Autor: Primož Novak
Mjesto: Roncade/New Age/Italija
Datum koncerta: 07.06.2016
Cijena karte: 26€
Francusku senzaciju Gojira posljednjih je godina doista teško uloviti blizu Slovenije u smislu klupskog nastupa. Bend se naime više pojavljuje po festivalima te po SAD-u. Posve slučajno ih je ipak nanijelo u klub New Age, u talijanski gradić Roncade kraj Trevisa, gdje su odsvirali jedan od rijetkih nefestivalskih nastupa. To je automatski značilo dulji repertoar i naravno manje publike, što velikim bendovima ne daje neku motivaciju pa svoje nastupe odrade brzo i rutinski. Nekako se to očekivalo i od Gojire.
No prije nego što su Gojira stupili na pozornicu, za zagrijavanje su se pobrinuli talijanski Bleed Someone Dry, koji su maloj masi predstavili svoju verziju deathcorea, nagnutu prema tehničkijem pristupu. No nekog pretjeranog interesa za bend nije bilo. Posjetitelji su se naime radije hladili vani uz pivo.
U deset je došlo vrijeme za željno iščekivane francuske teškaše. Nakon kratkog atmosferičnog introa bend je eksplodirao skladbom Toxic Garbage Island. Publika je već na prve taktove pala u delirij, moshpitovi su se redali jedan za drugim, a Gojira je nemilosrdno nastavila razornim skladbama L’Enfant Sauvage i The Heaviest Matter of Universe. Nakon toga došlo je vrijeme za promociju novog albuma Magma, koji još nije službeno izašao. Najprije snažnom, nabrijanom skladbom Silver, a zatim Stranded, kojom su atmosferu tek malo smirili. U svakom slučaju, novitete su se dobro potvrdile. Publika je lupala glavom i Stranded, koja je nešto komercijalnije usmjerena skladba, prihvatila više nego dobro, tako da se potencijal novog albuma lijepo pokazao. Gojira su u kratkom vremenu pokazali nevjerojatnu uigranost, ni kondicija ne šepa. Energičnost je naprosto nevjerojatna, a posebno je za divljenje bubnjar Mario Duplantier, koji svira izuzetno precizno, ali istodobno i snažno. Sa sljedećom skladbom Flying Whales vrućina se samo pojačala, pao je i circle pit, što se s obzirom na malenost dvorane nije očekivalo. Dotaknuli su se i starijeg materijala, poput skladbi Wisdom Comes i Clone. Za vrhunac su mnogi smatrali skladbu The Art of Dying, koja je danas jedna od najcjenjenijih skladbi benda zbog spajanja kompleksnosti i epičnosti. Završetak spomenute skladbe bio je za ljubitelje izlomljenih ritmičkih obrazaca naprosto za prste polizati. Gojira su naime poslužili završnim breakdownom skladbe Remembrance, pred kojim bi im se poklonili i Meshuggah. Napetost su smisleno smirili skladbom Terra Inc., udarili su opet s Explosia, a završili posebnom Oroborus, koja doduše nije brutalne naravi, ali je ritmički vrlo zanimljiva, posebno zbog otrgnutog tapping riffa, koji bend rado koristi. Za dodatak su skladbi malo promijenili strukturu i dodali joj drugačiji outro. Slijedila je kratka stanka.
Oko samog nastupa nema se što žaliti, bend je nastupio samouvjereno, nimalo rutinski. Treba pohvaliti i zvuk, koji je za prilike dvorane bio vrlo dobar, tako da se u nastupu moglo još više uživati. Skladbe su bile zanimljivo povezane međusobno. Katkad čak bez najave, instrumentalnim intermezzom, što je sve skupa učinilo toliko zanimljivijim i raznolikijim. Vokalist/gitarist Joe Duplantier dobro se snašao unatoč vrućini, iako je imao problema s mikrofonom, a povremeno mu je i vokala nestalo, no to opći dojam nije pokvarilo. Nakon par minuta prvi se vratio Mario Duplantier, koji je svojim bubnjarskim solo uloškom još jednom pokazao da može svirati brzo i kompleksno. Naravno, on je na svoj način i krivac što je Gojira tako popularna, naime bez njegova smisla za groove i tehničnost vjerojatno ne bi postali tako odjekivani. Nakon Marijeva sola bend je udario još skladbom Clone, koja je oduševila starije fanove, a završio skladbom Vacuity, koja se ponosi morbidnim sludge zahvatima i snažnim refrenom, koji je publika glasno pjevala, a slijedio je preokret u agresivan dio s blast beatom, gdje je publika sa zadnjim atomima snage još malo zalupala glavom. Nakon 70 minuta bend se nažalost oprostio. No svoj je nastup odradio izvanredno.
Najmanje se moglo očekivati da će Gojira i danas pred malom publikom nastupiti jednako energično i samouvjereno kao pred golemom festivalskom masom. Definitivno bend koji ne svira na pola gasa, nego se pokaže u najboljem mogućem izdanju.
*Fotografije s koncerta ustupio je Marko Engelman.
Galerija slika
