Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Marillion
Izdavač: Intact Records
Izlazak: 2008
Ocjena: 4/5
Marillion su posljednjih godina aktivni kao rijetko kada u svojoj dugoj karijeri, osim možda na samim počecima, koje se često čini da bi najradije zaboravili. Dok se prašina oko prethodnog albuma, solidnog, ali nekako premalo uzbudljivog “Somewhere Else” (2007), još nije posve slegla, na redu je već novi, ovaj put dvostruki uradak “najbolje čuvane engleske tajne”, koju ćeš najbrže naljutiti ako joj spomeneš sintagmu neo progresivni rock. Od njega su se Marillion posljednjih godina, na razočaranje tradicionalnih fanova i odobravanje glazbeno širokih pogleda, udaljili koliko god su mogli.
Taj trend ustrajnog odricanja od kompleksnijih elemenata klasičnog prog rocka očekivano nastavljaju i na “Happiness Is The Road”, koji uglavnom plovi na valovima suptilne mješavine art rocka, ambijentalnog rocka i pop rocka. Dakle, i ovaj se put grubo drže svog provjerenog recepta, koji u ovakvim ili onakvim varijantama koriste još od 1994. naovamo. Ta mješavina elemenata uvijek donosi šarolike, ali uglavnom dobre rezultate, a svoj najveći trijumf doživjela je na nezaboravnom remek-djelu “Marbles” (2004), albumu koji će uz “Brave” (1994) i “Afraid Of Sunlight” (1995) očito još poprilično dugo biti svojevrsno mjerilo kvalitete za sve buduće uratke Hogarthove ere.
Iako je prepoznatljivi ambijentalni/pop/art rock koncept u osnovi isti, “Happiness Is The Road” donosi nekoliko važnih zvučnih novosti za sastav. Neke su čak oduševljavajuće jer sastav predstavljaju u dotad posve novom ruhu, što je nedvojbeno iznimno dobrodošla novost. To se ponajprije odnosi na korištenje nekih zanimljivih instrumenata, koji većinom pripadaju 70-ima i kojima se prije nikad nisu usudili poslužiti (primjerice francuski rog, čembalo, harmonij, ksilofon itd.). Ovaj put ne radi se o analognim uzorcima klavijaturista Marka Kellyja, nego su u studiju korišteni pravi instrumenti (vjerojatno su ih odsvirali Kelly i Steve Hogarth).
Druga glavna odlika ovog albuma jest da je podijeljen na dva međusobno kontrastna dijela, koji ujedno predstavljaju dva različita lica sastava. Dok je prvi disk, nazvan “Essence”, usmjeren na meditativnije, sporije skladbe i balade (prema nekim tvrdnjama među pjesmama bi se trebao nalaziti i povezujući koncept, no barem za sada nigdje ga nije bilo moguće uočiti), drugi, “The Hard Soulder”, kako govori već njegov naziv, osjetno je tvrđi, s individualnije usmjerenim i raznolikijim skladbama u bržem tempu, a time i eksperimentalnije prog rockerski nastrojen. Ipak, ta podjela ne vrijedi stopostotno jer se na oba diska nađe poneka iznimka koja bi mogla stajati i na onom drugom. Svakako je to zanimljiva novost koja bi mogla razveseliti i nježnije duše i tradicionalne prog rockere te eksperimentatore među njihovim fanovima.
Marillion su pak još jednom opravdali reputaciju pravih lukavaca koji uspješno iskorištavaju status prvog sastava koji je prepoznao potencijal interneta i uspješno ga iskoristio za vlastitu promociju i prodaju albuma. Album se naime u redovnoj prodaji dijeli na dva dijela koji se prodaju po istoj cijeni, dok će oni koji ga unaprijed naruče putem weba moći naručiti album po sniženoj cijeni kao ograničenu, objedinjenu verziju. Album se pod posebnim uvjetima mogao prije izlaska skinuti i s njihove službene stranice!
Tu dolazi trenutak za pozitivne i negativne zvučne aspekte ovog albuma. Pa neka se kritika prvo usredotoči na njegove vrline. Inovativan potez korištenja nekih instrumenata iz “starih dobrih vremena” jako je razveseljavajući i osjetno je obogatio zvuk klavijatura, koji je posljednjih godina poprilično često bio predmet kritika, ponajviše zbog prevelike ambijentalne repetitivnosti. Teksture klavijatura, u svoj svojoj raznolikosti, bilo da se radi o klaviru, analognim uzorcima, tradicionalnim sintesajzerima ili uzorcima orkestralnih aranžmana, cijelo su vrijeme na visokoj razini i izuzetno oduševljavaju. Gospodin Kelly je tako glavni igrač koji album spašava od sivog prosjeka, ali naravno, ne očekuj njegove neo prog “poskakivalice” na sintesajzerima, kojih se odrekao još oko 1991.
