Gov’t Mule na završnom dijelu europske “Peace… Like A River” turneje oduševili Trst (2023)
Nastupaju: Gov’t Mule
Datum: utorak, 21. 11. 2023.
Lokacija: Trst (Trieste) / Politeama Rossetti / Italija
Gov’t Mule jednostavno su jedan od onih bendova. Bendova odanih staroškolskoj – analognoj zvučnoj nomenklaturi. Danas ih je ostalo malo. Grub i zdepast zvuk blues rocka, koji glavninu izražajnosti polaže na silovitost produženih jam trenutaka, gdje si slikovito pružaju ruke elementi bluesa, jazza, psihodeličnog rocka, funka, reggae glazbe,… čime te takav koncert zajamčeno odzvizne prema osjećajima kojima nema premca.
Sastav koji djeluje od sredine devedesetih i čija središnja figura ostaje nepokolebljivi gitarski velemajstor blues rocka te vokalist Warren Haynes, sredinom ovogodišnjeg lipnja objavio je svoj 13. studijski album »Peace… Like A River«. Bend je kroz rujan i listopad odradio sjevernoameričku turneju kojoj je u studenom dodao još nekoliko europskih koncerata. Upravo posljednji među njima, onaj datiran u Trstu, bio je za privrženike ove legendarne southern rock i jam postave nastanjene u Sloveniji definitivno više nego skrojen po mjeri. Bend je trebao izvoditi materijal u dva dijela s pauzom između i ukupnom dužinom koncertnog spektakla od tri sata. Primamljivo.
Gov’t Mule su kvartet. Uz Haynesa, jedini izvorni član današnje postave još je bubnjar Michael Abt, ulogu hammondista i električnog klavijaturista u sastavu već više od 20 godina obavlja Danny Louis, koji povremeno u ruke uzme i električnu gitaru, pa trombon i trubu, a tu je i ove godine integrirani basist Kevin Scott.
Kod Haynesa nema okolišanja. Što vidiš, to dobiješ. Gov’t Mule su strogo koncertna postava. Izvedba materijala kojeg se prihvaćaju na nastupima pak je naprosto zapanjujuća. Pogotovo kad je riječ o razini uigranosti. Ona je više nego fascinantna i ne prestaje oduševljavati, a prije svega je u pogledu Gov’t Mule jasno da ovaj sastav mora vladati golemim brojem skladbi, jer set listu na turnejama zapravo sastavlja usput, pri čemu slijedi želje posjetitelja svojih koncerata. Tako na cijeloj turneji nikad ne dobiješ dva ista koncertna repertoara. I više od toga. Ne može se čak ni reći da su dva repertoara barem približno slična. To znači da, ako si privrženik sastava, zapravo moraš na sve koncerte dane turneje. Svaki koncert sastava je dakle jedinstveno i teško usporedivo iskustvo. No, na koncertu u Trstu repertoar je bio nešto skraćen. Bend je odsvirao samo jedan set s obveznim bisom, a unatoč tome nastup je trajao dva sata i dobrih dvadeset minuta. U jednom komadu.
Već nakon nekoliko trenutaka uvodne Mule bilo je jasno da će i ovaj završni koncert turneje »Peace… Like A River« u Trstu biti silovito koncertno iskustvo, do ruba ispunjeno intenzivnim osjećajima. Kvartet je u tren oka uspostavio izniman ritmički groove, u koji su se uklopili Haynes svojim fraziranjem i Louis s Hammondom. Što se vokala tiče, on je Haynesu i dalje vjeran. Funkcionira samouvjereno i stasito. S vokalnom bojom koja češće podsjeti na nekog Joea Bonamassu, a na trenutke čak i na mladog Davida Gilmoura – iz pre Dark Side of the Moon ere. Gitarist ostaje vjeran svom masnom i nabrušenom zvuku Gibson LP gitare. Ako su Gov’t Mule uvodnom Mule te još jednom točkom studijskog prvijenca Rockin’ Horse publiku još dražili, treća je točka već isporučila prvi od iznimno dugih jamova upletenih u skladbe. U pozadini se pojavio motiv naslovnice drugog albuma sastava »Dose« (1998), a bend se prihvatio Game Face, u koju je uklopio Mountain Jam iz kojeg se Haynesu i družini nikako nije žurilo izaći. Naelektrizirano ozračje razelektrio je The Beatles moment, kad je bend odsvirao prvo adaptiranu She Said She Said (ostajemo, dakle, na albumu »Dose«), koja se prelila u Tomorrow Never Knows, pri čemu je Haynes u potonjoj iznimno posrećeno ‘lovio’ psihodelični vokalni prizvuk Johna Lennona.
