Izdavač: Reigning Phoenix Music
Datum izlaska: 21. 3. 2205
Produkcija: Leo Leoni & Charlie Bauerfeind
Žanr: Hard Rock
Ocjena: 8/10
Gotthard ne trebaju poseban uvod. Danas stvarno veliko ime kad je riječ o europskom hard rocku, na scenu su se pri osnutku pojavili u krivo vrijeme. Tada se tražilo sve, samo ne optimizam uhvaćen u visokoglazbeni pomp. No njihova je ustrajnost kroz teška devedeseta, kad su se hard rocku smijale sve grunge i post-grunge grupe, a prije svega čvrsta ukorijenjenost kreativne jezgre između gitarista i šefa grupe Lea Leonija i (nažalost) preminulog vokalista Stevea Leeja, s vremenom dovela Gotthard na žanrovsko prijestolje, ne samo kod kuće u Švicarskoj, nego i u drugim zemljama (osobito) stare europske celine. U njemačkom govornom području danas su, jednostavno rečeno, Gotthard golemo ime! Bend se nakon tragedije koja je odnijela život vokalistu Steveu Leeju (u smislu održavanja razine kvalitete izdanih albuma u eri djelovanja s Leejem u postavi) nikako ne oporavlja, što je samo pokazalo koliko je snažan vokalist bio Steve Lee.
Gotthard inače snimaju vrlo kvalitetne albume i u eri bez Leeja, ali im nedostaje ta presudna točka na ‘i’ da ne potonu u zaborav nekoliko mjeseci nakon izlaska. Tako je i s najnovijim “Stereo Crush”, vrlo pristojnim uratkom s nekoliko doista snažnih točaka, poput, redom, udarne i zarazne Thunder & Lightning, pa odmah iza nje Rusty Rose i himnične udarne balade Burning Bridges, koje sve redom dokazuju da grupa i u novim vremenima zadržava zrelo-kreativni naboj. Integracija obrade klasika The Beatlesa Drive My Car pak pokazuje suprotno. Da ti nedostaje vlastitih ideja. Istina, grupa je u početnoj eri sebi slavu donijela, među ostalim, obradama Hush i Mighty Quinn, ali to je bilo davno, davno, kad si se trebao dokazivati i tražiti put kako prodrijeti na scenu. No, s obzirom na status koji Gotthard uživaju danas (nakon više od 30 godina djelovanja i 14 izdanih studijskih albuma), ubacivanje obrada na studijski album ne odražava baš kredibilitet i suverenost. Na albumu br. 14. jednostavno nema potrebe za takvim nečim. Skladba se grupi svakako učinila odličnom – obrada je inače vrlo posrećena, ali i da je nema na albumu, na njemu i dalje ostaje debelih jedanaest autorskih točaka.
Produkcija je nepogrešiva. Bas linije su zvonke, štropotave i album nosi debelu ponjavu volumenozne podvozne zvučnosti. Na to upozorava ‘debela’ otvaračka jurišnica AI & I. Fraze su sirove, zvonke, Leoni svoje fraziranje češće podupire talk boxom, što je na neki način postalo zaštitni znak sastava. Najintenzivnije ovakav trik aranžiranja ispada u singlu Boom Boom, koji je inspiriran rođenjem sina u vrijeme komponiranja materijala za novi album. Fraze su ‘zagrljene’ toplim zvukom oponašanja Hammond orgulja, što je inače još jedan Gotthard standard. Rustikalno. A balade? One su oduvijek velik dio lika i djela grupe. Life je nova skladba napisana u toj maniri i njome Gotthard pokušavaju uhvatiti popularnost takvih točaka iz neprolazne ere, kad su sa Steveom Leejem nastale Heaven, The Call, All I Care For i Let It Rain. Vrlo dobro, ali ostat će u sjeni baladnih klasika grupe.
Plazma ‘grabežljive’ glazbenosti ostaje dopadljiva i na novom albumu. To je onaj zahtjevni pomp – bombastika, na koju nas je grupa razmazila davno. Liveropool, a posebno moćno himnična Shake Shake, koja se smatra jednom od najjačih kompozicija novog albuma. I skokovi raspoloženja među točkama zahvalno su zahvaćeni na albumu (zbog dopadljive razine raspona strukturiranosti skladbi na albumu). Takvog donosi nakon Boom Boom u prvoj polovici, u nastavku, Devil In The Moonlight, s šaljivim rješenjem u napjevu unutar refrena. Dig A Litle Deeper je slabija točka, a sam se album posljedično u slabe četiri minute duljine te točke, nažalost, nikamo ne pomakne. Završna, bluesovski zavedena baladeska These Are The Days, skladba je slavlja, koja opet kuca više na srca nježnijeg spola i jedna je od najrazigranijih kompozicija albuma. Dečki nisu zaboravili ni na integraciju usne harmonike. Vrlo posrećena kompozicija. Ipak bi se na mjesto te točke, na repu albuma, prilegao pravi hard rock šrapnel.
Vrlo spretno skomponiran album, što se i moglo očekivati od ove iznimno zrele i dugovječne grupe, kojoj iskustva i moćne kilometraže ne nedostaje. Album “Stereo Crush” pravi je Gotthard album. Od glave do pete. A povrh toga vrlo dobar. Pali i potpaljuje. Lijepo se sluša. Ali ima jedna stvar. Maeder je vrlo, vrlo dobar pjevač. Kompozicije su mu pisane na kožu i na šestom albumu (otkad je s Gotthard), svojim vokalnim doprinosom i na “Stereo Crush” dokazuje da je mjeren iz pravog tijesta. Boja, pristup, metrika. Sve. Sve štima. No, kad se s usporedbama vratiš u onu eru od 2009. pa naniže prema 1992., jasno je da “Stereo Crush” ne donosi više od dopadljive spoznaje da su Gotthard još uvijek tu i da ćemo ih, nadajmo se, uskoro vidjeti negdje na pozornici. A skomponiran je i producirano na način o kojem grupe iz žanrovskog polja hard rocka danas mogu samo sanjati.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis pjesama:
1. AI & I
2. Thunder & Lightning
3. Rusty Rose
4. Burning Bridges
5. Drive My Car
6. Boom Boom
7. Life
8. Liverpool
9. Shake Shake
10. Devil In The Moonlight
11. Dig A Little Deeper
12. These Are The Days
Postava:
Nic Maeder – vokal
Leo Leoni – gitara
Freddy Scherer – gitara
Marc Lynn – bas-gitara
Flavio Mezzodi – bubnjevi
