, prigodom kad Gamma Ray sviraju s Helloween na istom festivalu, i Kaia Hansena kao posebnog gosta tijekom nastupa Helloween. I da bi taj događaj maksimalno iskoristili, u hipotezu se prikrala i pobožna želja za izvedbom Ride The Sky, koju bi pjevao Kai Hansen, a koju Deris jednostavno ne može otpjevati na razini Hansena. No, slika je bila malo zaokrenuta. Gamma Ray su beskompromisno i bez ikakva poštovanja izazvali Helloween kad su se prihvatili te helloweenske klasike s “Walls Of Jericho” (1985), koju je za Helloween napisao Kai Hansen. Hansen je pjevao fenomenalno, a da je ljudstvu bilo osobito zabavno pri izvedbi te pjesme, ni ne treba objašnjavati. Gamma Ray se nisu zaustavili, odsvirali su cca 2/3 Ride The Sky, a zatim uključili rutiniran prijelaz na Future World, s kojeg su isto tako naglo prebacili repertoar, ali s njim ostali kod Helloween. Sada su već jurili kroz I Want Out, koji su odsvirali u cijelosti. Hansen je briljirao vokalom i Ride The Sky bio je vrhunac nastupa Gamma Ray, kao i cijeli vijenac Helloween u izvedbi Gamma Ray, uz koji se mnogoštvo još dalje veselo čupalo. Komercijalni trik za sve neupućene! Sada i vi znate da su Gamma Ray grupa koja na svojim koncertima svira stare skladbe Helloween! Za kraj su se vratili svom repertoaru i svoj vrhunski nastup zaključili klasikom koja ne manjka na koncertnim set listama grupe, naime Rebbelion In A Dreamland. Ukratko, nastup Gamam Ray bio je vjesnik da je događanje na festivalu odjednom konkretno naraslo za nekoliko koraka i tako se popelo na osjetno višu kvalitativnu razinu. Metalska rapsodija tako je započela zaista!

Setlista Gamma Ray:
1. Gardens Of The Sinner
2. Man On A Mission
3. New World Order
4. Fight
5. Blood Religion
6. Ride The Sky (incl. Future World)
7. I Want Out
8. Rebbelion In A Dreamland

STRATOVARIUS: 15.45-16.45
Nakon ponovnog okupljanja, koje se dogodilo prije dvije godine, gospodari melodičnog skandinavskog power metala ponovno su se vratili na pozornice. Svakako su nakon potresa koji su dobro poljuljali “renome” i staž grupe, Stratovarius pronašli novu stvaralačku snagu i u obnovljenoj postavi Timo Kotipelto (vokal), Timo Tolkki (gitara), Jens Johansson (klavijature), novajlija Lauri Porra (bas gitara), Jörg Michael (bubnjevi) pobjednički naslijedili na pozornici Gamma Ray. Stratovarius su pokazali da nisu izgubili ni mrvicu sjaja i, sudeći po huronskom odzivu mnogoštva, ni mrvicu poštovanja! Svirali su odlično. Zvuk je bio mnogo preciznijči nego kod Gamma Ray, dakle sofisticiraniji, manje sirov i profinjeniji. Skandinavski pristup, jednostavno. Udarili su odmah s Hunting High And Low, s ploče “Infinite”, koja nekako zaokružuje najplodnije, odnosno najstvaralačkije razdoblje grupe. Slijedila je Paradise i tu se pokazala jedina mana nastupa grupe. Pjevača Tima Kotipelta pošteno je savijao refren i to je značilo da je u najvišim registrima popustio te je tako nekoliko puta rušno zagrmio. No, to se kroz repertoar grupe u nastavku više nije ponovilo. Vjerojatno Kotipelto nije zagrijao vokal prije nastupa. Zvuk je bio velik. Novi basist Lauri Porra uvjerio je da je stvoren za grupu i njegov bas je munjevito zveckao kroz razrađene melodijske linije. Pogled je bio zaista nostalgičan. Sjajni glazbenici ponovno zajedno i ponovno u punom zamahu. Zaista, tek tada sam nekako uistinu postao svjestan koliko bi mi zapravo nedostajali na sceni. Stratovarius su kroz prvi dio rasplamsali publiku preslušavanjem klasika. Publika je osobito bila bučna pri izvedbi jedinstvenih klasika grupe Speed Of Light i Kiss Of Judas, a u drugom dijelu Stratovarius su odsvirali još United s njihova aktualnog studijskog albuma “Stratovarius” (2005) i Eagleheart iz “Elements pt I.” (2003). Grupa je svoj repertoar obilježila s čak tri skladbe s njihova odličnog albuma “Infinite” (2000). Uz već spomenutu Hunting High And Low, društvo su joj pravile još A Million Light Years Away i Phoenix, a koncert su zaključili iznimno impulzivno tako da su prisutne još jednom doveli u delirij izvedbom klasika Black Diamond. Grupa je ponudila kompaktan, uigran i zreo nastup. Zapravo su bili grupa koju sam među “power metalcima” na festivalu najviše želio vidjeti, kako će se, ponovno probuđena, snaći na pozornici. Pokazali su da su i dalje veliki i sjajni kao nekad te da ulaze u neko novo razdoblje, da su napravili novi korak u svojoj evoluciji, jer osjećala se neka vrsta smirenosti grupe tijekom koncerta pa će biti vrlo zanimljivo pratiti što će u budućnosti izbaciti u studiju. Ukratko, rutina, iskustvo i ljubav prema glazbi u savršenoj interakciji. Odličan zvuk, odličan nastup i odlično osvježenje. Prava opuštanja za uši nakon sirovog Gamma Ray šuta i prije povratka tradicionalnim “power metalskim” zvukovima, koje su na pozornicu ponovno donijeli…

