Lokacija: Trst (Trieste) / Piazza Unita d’Italia / Italija
Datum: subota, 25.05.2013
Postoji li uopće nešto poput vječnosti i trajnog opstanka na samom vrhu paklenog trojca seksa, droge i rock’n’rolla? Previše je bilo priča o izgaranju, potonuću i konačnom raspadu, još i ono malo inspiracije zbog koje je netko mogao biti odabran, izabran od bogova ili demona, da uspije jednom pjesmom, albumom, a tek rijetki zadrže sadržaj i prkose zubu vremena. Dobro, ne namjeravam posezati za legendama kova Lemmyja ili Ramonesa i sličnima, ali za primjer postojanosti i tvrdoglavosti, prije svega garanja i tračka sretnih slučajnosti možemo uzeti i East Bayevce, kalifornijski trio Green Day. Užareni super rock zvjezdani, koje neki nazivaju i »najvažnijim činom punk rocka na svijetu«, nakon četiri godine otkako su zadnji put osvajali Apeninski poluotok, a glavni »krivci« za preporod punk rocka, nakon povratka i otrježnjenja prvog grla sastava, Billyja Joea Armstronga, počeli su ostvarivati megalomansko osvajanje svijeta nečim novim i još nečuvenim.
Zapravo me uz spomen ovog sastava uvijek preplavljuju pomiješani osjećaji, u kojima se u istoj hrpi miješaju nostalgija i sjećanje na ranu mladost, u kojoj je nakon fenomenalne ploče Dookie slijedio niz manjih promašenih koraka, nakon kojih sam prestao pomnije pratiti sastav, te velika doza nepoznatog, a ipak tako prokleto sličnog i dobro kozmetički obrađenog materijala, koji zadržava liniju naivnosti kako bi se još bolje prodavao. Majstori prodaje su i Green Day, jer su nakon osam dobro prihvaćenih albuma uspješno krenuli i u osvajanje Broadwaya preradom ploče American Idiot, a kao kruna je prošle godine uslijedilo izdanje ne dvostrukog, nego čak trostrukog albuma, odvojene trilogije İUno! İDos! İTre!Poveća hrpica pjesama, a tek me rijetke privukle slušanju, pomislim; s najavom osvajanja Europe turnejom 99 Revolutions radoznalost i neodgovoreno pitanje: »Imaju li dečki još snage i znaju li još i mogu li?« nalagali su i obaveznu prisutnost na koncertu u tršćanskom zaleđu.
Put do tamo vodio nas je uskim ulicama predgrađa nekoć slovenskog grada, a dah oduzimajući gotovi sudari s vehementno raspoloženim talijanskim majstorima cestovnog slaloma sretno su završili tako da je Rockline konjica parkirala svoju čeličnu kočiju neposredno uz more te se nakon plaćanja poprilično slane parkirnine uputila prema vratima, da provjerimo prvu klimu među nestrpljivim posjetiteljima događaja na središnjem tršćanskom trgu Piazza Unita d’Italia. Olovno teški i sivi oblaci nad starom gradskom jezgrom nisu obećavali ništa dobro, ali ipak je pred glavnim ulazom na glavni trg već vrvjelo od mnoštva koje je željelo spektakl američkih legendi pogledati iz prvih bojnih linija. Nisu ih otjerale ni guste kišne kapi, koje su po hladnom svibanjskom poslijepodnevu klizile niz tijela i natopile i one posljednje komade obvezne koncertne garderobe, ukrašene imenima obožavanog tria. Nakon šest sati vrata su se otvorila, a višetisućglava gomila dobro raspoloženih klinaca, mladeži i ostarjelih starih dečki počela je pritiskati dobro organizirano i začudo vrlo mirno i ljubazno osiguranje. Nakon relativno kratke borbe za opstanak i što skoriji ulazak na posvećeno koncertno tlo, na glavni smo trg stupili i mi. Impozantna secesijska arhitektura i moćne zgrade omeđivale su bogato odmjeren prostor na kojem bi se lako stiskalo deset tisuća ljudi. U pozadini je o obalu udaralo Jadransko more, a iz teških oblaka sipila je hladna sitna kiša. Pogled na moćnu čeličnu konstrukciju središnje pozornice dao je do znanja da će koncerta usprkos lošem vremenu ipak biti, jer bi inače promrzla gomila imala sve argumente za revolt i razaranje starog tršćanskog jezgra.