Bend je u prvom dijelu izvodio materijal ranog razdoblja, koji je zaključila još jedna Dose klasika Birth of the Mule. Slijedio je dio koncerta s novijim materijalom, usredotočen na izvedbu triju skladbi s novog albuma »Peace … Like A River« te naslovnu skladbu prethodnog albuma »Revolution Come, Revolution Go«. Gov’t Mule su ekipa koja draži ekspresijom jama. U njega se upuštaju s nevjerojatnom dubinom, pri čemu na trenutke djeluju tako zanesenо, kao da su usred transa. A cijelo su vrijeme u stvari. U svakom trenutku znaju gdje se nalaze. U tim je točkama bilo duhovitog poigravanja svih instrumentalista na zadanom motivu, s izvanrednim preplitanjem, što je samo potvrđivalo spoznaju o izvanrednoj kalibraciji, odnosno uigranosti ekipe. Funk groove kinetike, povremeno poduprte iznimnom mekoćom, nije nedostajalo, a posebno je basist Kevin Scott stavio točku na ‘i’ u solo točki upletenoj unutar skladbe Revolution Come, Revolution Go. Osebujnu koncertnu devijaciju u vode reggae glazbe isporučila je nova The River Only Flows One Way, gdje je Louis upotrijebio i trombon.
No vrhunac je uslijedio u završnom dijelu, kad je bend spojio u jedinstven jam četiri skladbe koje su prelazile jedna u drugu. Ušli su sa skladbom studijskog prvijenca Trane, razgolitili i svoj element psihodeličnosti, a zaključili ga poklonom Grateful Dead te St. Stephen umetkom. Tu je melankolična, a silovito grabežljiva Time To Confess, gdje je Haynes još jednom fascinirao u ulozi jedinstvenog vokalnog i gitarskog zapovjednika. Nevjerojatno je kako vješto rješava situacije i kako je lukavo snalažljiv u svakom trenutku. Bilo da dozira prijelazne dijelove s bluesovskim umetcima, ili na tihim prijelazima odsvira brzu seriju akorda, što ima isti učinak. A svaki takav trenutak je jedinstven. Čovjek je svakako rutiniran, isklesan, opterećen iskustvom i svime što je preduvjet da možeš govoriti o vrhunskom izvođaču. Povrh toga preuzima taj trenutni instinkt samog nadahnuća, koji pokreće Haynesa na koncertima – to je ono što slušatelja iznenađuje, zaokuplja i ne daje mu mira.
Kad se Scott zakopao u zveckavu napadnu bas liniju i Haynes štimao gitaru, stvar nije djelovala kao da može postati ono što je postala. A razvoj događaja je narekivao upravo to. Goin’ Out West Toma Waitsa, koja je u rukama Gov’t Mule dobila nestašnost i zdepastu boogie konotaciju, podigla je razinu adrenalina na prostoru. Za finale pak još jedan spoj reggae glazbe i bluesa. U adaptaciji Al Greenove I’m A Ram, gdje je svoju prstohvat dodavao i Haynesov wah-wah. Finalna bomba! Kroše! Njime se bend oprostio s pozornice.
A vratio se za obvezni bis. Haynes se odlučio za izvedbu jedne od skladbi koju je napisao još za The Allman Brothers Blues Band. Bila je to fascinantna Soulshine, koja je na prostoru do kraja rastopila srca posjetitelja. Publika je ovu skladbu jako dobro poznavala i dupkom puni prostor (tek nekoliko stolica bilo je praznih tijekom koncerta) gromoglasno je oživio još narednih deset minuta druženja sa sastavom.
Što reći za kraj nakon ovog hipnotičnog susreta s izvrsnim Gov’t Mule? Koncert prožet emocijama i energijom kojoj je teško naći paralele. Haynes je as svoje vrste. Ostaje okružen odličnom glazbenom ekipom. Bend svira punom parom i ostaje nevjerojatno nauljeno uigran i time na koncertnim pozornicama zapanjujuće uvjerljiv. Kad je koncert u Trstu završio, mnogi su već razmišljali (barem sam ja bio u kvoti onih) kada i gdje će opet moći uhvatiti na pozornici tu autentičnost, tu iskrenu razgolićenost svega što u svom ispovjednom karakteru isporučuje Warren Haynes i njegovi Gov’t Mule. Nadajmo se, dakle, da će se dečki uskoro vratiti u Europu!
Autor: Edita Klemen & Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Mule
2. Rocking Horse
3. Game Face / Mountain Jam / Game Face
4. She Said She Said / Tomorrow Never Knows (orig. The Beatles)
5. Birth of the Mule
6. Same as It Ever Was
7. The River Only Flows One Way
8. Revolution Come, Revolution Go
9. Gone Too Long
10. Trane / Rumble / Sex Machine / St. Stephen Jam
11. Time to Confess
12. Goin’ Out West (orig. Tom Waits)
13. I’m a Ram (orig. Al Green)
—bis—
14. Soulshine (orig. The Allman Brothers Band)