Setlista Stratovarius:
1. Hunting High And Low
2. Paradise
3. A Million Light Years Away
4. Speed Of Light
5. Kiss Of Judas
6. Eagleheart
7. United
8. Phoenix
9. Black Diamnod

HELLOWEEN: 17.10 – 18.10
… Helloween. Ovi su imali već nešto više prostora na pozornici. Helloween sam dosad uvijek gledao na njihovim nastupima kad su svirali na malim pozornicama, ali kakva je nevjerojatna razlika kad Helloween postaviš na veliku pozornicu. Koliko grupi odgovara velika pozornica i koliko joj odgovara otvoreni prostor. Kako su iskusno iskoristili sve dane mogućnosti na pozornici ovogodišnjeg festivala “Gods Of Metal” i kako su vratili loptu Gamma Ray. Helloween su svakako onaj bend koji uvijek zna začiniti svoje koncertne nastupe ukusnom mjerom zabave. Pritom nisu umišljeni kao što je to mali razljućeni Tobias Sammet (Edguy), nego jednostavno pristupe sa zdravom mjerom humora. Ne laskaju si i s pravom mjerom se izruguju sami sebi. Pogled na Derisa, koji je nosio bijelu jaknu, s udaljenosti od cca. 50 m od pozornice, koju mi je ponudio, dozvao mi je u sjećanje i na trenutak pred oči Biffa Biforda (Saxon), zbog frizure i zato što Biff nosi “peltzmontel”. No, kad sam “naštelao” svoje okulare vidne percepcije opet u pravu poziciju, na pozornici svakako nije bio Biff Biford. Kao što sam spomenuo. Helloween su vratili na pozornicu tradicionalni njemački naboran sirovi zvuk i kroz svoje velike riffove jednostavno začarali prisutne. Bili su izvrsno raspoloženi i nisu skrivali svoje odlično osjećanje i scensku razigranost. Među svima je najviše iznenađivao svojim odklopom upravo Weiki, koji na malim pozornicama ne pokazuje nešto posebno aktivnosti, nego je rutinirano zadubljen u pušenje svojih cigareta i pritom rutinirano odrađuje svoj posao. Dakle, Helloween, koji nisu bili u “headlinerskoj” poziciji, zapalili su kao da su u toj poziciji doista bili. Deris se nije uplašio Hansenove interpretacije od prije tri sata, kad se ovaj prihvatio Ride The Sky. Otpjevao je repertoar bez greške i otpjevao i najviše tonove svog prethodnika u grupi Kiskea, u lijepoj “clean” boji, koju je krasila prava mjera snage. Zakašto samo Kiskea? Zato što Helloween na ovom nastupu nisu svirali skladbe s “Walls Of Jericho” (gdje pjeva Hansen). Otvorili su šou kompleksnom skladbom s ploče “Keeper of the Seven Keys pt III. – The Legacy” (2005) naslova The King For A Thousand Years, a zatim preskočili u osamdesete i Eagle Fly Free. Skok natrag u zemlju “zečeva” s Hell Was Made For Heaven i natrag na he, he, he…, nećete vjerovati, prvu baladu festivala Tale That Wasn’t Right. Helloween su u nastavku ponovno bili nepopustljivi. Gospodin Mučitelj (Mr. Torture) dobro nas je namučio, tako da su glave ispod pozornice ponovno veselo letjele naokolo, a zatim smo već letjeli s If I Could Fly, genijalnim hitom s