Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: GTR
Izdavač: Arista Records
Izdanje: 1986
Trajanje: 44:43
Ocjena: 4/5
GTR je bio kratkotrajni superzvjezdani sastav nastao suradnjom dviju gitarskih legendi, Stevea Hacketta (ex-Genesis) i Stevea Howea (Yes, Asia). Ta slikovita kolaboracija dvaju gitarskih velikana, koja je ime dobila po akronimu za gitaru i izvorno je zamišljena kao projekt koji bi s vremenom privukao i druge poznate gitariste, na početku je obećavala iznimno mnogo, jer su se oba glasbenika mogla pohvaliti respektabilnim, veličanstvenim prog rock pedigreom. Zato je šok za sve ljubitelje progresivnog rocka bio utoliko veći kad su se GTR umjesto enigmatičnih prog rock pustolova pod zapovjedništvom dvojice gitarskih moćnika pokazali kao AOR/melodični rock osvajači tadašnjih radijskih ljestvica.
Takvom stilskom usmjerenju kumovalo je više razloga. I Hackett i Howe našli su se u razdoblju prije nastanka GTR-a na važnim prekretnicama karijere. Hackett je nakon niza komercijalno neuspješnih albuma, među kojima se po umjetničkoj kvaliteti još najviše isticao nekonvencionalni, akustično usmjereni »Bay of Kings« (1983), uz pomoć GTR-a želio osvježiti karijeru i dobiti potrebnu financijsku injekciju za buduće samostalne projekte. Howe je pak nakon odlaska iz Asie postajao sve frustriraniji činjenicom da su u to vrijeme posvuda gdje je surađivao sintisajzeri počeli dominirati nad zvukom gitare (jedan od glavnih razloga njegova odlaska iz Asie), pa mu je jedna od glavnih namjera s GTR-om bila da bend funkcionira bez sintisajzera, odnosno bez klavijaturista, s produkcijski u prvi plan izvučenim zvukom električne (i povremeno akustične) gitare. U tu su se svrhu Howe i Hackett na prvom i jedinom studijskom albumu GTR-a, jednostavno nazvanom »GTR«, koji je izašao 1986., odlučili za tada iznimno popularne gitarske sintisajzere.
Oba gitarska velikana već su neko vrijeme željela udružiti gitarske snage, a s GTR-om su napokon našli prikladan ventil za ostvarenje svojih velikih ambicija, no za njihove uobičajene prilike u posve netipičnim stilskim okvirima tadašnjih AOR trendova, uz pomoć kojih su željeli uživati barem malo onog komercijalnog uspjeha na kakav su bili navikli sa svojim prijašnjim sastavima, to jest s Genesisom, Yesom i Asiom. Za suradnju su privukli i pjevača Maxa Bacona (ex-Moby Dick, Nightwing i Bronz), basista Phila Spaldinga (ex-Mike Oldfield, Toyah, Bernie Torme i Original Mirrors) te bubnjara Jonathana Movera (ex-Marillion, kasnije član pratećeg benda Joea Satrianija i Stevea Vaija).
Na početku im je u komercijalnom smislu išlo vrlo dobro, jer im je »GTR« predvođen pobjedničkim hit singlovima »When The Heart Rules the Mind« i »The Hunter«, koji su ujedno i prve dvije skladbe na albumu, donio zavidan uspjeh. Nažalost, ostatak albuma, iako je daleko od toga da su preostale kreacije loše, nije bio na istoj komercijalno privlačnoj razini kao spomenuta dva šampiona radijskih ljestvica. Kod nekih je kompozicija očito nedostajalo prave želje, ali i inspiracije za stvaranje radijskih hitova, dok je s druge strane većina njih bila ‘ulaštena’ pompoznom AOR produkcijom osamdesetih u režiji legendarnog klavijaturista Geoffa Downesa (Asia, Yes, ex-The Buggles) i odsvirana na izvanrednoj tehničkoj razini. Najviše, dakako, oduševljavaju one tvorevine u kojima se gitarske harmonije obaju velikana na suptilan način prelijevaju u idealnu fuziju, a njihove jedinstvene tehnike dolaze do punog izražaja.
Već spomenuti ultra hit »When The Heart Rules the Mind« i danas je izniman AOR energetski punjač na kojem zablistaju sve očekivane odlike obaju gitarskih velmoža, dok se odlični Max Bacon svojim melodičnim tenorom posebno ističe u pompozno-hipnotičnom refrenu zahvaljujući kojem je juriš na vrh tadašnjih radijskih postaja bio prava mala sitnica. Specifične gitarske tehnike obaju majstora cijelo se vrijeme zorno čuju, a usputne akustične kaprice pobrinule su se za lijepe kontrastne trenutke. Izuzetno snažan uvod u album više nego uspješno se nastavlja izvrsnim »The Hunter«, još jednim velikim AOR hitom koji je kasnije, zahvaljujući »GTR« producentu Downesu, uspješno ‘posvojila’ Payne era Asia na albumu »Anthology« (1997). To je moćna power balada sastavljena od iznimno suptilnih aranžmana na gitarskim sintisajzerima i akustičnim gitarama, koja doživljava vrhunac u epskom, pomalo nostalgično obojenom refrenu. Vokalne se harmonije idealno prelijevaju s moćnim, naelektriziranim gitarskim pasažama, dok se u pozadini pretače sintisajzersko-gitarska veličanstvenost. »GTR« u nastavku, kako je već rečeno, gubi trijumfalni zamah koji osigurava izniman uvodni dio, vrijedan čiste desetke, iako se i dalje nađe nekoliko iznimno dobrih trenutaka.
