Izvođač: Dokken
Izdavač: Cleopatra Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 53:20
Ocjena: 4.2/5
Ono što su (nam) vjerne sljedbenike hard rock eminencija Dokken uskratili turobno mlaki album Lightning strikes again, dobili smo, doduše u nešto manje izvornom obliku, s njihovim posljednjim albumom. Budući da su i glazbena inspiracija i Donov glas tek bježan sjećanje na herojsku prošlost, studijski album od prije dvije godine posve je logična posljedica stvaralačke stagnacije u svjetlu novih glazbenih tokova i trendova. Kako se onda vratiti na staze stare slave? Naravno, obradom svojih najvećih hitova. Naslov Greatest hits pritom može zavarati, jer ne radi se o još jednoj kompilaciji najvećih uspješnica, nego o ponovno snimljenim skladbama koje krase osjetno drukčija produkcija i pristup. Tako je trebao djelovati i nesretni Lightning strikes, no album je usprkos tako opjevanom povratku izvornom gitarskom zvuku posve potonuo u moru suhih refrena i morivne zaostavštine grungea. No, ako se čini da je pravi povratak sastava moguć samo u okviru već stvorenog glazbenog opusa, s druge se strane pokazalo da Dokken i u suvremenim uvjetima (barem u teoriji) mogu stvoriti puno više od onoga što nude njihovi posljednji uradci.
Zbirka dakle sadrži sve najveće Dokken hitove od Breaking the chains pa sve do Dream warriors, te dvije nove snimke naslova Almost over i Magic man, koje su na ovom albumu posve nepotrebne. I zato što su vjerojatno višak materijala s već ionako mlakog albuma Lightning strikes again. Zato ostale skladbe u najboljoj mogućoj mjeri oživljavaju moćnu prošlost, a neke su, makar se to nekome možda činilo bogohulnim, čak i bolje od izvornih snimaka. Kako rekosmo, Don je zbog problema s glasnicama (ove ga godine čeka operacija) spušten u niže registre, koji odlično funkcioniraju poglavito u refrenima Just got lucky, Into the fire i osobito u It’s not love, koji pak nažalost ne krasi udarnost Lynchove ritmike. Inače, gitarist Jon Levin odlično je odradio svoj zadatak. Solaže su uglavnom do dlake nalik onima majstora Lyncha i odstupaju od pravovjerne linije tek u najtežim dijelovima (kao što je npr. munjevita picking kadenca usred solo dionice skladbe In my dreams). I inače je gitarski “wall of sound” posve ravnopravan Lynchevu, uz iznimku skladbe Dream warriors, gdje je u prvom planu akustika, koja još više naglašava pospanost iz opisanih razloga već ionako osiromašenog refrena. No spomenuti soundtrack iz istoimenog filma serijala Nightmare on Elm street uz dvije nove skladbe jedina je slaba točka ovog inače nadasve solidnog albuma.
Novo snimljeni najveći hitovi nažalost nisu najava ponovnog okupljanja sastava, jer je George Lynch usprkos brojnim takvim glasinama nedavno pojasnio da se zbog dobro poznatog i još uvijek aktualnog spora između njega i Dona Dokkena neće vratiti matičnoj postavi. Ploča pak dokazuje nešto drugo, naime to da je i s modernim zvukom moguće stvoriti glazbu koja se ne podređuje trendovima i nimalo ne zaostaje za harmoničnom savršenošću ostavštine nedavne povijesti. Naravno, jasno je da skupljene skladbe pripadaju posve drugom glazbenom razdoblju, no ako to barem djelomice stoji, spomenuta je činjenica vrijedna barem toliko koliko i ponovno okupljanje Dokkena.
Postava
Don Dokken – vokal
Jon Levin – gitara
Sean McNabb – bas
Mick Brown – bubnjevi
Popis skladbi
1. Just got lucky
2. Breaking the chains
3. Into the fire
4. The hunter
5. In my dreams
6. It’s not love
7. Alone again
8. Dream warriors
9. Unchain the night
10. Tooth and nail
11. Almost over
12. Magic man