ploče “The Dark Ride” (2000). Slijedila je Power, gdje su mi utjerali strah u kosti, jer sam mislio da će ponovno prekinuti komad i mučiti mnogoštvo pozivanjem na pjevanje “Ohhhh- ohh-ova”. To se na sreću nije dogodilo, što me pak razljutilo, jer album “Time Of The Oath” (1996), s kojeg je uzeta ta skladba, ima nekoliko takvih komada koji bi mogli za šalu zamijeniti “izlizani” Power. Dečki! Vrijeme je da vratite na set listu Steel Tormentor ili pak iznenadite s Before The War. No, ono što nisu napravili tijekom Power, onda su vrlo prigušeno izveli tijekom Future World. Narod se morao derati zajedno s Derisom “Ooooh – ohhhh – ohhh” i opet još jedan “ooooh”,….. kako “boring”,… I onda je za povrh stigla još i gospođa Bog, koja je očito izabranica gospodina Mučitelja, a nju je naslijedio još i famozni doktor Stein (Dr. Stein) i imali smo pravu paletu ljudskih likova na pozornici. Nikako ne smijem zaboraviti na dvije enormno velike debele bundeve, koje su se napuhale na objema stranama pozornice tijekom koncerta, što je bilo silno zabavno i pridonijelo je lijepoj mjeri dodatnog pompa, inače s pompom ionako začinjenog power metala Helloween. Kako kažem! Helloween su u odličnoj formi. Zaista se osjeti da su ove zime imali turneju i da su još vrlo svježi te da imaju dva vrlo zagrijana nova člana, naime bivšeg bubnjara Rawhead Rexx Danija Löblea i malo manje novog, ali još uvijek vrlo zagrijanog nećaka Rudolfa Schenkera (gitara, The Scorpions), Sascha Gerstnera (gitara). Bundeve su bile “superbundeve”. I zaista šteta da ih čovjek koji obitava na tlu Slovenije nema mogućnost češće vidjeti u takvom ambijentu kad nastupaju uživo. Jednosatni nastup bio je odsviran “u nulu” savršeno izbrušen. Jedino što sam propustio bila je malo svježine u njihovoj set listi, koja je zapravo bila rekapitulacija njihove set liste s posljednje turneje ove godine, samo skraćena, odnosno prilagođena za jednosatni nastup na Gods Of Metal. No kako god! Bundeve, kapa dolje!

Setlista Helloween:
1. King For A Thousand Years
2. Eagle Fly Free
3. Hell Was Made For Heaven
4. Tale That Wasn’t Right
5. Mr. Torture
6. If I Could Fly
7. Power
8. Future World
9. Mrs. God
10. Dr. Stein

18:10 Kraj koncerta Helloween. Prepustio sam se “rugzaku” i pokušao zadrijemati 20 minuta. Nema šta! Nakon sedam grupa i samo jedne stanke, koju sam napokon napravio, i uz bijednih 4 dcl piva, koliko ih je poteklo mojim osušenim grlom, a to me “kooštalo” enormnih 5,00€ (nikako ne kupujte pivo na koncertima u Italiji!!!, čak i ako vratiš praznu čašu natrag, samo ti se smiju i ne vrate ti 1,00€, kao što je to uobičajeno u njemačkim zemljama Zapadne Europe!!!!). Ukratko, blagotvoran, lagan, ali ipak donekle okrepljujući san u sigurnoj sjeni iza mikserskog pulta i svoje skraćene verzije, dobro mi je pomogao napuniti baterije.