Neka nastup predgrupe, koju konkretno nisu ni najavili, a čiji katastrofalan zvuk nije obećavao ništa dobro, ostane samo na spomenu. Mješavina starinskog prizvuka glazbe, koju bi netko pripisao nekakvim Buldogima ili Pankrtima, bila je hladno predjelo za spektakla gladne, a malo prije devet krenulo je! Najprije scenskom akrobacijom rasvjetljivača, koji se po čeličnoj ljestvi popeo pod strop pozornice da popravi posljednjih nekoliko reflektora, zatim uigranim pjevanjem uz vječnozeleni zvuk Queena i njihova genijalnog djela Bohemian Rapsody, a onda žurka može početi – dolaskom golemog ružičastog zeca na pozornicu publika se konačno budi i manje-više uigrano pjeva Ramones standard Blitzkrieg Bop. »Hey Ho! Let’s go!« impozantno grmi iz grla pettisućglave mase, a veliki zec želi publiku dovesti u potpunu ekstazu još i golemom puškom za čudne projektile, koja u pravom trenutku zataji. Nakon uvoda svjetla se zatamne, a pozornost svih ukrade dolazak scenske vojske Green Daya. Za bubnjeve sjeda eksplozivni mini destruktor Tre Cool, na lijevu stranu staje inače koncertno provjereni, ali ovaj put i službeno nova krv sastava – gitarist Jason White, kojeg uz gromoglasan pljesak mase prati basom naoružani Guliver u zemlji Liliputanaca, impozantni Mike Dirnt. Iz zvučnika već bruje ritam i akordi pjesme 99 Revolutions, a kao posljednji, prije početka prve strofe, na pozornicu dojuri glavna primadona večeri – izvanredni showman Billie Joe Armstrong. Uzdignuti srednji prst svim korporativnim svinjama i krmačama koje su uništile financijski sektor ovaj je put maskiran u poskočni pop punk standard. »There’s a trouble in the air / A rumble in the streets / A going out of business sale / And a race to bankruptcy / It’s not one to 99, it’s 99 to one / A common cause and a call to arms / For the health of our daughters and our sons / It’s 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight / 99 revolutions tonight!« pjeva gospodin Armstrong, a uz vješto osvajanje srca masa jednim potezom počinje i brižno planirana igra nadglasavanja zvukova grada. Isprva pomalo suzdržana publika jedva izdahne svoj »Hey Ho!« na Billyjev diktat, ali ništa više od promrzle i nestrpljive gomile ljudi ne bi bilo fer ni očekivati. Green Day zato prebacuju sve u višu brzinu. Vrijeme je za upoznavanje neprijatelja – Know Your Enemy. Pjesma s izvrsnog pretposljednjeg albuma 21st Century Breakdown očito ima dovoljno podrške da koncertni ples može početi punom parom. Scenska kemija novih i starih članova je savršena! Tre Cool dominira na podiju za svojim bubnjevima, a dobro raspoloženi Mike koketira s masom sebi svojstvenom oštrinom. Središnji magnet masa ipak je jedva nešto više od metar i pol visoki Billy, kojeg je auditorij tršćanskog starog centra odmah prihvatio kao svog, a govornik izravne kritike društvenih nepravdi i revolta energično se prepušta ritmu pjesme, a za mikrofonom pokušava potpuno opčarati sve prisutne. Instant kritika, instant doza slatkoće i buke, instant uspjeh? Skoro, ali za to će trebati nešto više od novotarija s doduše hrabrog, ali nipošto najčvršćeg dijela diskografije, kao što su posljednja tri albuma. Tko zna, možda i ovaj put rasprodaja uspije, kad se uz pjesmu Stay The Night pokorno zatalasa lavovski dio multinacionalnog auditorija, u kojem se uz zvuke singalonga na istoj strani fronte nalaze i mliječnozubi klinci i dobro nakresani i prekaljeni koncertni veterani i staroste. Taktički umetak novodobnog imperativa pjesmom Stop When The Red Lights Flash pokazuje se smislenim, a četveroglavi koncertni stroj spektakla i uigranosti uvjerljivo pjeva: »I’ll make you surender!« kao da nema sumnje u uspjeh. Osobno me nova hrpica ritmova i lirike ne uvjerava najviše, pomislim, ali Green Day usprkos mogućim primjedbama ljubitelja starijeg žmohta nastavljaju svojim putem. To je put zabave i bezbrižnosti. To je put naizgled naivnog, ali ipak prodornog blenda popa, rocka i punka.