Hogarth je pak Hogarth i još uvijek je lijepo konstantan u svom jedinstvenom, šarolikom vokalnom izražavanju, iako njegov krhki, većinom melankolični glas može nekoga posve uspavati, osobito na nekim dosadnijim baladama kojih na ovom albumu ima poprilično. I ovaj put dosta koristi falset, u kojem baš nije prvak, no zato je drugdje cijelo vrijeme na vrlo visokoj razini. Neke mu kompozicije, kao i obično, jednostavno ne leže najbolje pa ondje ne dolazi do takvog izražaja kakav bi mogao. Pogotovo da je u njima bilo više AOR/pop rock elemenata, u kojima obično najviše blista. Kao instrumentalist je naravno i ovaj put dao dušu na klaviru i dodatnim udaraljkama.
Kelly je dakle uz gospodina H-ja glavna “zvijezda” ovog albuma, dok se ostala tri člana sastava ovaj put većinom drže u pozadini, osobito na prvom disku, koji ponekad zvuči gotovo kao Hogarth solo ili u najboljem slučaju kao Hogarth/Kelly projekt. I tu se kriju glavni minusi ovog albuma. Ponajviše se osjeća nedostatak većeg stvaralačkog i instrumentalnog doprinosa nekoć središnjeg miljenika publike, gospodina Rotheryja, koji je tu sa svojom gitarom često kao da je nekako odsutan. Katkad se slušatelj upita kamo su nestali svi oni njegovi monumentalni solaži i inteligentni rifovi kojima je nekoć tako oduševljavao prog rockovske sladokusce. S druge strane, tu je još uvijek njegov na daleko prepoznatljiv zvuk gitare i trenuci u kojima doista zablista svojim slide pasažama i vragolastim arpeđima. Činjenica je ipak da njegova gitara na ovom albumu ostaje u drugom planu. Poprilično smeta i razmjerno jednolična, plosnata produkcija. Zbog nje Trewavasove bas dionice često zvuče posve zamućeno, što je u slučaju tako dobrog basista zacijelo prilična šteta. Ni Mosleyev bubnjarski talent (ponovno) nije primjereno potenciran i on obično obavlja tek statističku ulogu, samo se povremeno, ponajviše na drugom disku, probije u prvi plan.
Ako se na brzinu prošećemo kroz prvi disk, “Essence”, na njemu otkrivamo poprilično vrhunskih ambijentalnih trenutaka među kojima kruži neki zajednički lirski koncept. Te će kompozicije posebno razveseliti sve one koji se bave meditacijom i raznim duhovnim aktivnostima. Usput se čak nalaze i dvije Marillion klasike, dok se nažalost ne može izbjeći ni nekim solidnim, ali pomalo previše uspavanim baladama, koje nisu za svaki trenutak. Takvom uspavankom mogao bih označiti već uvodni “Dream Time”, u kojem H-jev vokal, potkrijepljen klavirskom pratnjom, sanjari o svojim neodsanjanim snovima. Doista čudno otvaranje albuma. Album se nastavlja u sličnom zaspanom tonu i sa sporim ritmovima i na “This Train Is My Life”, koji će više nego fanove Marillion vjerojatno oduševiti ljubitelje nekih Radiohead, iako treba pohvaliti odličan završni gitarski solo kojim Rothery “ustaje iz mrtvih”.