MOTORHEAD: 18.35 – 19.35
Motorhead! Da, sada su bili Motorhead. Motorhead i jedan sat. B? To ne ide zajedno, to nikako ne ide u račun. No i to smo doživjeli. Točno pet iza pola sedam zabrujalo je s pozornice: “Good Afternoon!” Is it Alright?!?! We are Motorhead!!! And we play Rock’N’Roll!!!” Zakašto je Lemmy pitao publiku slaže li se? Zato što koncerte obično počinju kad nebo prekrije crna tama pa Lemmy pri dolasku na pozornicu publiku uvijek pozdravi s “Good Evening!” No ovaj put je ostalo na poslijepodnevu. Već je otvaranje najavljivalo da će ovaj koncert biti nešto posebno. Doduše, to je čudna uvertira. Što uopće još može biti posebno na nastupu Motorhead nakon 31 godine postojanja legendi, kad ne postoji trik koji već nisu pokazali? Set lista, naravno. S Dr. Rock dogodilo se nešto vrlo zanimljivo, ali nešto neobično, kad god na pozornicu dođu Motorhead. Prostor između pozornice i mikserskog pulta prekrila je debela dimna zavjesa, koju su ljudi ludovanjem stvorili kad su ludo lupali nogama i podigli u nebo tonu prašine, od koje je skoro počela boljeti glava. Dakle, pozornice se uskoro uopće nije vidjelo. Stay Clean i na pozornici je još kipjelo. A onda prvi krōše s lijeva i pjesma Love Me Like A Reptile. Aaaaaa!!!!! To sam čekao dečki toooo!!!! Lemmy je standardan. Sunčane naočale, što je nestandardno, ali vokal svakako onaj prepoznatljivi unikat, onaj dakle kao da dolazi iz leša koji leži i raspada se na dnu dubokomorskog oceana. Zaštitni znak, zaštitni znak. Željezni kancelar bio je i ovaj put zagrijan kao uvijek. Čovjek koji će krajem prosinca ove godine napuniti 61 godinu bio je gospodar pozornice. Ikona, prava legenda rocka. Ako gdje postoji neki glazbenik koji potpuno definira definiciju rock legende, to je definitivno Lemmy. Nakon tri pjesme Phil je zamolio publiku neka se “izvuče iz pasivnog držanja” (što uopće nije bilo istina) i proizvede koliko god je moguće više buke. Heh, ljudi su se pošvrljali na riječi “malog” Phila Campbella! Željezni kancelar tu ignoranciju nikako nije bio voljan trpjeti i odjednom je zabrujalo s pozornice: “That’s terrible!!!” Mnogoštvo je u trenu prenešeno slijedilo svog bezbrižnog pastira i počelo izvoditi huronsku oluju ispod pozornice. Lemmy je bio vidno zadovoljan i najavio je skladbu Metropolis. Slijedila je skladba Killers s ploče “Inferno” (2004). Uuuu kako je orala po bubnjićima. Jurnjava se nastavlja i slijedi još jedno iznenađenje Over The Top. Yes!!!!. Ali ni tome nije kraj, jer s I’ve Got Mine grupa je dotaknula ploču “Another Perfect Day” (1983), koju su glazbeni kritičari nemarno i namjerno rastrgali, jer su se odlučili grupu 1983. svojom medijskom kampanjom izbrisati s rock scene. Ali nisu uspjeli! Kako je lijepo bilo opet iznova poslušati tu zaboravljenu klasiku! Zatim još jedna klasika No Class, ljudi su opet pali u bezglavi delirij! Svakako Motorhead nisu zaboravili svoj posljednji album “Inferno” i tako su opet oživjeli njegov duh “naspidiranom” verzijom njihove fantomske skladbe Orgasmatron, koja se u novoj verziji zove In The Name Of Tragedy. Ta je bila pravi nemilosrdni rušilac, koji je trgao uši preko svih granica. Just ‘cos You’ve Got the Power (Don’t Mean You Got the Right) s ploče “Rock’N’Roll” (1987) Lemmy je najavio kao “slow rock’n’roll ballad” i Motorhead su nam ostavili trun da dođemo do daha. Dance On Your Grave i opet smo u “Robbo years”. Nema šta. Iznenađenje za iznenađenjem. Going To Brasil je još jedan odklop koji je opet prodrmao stanovništvo festivala, a Killed By Death je svakako prouzročio da je dim ispunio nebo, dokle god je ljudsko oko svojim vidnim horizontom dopiralo. Ljudi su se vrtjeli, pogled je bio naprosto za crknuti od smijeha. Kamo god si pogledao ljudi su letjeli jedni preko drugih. Negdje su u zraku lepršale ruke, drugdje noge…. Ukratko, teško se bilo obuzdati uz taktove sotonskog marša Motorhead. Pomnoženo salvama prašine, koja se vila u nebo, cijelo je prizorište izgledalo kao bitka kod El Alameina. Nikako pak to nije bilo sve što su imali za reći Motorhead. Slijedila je egzekucija s Aces Of Spades, a nakon nje odjurili su još Overkill s poznatim briljantno razvučenim izlaznim dijelom i nakon koncerta vidio sam nekog siromaha s kojeg su visjeli komadi poderanih majice i hlača i koji se blaženo šetao naokolo samo u gaćicama. Nije čudo jer je doživio pravi Motorhead orgazam kad je njegova glava prešla preko oluja. Ukratko, Lemmy i društvo bili su moralni pobjednici tog dana. Posljedice koje je pretrpjela publika svakako su svjedočile u prilog tome. Beskompromisna sirova porcija rock’n’rolla među oči predstavlja do neke mjere lako nesreću, za koju bi stanovništvu planeta Zemlje trebalo omogućiti dodatno zdravstveno osiguranje. Bastardi su neuništivi i neuništivo koračaju naprijed. Gdje je kraj? Ups, daleko, daleko… Pogotovo uz izjavu Phillipa Campbella da će 01.09. ove godine izdati novu ploču. Za kraj nas je Lemmy na raštanku pozdravio još rečenicom: “And don’t forget! We are Motorhead and we are rock’n’ fuckin’ roll band!” Legende hvala vam za nezaboravno carstvo ludosti!