Brojni manje uspješni AOR sastavi bogato bi platili da imaju u posjedu skladbu poput udarnog energetskog katalizatora »Here I Wait«, u kojem se čuje i djelić utjecaja world glazbe, koja je oduvijek bila bliska obojici gitarskih moćnika, posebno Hackettu. Na sredini te skladbe posebno oduševljavaju tercetne harmonije između Hacketta i Howea te još jedan epski vokalni nastup, dok Mover briljira masivnim bubnjarskim kroševima. Na »Sketches In The Sun«, koji predstavlja njegov ‘zvjezdani’ trenutak, Howe pošteno protegne svoje mršave prste te prelijepim gitarskim improvizacijama pod snažnim utjecajem ‘apalačke’ gitarske škole priređuje divnu akustičnu gozbu koja podsjeća na njegova najbolja vremena s Yesom.
»Jekyll And Hyde« još je jedan prilično ambiciozno sastavljen AOR rušitelj, protkan melodramatičnim gitarskim sintisajzerima i inteligentno integriranim vremenskim prijelazima. Pobjedonosne gitarske harmonije usred kojih oba gitarista uzmu trenutak za nekoliko kraćih solaža, ponajviše zahvaljujući Baconovu vokalu, ispadaju kao još jedan solidan kandidat za AOR radio. »You Can Still Get Through« sadrži brojne produkcijske trikove osamdesetih, ponajviše kad je riječ o sintetički posoljenim ritmičkim nijansama koje pomalo vuku čak i na disko, iako je riječ o još jednom vrlo pristojnom melodičnom rockeru s lijepim refrenom i čak poprilično zavidnih gitarskih improvizacija u režiji obaju velikana.
Udarni »Reach Out (Never Say No)« mogao bi s nešto izraženijim refrenom imati čak i hit potencijal, dok utoliko više oduševljavaju izuzetno domišljate gitarske finese u kojima se Hackett i Howe opet vrlo dobro nadopunjuju. »Toe The Line«, jedan od boljih trenutaka na albumu, otvara se kao smirena balada uz nježne akorde dviju akustičnih gitara, što se stupnjuje dok uz pomoć gitarskih sintisajzera ne nastane veličanstven orkestralan zvuk, koji nadopunjuje Baconov odličan vokalni nastup. »Hackett To Bits« već naslovom poručuje da je ovaj put riječ o Hackettovu ‘zvjezdanom’ trenutku, u kojem legendarni gitarist oduševljava brzoprstim gitarskim improvizacijama koje izvorno potječu iz skladbe »Hackett To Pieces«, koja je izašla na Steveovu albumu »Highly Strung« (1982). Završni »Imagining« u uvodu sadrži klasicističke gitarske varijacije koje grade iznimno lijepu, eteričnu melodiju, nakon čega se, nekako očekivano, pretače u još jednog pompoznog AOR rušitelja usred kojeg ne manjka naelektriziranih, električnih gitarskih harmonija, dok Bacon opet oduševljava briljantnim vokalnim nastupom.
»GTR« i nakon testa vremena ostaje iznimno kontroverzno ostvarenje koje i danas dijeli brojne prog rock sljedbenike obaju gitarskih velemajstora, koji su suprotno očekivanjima umjesto remek-djela progresivnog rocka stvorili izvrstan AOR album. Hackett i Howe, kako se i očekivalo, nisu dugo izdržali zajedno, jer su se GTR već 1987., nakon kraće turneje na kojoj su snimili i svoj jedini službeni koncertni album »In Concert« (1997), snimljen tijekom nastupa na radijskoj priredbi King Biscuit Flower Hour, raspali. Hackett je prije raspada pokušao k suradnji privući Briana Maya (Queen). Osim triju zajedničkih snimki koje su kasnije izašle na Hackettovu solo albumu »Feedback« (2000), a koji je izvorno trebao izaći već 1986., od te suradnje, u kojoj nije bilo jasno bi li May zamijenio Howea ili Hacketta, nije ostalo ništa.
Howe, koji se kasnije, nakon kratke avanture s projektom ABWH, vratio u Yes, a nakon mnogo godina i u Asiu, neuspješno je i nakon raspada GTR-a pokušavao ‘strugati’ dalje s neostvarenim projektom koji se trebao zvati Neotrend, a među članovima benda imao je pjevača/gitarista Roberta Berryja (ex-Hush, 3) i bubnjara Nigela Glocklera (Saxon). Howe i Hackett su unatoč tome i danas dobri prijatelji. GTR je doduše bio komercijalno uspješan projekt, no obojici je bilo jasno da je zbog ‘radiju prijateljskih ograničenja’ i njihovih nikad ugašenih, eksperimentalnijih prog rock ambicija od nastanka bio osuđen na kratak rok trajanja.
Postava
Max Bacon – vokal
Steve Hackett – gitara, prateći vokal, gitarski sintisajzer, bas-gitara
Steve Howe – gitara, gitarski sintisajzer, prateći vokal
Phil Spalding – bas-gitara, prateći vokal
Jonathan Mover – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Geoff Downes
Popis skladbi
1. When the Heart Rules the Mind
2. The Hunter
3. Here I Wait
4. Sketches in the Sun
5. Jekyll and Hyde
6. You Can Still Get Through
7. Reach Out (Never Say No)
8. Toe the Line
9. Hackett to Bits
10. Imagining