Prvi ozbiljniji korak u smjeru hitoidnosti bio je ekskurs na dijamantima ukrašenu ploču American Idiot, koju mnogi cijene još više od pradavnog Dookija. Billy odbacuje jaknu ukrašenu mrtvačkom glavom i samo u prugastoj mornarskoj majici prkosi hladnoći. Znoj curi, a Green Day serviraju još jedan direkt u njuške skeptika i kritičara koji bi ih se usudili nazvati glazbenim poglavljem kratkog daha i energije! Jedino što bi čovjeku uz ovo more podignutih fotoaparata i telefona stvarno trebalo jest screen wall, jer se u gužvi iz zadnjih redova, vjerujem, nije vidjelo apsolutno ništa konkretno. Tempo pak grupa ne spušta. Uvodni taktovi pjesme Oh Love s lanjskog albuma Uno! pokazuju se pravim potezom. Publika zabruji, malo usporeni štikl s višeslojnim ravnima melodične pompoznosti i suspenzivnih gitara krunira prvi konkretniji solo, a Billy svoj Les Paul okićen šljokicama dobro iscijedi, a još bolje zagrmi zato Holiday. Glasan otpor besmislenim ratovima u ime kapitala i prosperiteta tek šačice samozvanih despota svijeta smislen je od početka do kraja. »Zieg Heil to the president Gasman / Bombs away is your punishment / Pulverize the Eiffel towers / Who criticize your government / Bang, bang goes the broken glass and / Kill all the fags that don’t agree / Trials by fire, setting fire / It’s not a way that’s meant for me / Just cause, just cause, because we’re outlaws, yeah / I beg to dream and differ from the hollow lies / This is the dawning of the rest of our lives / I beg to dream and differ from the hollow lies / This is the dawning of the rest of our lives / This is our lives on holiday!« splet je riječi koje Green Day serviraju slatko i još uvijek aktualno. Zaustavljene gitare ogole samo bubnjeve i bas, a iz mase na pozornicu stupa prvi nesuđeni letač, koji s Billyjem otpjeva par stihova, a zatim brutalno samouvjereno odgrmi s pozornice u prve bojne linije. Prvo ateriranje je za nama, dakle, hoće li koncert, usprkos priličnoj udaljenosti pozornice od prvih redova obožavatelja, poslužiti čak i samouništavajućim stage diving akrobacijama?