Setlista Motorhead:
1. Dr. Rock
2. Stay Clean
3. Love Me Like A Reptile
4. Killers
5. Metropolis
6. Over The Top

7. No Class
8. I Got Mine
9. In The Name Of Tragedy
10. Dancing On Your Grave 
11. Just ‘cos You’ve Got the Power (Don’t Mean You Got the Right)
12. Going To Brasil
13. Killed By Death
14. Ace Of Spades
15. Overkill

DEF LEPPARD: 20.00 – 21.30
Def Leppard! Svakako grupa koju je bila posebna čast doživjeti uživo. Vidjeti Def Leppard blizu Slovenije danas je prava rijetkost. Gods Of Metal bio je idealna prilika. Def Leppard su toga dana dijelili “co-headlinersku” poziciju s Whitesnake i zaslužili sat i pol vremena za nastup. Svijet je postao pozornica. Kad sam se podigao na noge, jer sam opet “zaspao” u stanci, nisam mogao vjerovati pogledu, kako je pozornica odjednom narasla. Postava Joe Elliott (vokal), Rick “Sav” Savage (bas gitara, prateći vokal), Rick Allen (bubnjevi), Phil Collen (gitara, prateći vokal) i Vivian Campbell (gitara, prateći vokal) okrenuli su stvari naglavačke na festivalu. Već sam početak koncerta značio je pravi prijelomni trenutak u zvuku. Uz to je oduzimao dah precizno izrađen zvuk. Uzet kao iz kutije s “princess” krafnama. Pravi antipod razljućenoj oštrini i nepopustljivom rock’n’roll punkerstvu razgrajanja i veličanstvenosti zvuka Motorhead. Def Leppard su bili nešto tihe ugođeni, ali zvuk je bio, kao što sam rekao, “u nulu friziran”. Skoro kao u studiju. “Svakako su Def Leppard sa sobom donijeli enormnu mjeru glamoura i pompa na pozornicu. “Back” vokalne linije bile su otpjevane nevjerojatno ugođeno i savršeno. Dečki su bili dovoljno obijesni i Collen pritom nije zaboravio na razmetanje svojim mišićima uz sječenje po “štromarici”, a Savage je već izdaleka tako sličan po imageu svojoj srodnici Barbie. Kako god, Def Leppard su predstavljali odlično osvježenje festivala. U osamdeset minuta ispunili su zrak scenskom perfekcijom koju je donio odličan dvoranski (“arena”) zvuk, pravi američki zvuk. Kako kažem, Def Leppard je nužno doživjeti u dvorani. Jedinstveni “light show” dosezao je posebne razmjere u kombinaciji sunca koje zalazi i neba koje se kupalo u večernjoj zori, po kojem su se pospano šetali još posljednji oblaci i preko kojeg nas je s vremena na vrijeme pozdravio poneki putnički avion, koji je uzlijetao s zračne luke u neposrednoj blizini festivala. To se lijepo poklopilo s izvedbom pjesme Rocket. Ukratko, dečki u odličnoj formi, ali pritom se osjećao djelić uzvišenosti, djelić te engleske veličanstvenosti previše. Nekako se publika nije znala stopiti s grupom na pozornici. U prvi