“Essence”, koja je isprva također poprilično uspavana stvar, sve dok u nastavku ne zakucaju orkestralni zvukovi harmonija, a i bubnjarski se napokon probudi veliki dužnik Mosley, pristojna je stvar, ali ništa više od toga. Niz solidnih ambijentalnih skladbi nastavlja se i sa sljedeće dvije, “Wrapped Up In Time”, instrumentalom “Liquidity” i “Nothing Fills The Hole” (uz iznimku energičnog refrena), koje su prikladni trenuci za predanu meditaciju. Na “Woke Up” se Kelly iskazuje posebnim orijentalnim aranžmanima na klavijaturama, koji unose snažan prizvuk indijskog misticizma. Ambijentalne pustolovine nastavljaju se i s “Trap The Spark”, u kojoj su u prvom planu valovite zavjese klavijatura, odlično H-jevo pjevanje, a pred kraj se budi i Rothery sa svojim karakterističnim melankoličnim solom. Stvari se poprilično okreću u drugom smjeru s “A State Of Mind”, prvom energičnijom, rockerskom skladbom na albumu i zacijelo jednom od najboljih na njemu u cjelini. Riječ je o odličnoj mješavini art i pop rocka s hipnotičnim refrenom koji ima čak i osjetan hit potencijal. Gospodin H izvrsnom vokalnom izvedbom ponovno potvrđuje da najviše blista upravo u takvim AOR/pop trenucima, a naposljetku se u savezu s izvrsnim gitarskim pasažama probudi i ritam sekcija te dočara nešto ritmičkog šarma iz njihove prošlosti. Zatim je na redu oduševljavajuća naslovna skladba od više od 10 minuta, koja se čak približava pojmu klasičnog prog rockerskog epa. I to unatoč početku koji nagovještava još jedno sanjarenje s gotovo new age pulsom, brojnim soundscapeovima i krhkim H-jevim pjevanjem. U nastavku pak oduševljava preokret uz upotrebu harmonija i posredno veličanstvenih orkestralnih aranžmana kakve odavno nije bilo moguće čuti u njihovoj glazbi. Posve dovoljno za novu Marillion klasiku i najbolju skladbu na prvom disku. Na ograničenom izdanju albuma nalazi se i skladba “Half Empty Jam”, koja je, ironično, jedna od boljih skladbi na prvom disku.
Drugi disk, “The Hard Shoulder”, kao što je rečeno, sadrži znatno poskočnije skladbe koje će puno više biti po guštu njihovim dugogodišnjim fanovima. I one sadrže osjetnu dozu eksperimentiranja s nekim dosad nikad korištenim instrumentima, kojima demonstriraju neke do sada neotkrivene zvučne mogućnosti, ali pokazuju potpuno drugo lice sastava. Prvo iznenađenje je već uvodni, psihodelično začinjeni i vrlo živahni “Thunder Fly”, koji zbog retro zvuka hammond orgulja povremeno zvuči kao da je izašao negdje s kraja 60-ih. Takvom, posrećenom crpljenju iz elemenata klasičnog prog rocka/psihodeličnog rocka i njihovu spajanju sa zaštitnim Marillion finesama može se samo zapljeskati. I epski “The Man From The Planet Marzipan” vrlo je pozitivno iznenađenje. Riječ je o skladbi brojnih kontrasta koja povremeno zvuči gotovo kao neka krautrockerska stvarčica s vrlo dobrim elektroničkim uzorcima na sintesajzerima, dok ambijentalna, space rockerska atmosfera koju stvara preplet emocionalnih gitarskih pasaža i klavijatura osigurava gotovo osam minuta vrhunskog prog rockovskog ugođaja. Valja pohvaliti i upotrebu raznovrsnih udaraljki, među njima ksilofona, što je nešto novo u njihovoj glazbi.
“Asylum Satelite #1” fantastična je skladba koja će usrećiti sve ljubitelje atmosferičnog progresivnog rocka, a ujedno dokazuje da u Marillion nikad nije zamrla ljubav prema progresivnom rocku 60-ih i 70-ih. Ravnoteža između klavijaturskih i gitarskih harmonija na izuzetnoj je razini, a Rothery se tu doista ponovno vraća u ulogu gitarskog heroja. Space rockovski motiv čak podsjeti na zlatna vremena legendarnih Nektar! Možda se čak radi o jednoj od njihovih najboljih skladbi posljednjih godina. Niz izvrsnih skladbi nastavlja se i s romantičnom baladom “Older Than Me” i simfo-folk rock poslasticom “Throw Me Out”, u kojoj se među ostalim može čuti i čembalo, izvrsni orkestralni aranžmani i čak zborske vokalne harmonije. Dodaj tome još i sanjive slide pasaže na gitari i dobivaš skladbu kakvu smo od Marillion dugo čekali. “Half The World” još je jedan izvrstan križanac između AOR-a i ambijentalnog art rocka, u kojem H-jev vokal, ponajviše u refrenu, ima priliku ponovno procvasti u punom sjaju, a vrijedi spomenuti i iznimno duhovit gitarski rifing.