Malo hladnog tuša, kao da kišne kapi nisu dovoljne, nudi zanimljiv staromodni popoidni projektil pjesme Stray Heart, koja u maniri križanca između Lust For Life sa slađim preljevom i MTV generacije servira malo previše šećera u stilu: »Everything that I want, I want from you / But I just can’t have you / Everything that I need, I need from you / But I just can’t have you …«, a Billy i iz preslatkih trulih naranača cijedi sok žmohta i tjera sve zle misli svojom razigranošću, prividnom bezbrižnošću i udarnom izravnošću. Ostatak scenskog kvarteta ne zaostaje ni za pedalj, a peti član sastava i ovaj put postaje potpuno kupljena masa, koja pjesmama suvereno pridodaje svoje prehlađene glasnice. Katarzično, pomislim, ali ipak nešto nedostaje … To ne tjera ni izuzetno dovršeni Boulevard Of Broken Dreams, koji ima sve aduta kvalitetnog rock sentiša, a nakon uspješne dominacije radijskim valovima posijao je moćno sjeme i na talijanskoj i na slovenskoj strani granice, niti o alijenaciji svih starih vrijednosti ispovijedajući Nuclear Family. Srce poskoči tek kad Billy skine bleštavi Les Paul i objesi o sebe dobru staru Stratocaster gitaru te pita ima li među nama ljubitelja starih ploča koje su obilježile devedesete? Hell yeah! Došlo je vrijeme za ubrzani srčani puls i nešto uz što se može priključiti i stari prdonja mog kova! Prvi projektil dobrog starog šusa bio je u znaku prvog pravog uspjeha s pločom Dookie. Burnout se zabija u ovu hladnu večer kao nešto prijeko potrebno – kao doza adrenalina u srcu, zbog koje je otpuštanje amfetamina sreće puno. Izvanredan spoj čvrstih gitara, basa i bubnjeva te eksplozivni scenski nastup suvereno voze vlak užitka dalje. Nimrodovski hitić Hitchin’ A Ride pokazuje da su Green Day i u vrijeme sivila i privremene krize imali dovoljno žmohta za osvajanje i prodor u srca i misli voljne publike, a Kerplunk ne bi bio tako lijepa uspomena na ranu mladost da u cijelosti nije zazvučala pjesma o neuslišenoj ljubavi 2000 Light Years Away. Pomislim još na nešto udarnije i u cjelinu se prikrada prvi razuzdani umetak, koji Green Day posuđuju od kraljeva boogie rocka – od AC/DC-ja. Highway To Hell ne zvuči ni najmanje usiljeno ni otrcano, a odmah zatim slijedi vrijeme za dozu pregorenih mozgova i nesanice. Brain Stew! Super suspenzu gitara i basa slijedi postupno otvaranje svih ventila, a Green Day rutinirano vode cijelu setlistu u smjeru koji sami žele. I u tom spletu ima mjesta i za male kiksove, a ponajprije za obilne doze singalonga, »Ole! Ole! Ole!« pjevanja, a između ostalog nađe se čak i vremena za igru sa scenskim rekvizitima, kojima glavni akteri daju oduška. Među ostalim u masu ispaljuju nekoliko rola toalet papira, prve linije poprskaju mlazevima vode i obdare scenskim darovima, a pozornosti s projektilima troslojnog toaletnog papira dobivaju čak i stanari kuća uz glavni trg! Dopušteno je sve! Zabrane ne postoje!
Nakon St. Jimmyja slijedi vrijeme za postupno stupnjevanje i prave vrhunce večeri! Longview izmamljuje na vidjelo drugog letača, koji dotrči na pozornicu, poljubi Billyja u usta i samouvjereno otpjeva par stihova, a zatim nakon malo oklijevanja poleti među ljude. Green Day znaju odvesti ako ne u raj, a ono barem u čistilište koncertne zadovoljštine, Basket Case pak dokazuje da svaki od prisutnih ima ne samo vremena, nego i golemu želju za nostalgičnim izljevima svjetske boli i humornog cinizma. Što još sve to može okruniti i upotpuniti?