plan je gurala rutina grupe, iako Def Leppard “gentlemenski” nisu štedjeli zahvale mnogoštvu kad ih je ono poticalo tijekom nastupa. Svakako su malo razočarali s dodatkom jer su u njega uključili samo Pour Some Sugar On Me pa onda odjurili doma. Ostalo je još pet minuta vremena, koje nisu iskoristili. Dakle “arena zvuk”, osobito zbog Allenovih bubnjeva. Grupa nevjerojatno uigrana. Detalji izbrušeni, najljepše vokalne harmonije na festivalu. Instrumenti u idealnoj ravnoteži. Sve je ispalo tako lijepo da je za festival već bilo prelijepo. Elliot naravno ne posjeduje više onaj vokalni raspon kao nekad, ali je ipak pjevao u velikom stilu kroz koncert. Apsolutno treba doživjeti legende u dvorani. Amerikanci imaju opet više sreće jer će moći uživati na zajedničkoj turneji Journey i Def Leppard ovog ljeta.

Setlista Def Leppard:
1. We Will Rock You (taped intro)
2. Hell Raiser
3. Rock Rock (Till You Drop)
4. High ‘N’ Dry (Saturday Night)
5. Let’s Get Rocked
6. Hanging On The Telephone
7. Make Love Like A Man
8. Promises
9. Hysteria
10. Let It Go
11. Rock On
12. Rocket
13. Photograph
14. Armageddon It
15. Animal
16. Rock Of Ages
—dodatak
17. Pour Some Sugar On Me

No, dok smo čekali da se pozornica pripremi za nastup Whitesnake, najavljeno je da bi na pozornicu trebao doći veliki Joey De Maio, basist grupe Manowar, sudeći po svojim izjavama i ponašanju, za mnoge najgluplji glazbenik u heavy metalu, što naravno ne vrijedi za glazbu Manowar, koja ima svoj prepoznatljiv i jasan sjaj. Joeya nije bilo, nego su pustili vrpcu s njegovim govorom. U njemu je prisutnima rekao koliko je ponosan što je s Manowar rođen Gods Of Metal, koji ove godine tako traje već deseto godinu zaredom i istodobno najavio da će na sljedećem festivalu Gods Of Metal “headlineri” opet biti Manowar. Njegovo obraćanje završilo je iznimno impresivnim riječima: “Hail, Kill and Fuck The World!” Vjerojatno ćemo sada svi zajedno zavrnuti rukave i poslušati riječi koje je izgovorio presvijetli bedak, odnosno basist Manowar.

WHITESNAKE: 22.00 – 23.30
A za kraj utemeljitelji modernog “hard rocka”. Ime Deep Purple prototip je za mnogi glazbeni stil koji se razvio iz njihova stila, a Deep Purple je bend koji je dao dvije važne grupe. Rainbow i Whitesnake, koje su apsolutno zaokrenule i poljuljale sam razvoj rock povijesti, i to potpuno neovisno jedna od druge i svaka na svoj način. Za Whitesnake možemo reći da su jedna od onih grupa koja je prva “ufrizirala” ono što se nagovještavalo s grupama prve generacije i što su radili teškim riffovima Deep Purple ili Uriah Heep.