Izvrsni pop rocker “Whatever Is Wrong With You” sa svojim iznimno energičnim i pjevnim refrenom te nezaboravnim rifom dokazuje zašto je izabran za prvi singl s albuma i na kraju bi se mogao na svjetskim ljestvicama plasirati čak i više nego što je to uspjelo “See It Like A Baby” sa “Somewhere Else”. Sve kritike koje su letjele oko Rotheryjeva statusa na prvom disku konačno se razgube na “Especially True”, u kojoj čovjek blista raznovrsnim pasažama, letećim arpeđima i izvanrednim solom u završnici. Završna “Real Tears For Sale” svojevrstan je kolaž svih glavnih elemenata ovog albuma jer sadrži otprilike jednaku mjeru meditativnih, ambijentalnih sekcija s valovanjima sintesajzera i egzotičnim udaraljkama, energičnih gitarskih pasaža te moćnih bubnjarskih prijelaza (i Mosley dokazuje da još nije za staro željezo). Kad bi se ocjenjivao samo drugi disk, “Happiness Is The Road” zacijelo bi se uvrstio među njihove najbolje uratke, no tako mu u kombinaciji s “uspavanim” prvim diskom pomalo nedostaje do naslova teškaša.
“Happiness Is The Road” zamišljen je vrlo ambiciozno (možda čak i previše ambiciozno), ali unatoč tome za nijansu zaostaje za njihovim najvećim remek-djelima. Sa svojom bipolarnom naravi spada negdje u zlatnu sredinu dotadašnje Marillion diskografije, što je još daleko od lošeg dostignuća, pogotovo s obzirom na njegovu poprilično “uspavanu” prvu polovicu, koja nije obećavala ništa više od nekakvog sivog prosjeka. U nastavku, kada pokažu i svoje energičnije, a ponajviše eksperimentalno i pustolovno lice te kad uz klavijature do većeg izražaja dođu i ostali instrumentalisti, Marillion doista dokazuju zašto su (još uvijek) jedan od vodećih prog rockovskih sastava našeg vremena i zašto se još uvijek isplati pratiti razvoj njihove karijere. Album će zbog svoje dualne, kontrastne naravi mnoge nakon slušanja razdvojiti i teško da će nekome u jednakoj mjeri biti po guštu obje polovice, “crvena” i “plava”. Oni kojima više leži meditativna, ambijentalna glazba i new age zacijelo će biti oduševljeniji prvom polovicom, dok će tradicionalni fanovi, koji još nisu zaboravili njihove neo prog rockovske dane, neizmjerno više uživati u drugoj polovici. S jedne strane šteta je što album ne ostvaruje sav svoj potencijal i kao cjelina. Na “Happiness Is The Road” tako se cijelo vrijeme osjeća još mnogo neiskorištenih mogućnosti, potencijala koji im je mogao donijeti još jedno remek-djelo, a na kraju se “samo” radi o još jednom vrlo dobrom, ali nedramatičnom uratku.
Postava
Steve Hogarth – vokal
Steve Rothery – gitara
Mark Kelly – klavijature
Peter Trewavas – bas gitara
Ian Mosley – bubnjevi & udaraljke
Na ovom albumu Marillion prvi put eksperimentiraju s gomilom novih instrumenata, među njima čembalom, ksilofonom, harmonijem, francuskim rogovima, zvonima, harfom, citrama itd.
Produkcija
Michael Hunter
Popis skladbi
Happiness is the Road, Volume 1: Essence
1. Dreamy Street (1:59)
2. This Train Is My Life (4:47)
3. Essence (6:25)
4. Wrapped Up In Time (5:03)
5. Liquidity (2:09)
6. Nothing Fills The Hole (3:20)
7. Woke Up (3:37)
8. Trap The Spark (5:39)
9. A State Of Mind (4:30)
10. Happiness Is The Road (10:01)
Happiness is the Road, Volume 2: The Hard Shoulder
1. Thunder Fly (6:20)
2. The Man From Planet Marzipan (7:51)
3. Asylum Satellite #1 (9:28)
4. Older Than Me (3:08)
5. Throw Me Out (3:58)
6. Half The World (5:05)
7. Whatever Is Wrong With You (4:13)
8. Especially True (4:34)
9. Real Tears For Sale (7:32)
Trajanje albuma: 99:48