Možda pradavna She? Upravo se ona prikrada kao duh prošlosti i daje cjelini još višu vrijednost, a Green Day posežu za novom mjerom kostimografije kad na pozornicu stiže još i Jason Freese sa saksofonom o ramenu te uskršnji zec iz uvodnog dijela koncerta, a publika dobiva ska pjesmu s albuma Nimrod. King For A Day izvanredno je zabavan trenutak oproštaja doveo do faze u kojoj je u rukavima bilo vrlo malo skrivenih aduta, nakon nove doze obrada i hommage momenata divovima prošlosti, Rolling Stonesima i Beatlesima pjesmama (I Can’t Get No) Satisfaction i Hey Jude pokazuje se da Green Day nakon više od dva sata mogu iz sebe iscijediti još više soka i plodnosti. Noviji X Kid posvećen je svim tvrdoglavim vječnim tinejdžerima, a sa stihovima »Hey, little kid / did you wake up late one day? / You’re not so young, but you’re still dumb / and you’re numb to your old glory, / but now it’s gone. / I fell in love, / but it didn’t catch your fall. / Then I crashed to a wall / and I fell to pieces on the floor. / Now you’re sick to death. / Bombs away! / Here goes nothing, the shining’s over. / Hey X-Kid, bombs away! / Here goes nothing, the shining’s over and out, / over and out again!« poistovjetiti se može mnogo četrdesetogodišnjaka sa srcem dvadesetogodišnjaka. Ako to netko zna najbolje, onda su to upravo Billy i njegova vojska scenskih boraca! Nakon Minority dolazi vrijeme za oproštaj, ali usprkos kiši i hladnoći masa zahtijeva još slatki dodatak, kojem se uz pjevanje i »Ole! Ole! Ole!« povike pridružuju i dobro raspoloženi dečki iz sastava koji je preporodio Trst i spojio mladiće i djevojke te one mlade u srcu u jednu zajedničku cjelinu. American Idiot dobiva nadogradnju pjesmom Jesus Of Suburbia, koja ne bi smjela nedostajati na setlisti, a nakon krhke i oproštaju namijenjene pjesmice Brutal Love oproštaj od miljenika publike ovaj je put konačan.
Teško vjerujem da se krajem svibnja usprkos kalvarijskom vremenu mogao pretvoriti u nešto čarobno i jedinstveno. Promrzlih kostiju, ali zadovoljna srca sjeo sam u auto prilično lakše i odlučio se na postupan povratak tijesnim ulicama, kojima su dominirali policajci i koncertne karavane sretnih posjetitelja ovog posebnog koncerta, na slovensku stranu granice. Razočaranja nije bilo. Green Day su pokazali svoj primat dobro uhodanog koncertnog stroja, koji može osvajati i na pločama i na malim ekranima, ali ono što najbolje znaju jest scensko garanje, a u ovom glazbenom višeboju svakako oduševljavaju uvijek iznova! Od ljubljanskog koncerta prošlo je već više od 18 godina, pomislim. U to sam se vrijeme ostario i počeo sijediti, no ipak sam sačuvao dio srca rezerviran za nešto dobro, slatko i naivno. Dio srca ostao je usprkos svim brigama mlad, a nakon posjeta tršćanskom zaleđu krv je postala toplija, misli lakše, a srce mlađe za barem desetljeće, ako ne i više. Ovaj put sva zahvala ide sastavu koji uz raznobojne frizure i stereotipnu garderobu može svijetu predstaviti još nešto što ne zna svatko – genijalnost onih triju akorda postavljenih taman kako treba i sočne tekstove koji uz slatkoću i prividnu lakoću kriju nešto više, a za tu dodatnu vrijednost, dragi moji, vrijedi se vraćati usprkos godinama!
autor: Sandi Sadar Šoba
fotografije: Nina Ferkolj
Setlista:
1. Intro (Blitzkrieg Bop – Ramones)
2. 99 Revolutions
3. Know Your Enemy
4. Stay The Night
5. Stop When The Red Lights Flash
6. Letterbomb
7. Oh Love
8. Holiday
9. Stray Heart
10. Boulevard Of Broken Dreams
11. Nuclear Family
12. Burnout
13. Hitchin’ a Ride
14. 2000 Light Years Away
15. Brain Stew
16. St. Jimmy
17. Longview
18. Basket Case
19. She
20. King For A Day
21. (I Can’t Get No) Satisfaction / Hey Jude
22. X-Kid
23. Minority
—dodatak—
24. American Idiot
25. Jesus Of Suburbia
26. Brutal Love