Bend je udario odmah “usred čela blesavoga” s Burn i Talijani su poludjeli! Whitesnake su od početka do kraja posjedovali odličan scenski zvuk, koji je bio prava mješavina “dvoranske” glam perfekcije i nepopustljive rock’n’roll sirovosti. Zato su svakako djelovali ušima i europskim rockerskim navikama opet domaćije, za usporedbu s Def Leppard, koji su cijelo vrijeme zadržavali nekakvu distancu prema publici. Coverdale je bio navijen i nije se suzdržavao! Grupa je vražje ubacila glavni motiv Stormbringer u Burn i pompozno blaženo izvela izlazni dio. “Fade out” bio je eksploziv i odmah se moglo razabrati da se instrumenti nalaze u rukama izuzetnih majstora “hard rocka”, odnosno majstora svog posla. Coverdale je pozdravio mnogoštvo i dodao: “You must have been waiting for us a whole day! I’ve was told from 9:00 a.m.? A perfect time to start a day with rock’n’roll!” Velikani hard rocka valjali su svoje uspješnice jednu za drugom i ljudima se kar bljeskalo pred očima. Coverdale je kao za šalu raspaljivao ljude i Talijani su se potpuno slili s grupom. Bio je to fantastičan koncert. Prava komunikacija grupe s publikom! Bend je jurio s Love Ain’t No Stranger, a zatim je četvrti komad Is This Love umirio prizorište. Gdje si ti bila tada, Terezo, da bi se zavrtjela zajedno u strastvenom zagrljaju uz ovu skladbu?!?! Skok natrag na tutnjavu s Ready An’ Willing, adrenalinskoj žurbi opet se ne vidi kraja! Zatim su se dečki sklonili s pozornice i na njoj je ostao samo Doug Aldrich. Doug, koji je stekao izniman renome još kad je svirao s Ronnie James Diom na turneji “Killing The Dragon” 2002. godine, svakako je poglavlje za sebe, što se tiče “hard rock” gitarista mlađe generacije danas. Njegova točka dosezala je granice spontanosti. Svakako i apsolutno je prvenstveno riječ o rutini, ali Doug se tako rasplamsa da te apsolutno posrče u sebe tijekom svog nastupa i pristupom. I ovaj put je bilo tako i vrtložio je i vrtložio eksplozivne riffove, koji su izgledali kao da ih potpuno po osjećaju kuca iz glave i zasipao nas brzinom svjetlosti svojih prstiju, koji su nudili prvorazredne sočne solaže. Ukratko, solo točka uz koju nemaš šanse ni na trenutak dosađivati se. Tijekom Crying In The Rain nešto slično zadesilo je Tommyja Aldridgea na bubnjevima. Veličanstveni riff i veličanstvena pjesma munjevito su zahvatili pozornicu i podjarmili publiku, a zatim se tako usamljen, negdje usred pjesme, na pozornici našao Aldridge i ponudio jedinstvenu i nezaboravnu solo točku na bubnjevima. Dvostruka bas pedala na festivalu je među svima kraljevala ispod njegovih zamaha. Aldridgeu se kar “čupalo” i tijekom koncerta je u naletu bacio obje palice među publiku i nastavio solažu dalje kar golim rukama. Adridge je prava životinja i hvala bogu da mu je Coverdale namijenio solo točku, da je mogao temeljito isprazniti baterije. Koliko energije ima taj bubnjar i kako je pritom dostojno obuo cipele velikog čarobnjaka za bubnjevima Cozyja Powella. Dan Zimmerman, kojeg smo gledali s Gamma Ray i čija mi je izvedba već ionako odpuhala glavu na pozornici poslijepodne, sam je rekao u intervjuu da je Tommy jedan od njegovih najvećih uzora. Ain’t No Love In The Heart Of The City pjesma je koja je pisana u stilu Mistreated i takvu je funkciju imala i na pozornici. Jedna od najljepših kompozicija značila je istodobno i jedan od vrhunaca koncerta, jednostavno je Coverdale u njoj još jednom više upozorio što i danas znači u rock glazbi njegov jedinstveni “baršunasti Marlboro” vokal. Eksplozivni Here I Go Again značio je zaključak regularnog dijela nastupa. Svakako su se vratili za bis. Najprije su udarili s Take Me With You, a zatim se prihvatili još jedne od svojih najljepših kreacija Still Of The Night. Ta je pjesma uvijek bila nešto posebno. Iz tipičnog hard rock uvodnog riffa s primjesom bluesa polako dobiva oblik razmjera čistog klasičnog pristupa i atmosferični vrhunac nudi u izvanrednom srednjem instrumentalnom dijelu, koji doseže točku vrelišta u izlaznom dijelu skladbe. Whitesnake to znaju i zato je ta skladba i uvrštena na kraj set liste. Jednostavno savršena pjesma kojom ljude razdražiš do kraja, a zatim im poželiš laku noć i pošalješ ih nezadovoljene u velikom stilu doma na spavanje.

Grupa je u odličnoj formi. U njoj se nalazi novi član basist Uriah Duffy, koji je lijepo naslijedio Marca Mendozu. Reb Beach, koji je nedavno pomogao Kipu Wingeru pri oživljavanju ponovno rođene grupe Winger, i Adrich, idealni su partneri koji apsolutno ne puštaju ni jednu jedinu pogrešku da bi se prikrala u njihov scenski repertoar. Ravnopravni, uigrani i nevjerojatno samouvjereni. Kad rutina pređe u spontanost i kad ne možete drugo reći nego apsolutno istinito, uvjerljivo u 110% značenju te riječi. Teško nadmašivo i jednostavno jednom riječju rečeno savršeno. Aldridge na bubnjevima pak je pri kraju koncerta zaslužio nagradu. Netko je na pozornicu bacio plahtu s natpisom “Cozy was here!”, što je izuzetno laskava pohvala koju ne zaslužuješ samo tako. Svakako legendarni Coverdale dokazuje da nije zaboravio kako se poslužuje stvar. Očito je nabrijan do kraja. Scenska igra je to dokazala, Coverdale se nekoliko puta pošteno odklopio, a općenito je mjestimice njegova igra tijekom “odkopa” već graničila s pravim androgenim pokretima,… Ali svakako apsolutno prednjači još uvijek onaj poznati demonski mačizam, kojim je puna i njegova poezija. Suradnike je cijelo vrijeme bodrio na pozornici, a isto tako je poticao publiku da, usprkos prilično vidljivoj izmorenosti, ona uistinu surađuje s grupom s potpunom uživljenosti. Talijani su nevjerojatni. Energije im nikako nije nestalo, iako su čučali ispod pozornice od 10:00! I Whitesnake su apsolutna nužnost, uvijek aktualna, i u 2006. godini!

Setlista Whitesnake:
1. Burn (incl. Stormbringer)
2. Slide It In
3. Love Ain’t No Stranger
4. Is This Love
5. Ready An’ Willing
6. Doug Aldrich Guitar Solo
7. Crying In The Rain (incl. Tommy Aldridge Drum Solo)
8. Band Introduction
9. Ain’t No Love In The Heart Of The City
10. Fool For Your Loving
11. Here I Go Again
—dodatak—
12. Take Me With You
13. Still Of The Night
14. We Wish You Well (taped outro)

Treći dan koncerta Gods Of Metal bio je pisan na kožu ljubitelja melodije u tvrdom rock pristupu i ljubitelja eksplozivnih izrađenih vokala. Tako je ujedinjavao pod istim krovom rockere i heavy metalce. Bilo je mnogo mladih, koji su poticali osobito power metalske grupe, koje apsolutno nisu razočarale. Naprotiv. Među izvođačima se osjećala lijepa mjera rivalstva i negdje od Gamma Ray nagore moglo se jasno razabrati da svaki sljedeći bend želi odsvirati još bolji koncert i izazvati onoga koji će naslijediti pozornicu iza njega. Ljudi je došlo, na oko procijenjeno, kojih 15.000 manijaka (na festival Gods Of Metal ukupno ih možete skupiti 20.000). Uz iznimku ludih cijena hrane i pića, bio je to nezaboravan događaj koji ćemo definitivno još posjećivati. Organizator Live In Italy izveo je taj važan glazbeni događaj na iznimnoj razini i publika je vidno zadovoljna napustila prizorište.

Setlista

WHITESNAKE DEF LEPPARD MOTÖRHEAD HELLOWEEN STRATOVARIUS GAMMA RAY ANGRA EDGUY SONATA ARCTICA CRUCIFIED BARBARA

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići