Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Navarro, Max
Izdavač: Cherry Lips Records
Izlazak: 31.05.2012
Trajanje: 32:33
Ocjena: 2.2/5
Max Navarro talijansko-kanadski je glazbenik. Rođen je u Vancouveru, ali spletom okolnosti od malih nogu stalno živi u Italiji. »Hard Times« njegov je treći samostalni studijski album. Traje jedva 32 i pol minute. Čovjek se oslanja na nasljeđe klasičnog hard rocka. Iako ga reklamni tekstovi opisuju kao melodičnog rockera, vrijedi zaviriti malo dublje u glazbenu supstancu, jer se iz nje bez po muke izlučuje klasična hard rock forma s povremenom bluesy konturom i malo ili nimalo AOR-a (njega najviše povuče još refren šeste skladbe Winter in Chicago) .
Gitarama naklonjen glazbeni izraz Maxa Navarra nije kapitaliziran u produkciji. Navarro ima u službi čak dva gitarista. Distorziju je uravnotežio ili čak prikrio upotrebom akustičnog zvuka i čistog zvuka električnih gitara. Navarro je u tom smislu izgradio zavidnu prekrivku instrumentalne pratnje za svoj vokal. No upravo je površna produkcija osnovni faktor koji sprječava ovaj album da se razmahne i ostavi dojam na slušatelja. Aranžerska rješenja, rješenja u kombiniranju vodećih motiva, postizanju visoke razine međusobne kompatibilnosti, odnosno razina slušljivosti, djeluju korektno. Skladba poput Beyond The Silence u izboru skladbi albuma u tom atributu nedvojbeno odskače, ali u ovoj produkciji nikako ne uspijeva izvući više. Gitare su u produkciji potopljene na pop način. Ako si rocker i sviraš s ovakvom staromodnom produkcijom natopljenom pop retorikom osamdesetih, moraš barem konkretno harmonizirati vokale u refrenu i sve skupa obući u aranžmane za klavijature. A toga na albumu odlučno nedostaje.
Da spomenem da su gitarista čak dvojica, a gitarski je posao unatoč tome toliko jednostavan da bi ga lijevom rukom mogao odraditi i jedan jedini gitarist. Zanimljivo je da u solažama Navarro pokušava dočarati onaj osjećaj popularne blues retorike u popu s čistim zvukom Fender gitara, karakterističnim za glazbeno kazalište većine starih lisaca poput Marka Knopflera ili Chrisa Rea. Tipičan primjer je skladba Poison Girl (pogotovo pratite solaže).
Štoviše, javlja se još jedan problem. Bubnjevi. »Snare« bubanj užasno strši sa svojim topotom u diktiranju ritma. Zapravo to cupkanje »snare« bubnja baš bolno strši iz slike. Činela se ne čuje nigdje. Udaranje po »snare-u« djeluje jednodimenzionalno, s unaprijed zacrtanim prijelaznim »rollingom«. Kao čista automatika. Bubnjanje se doista vrti u više nego manje nenadahnutom monotonom kalupu. Nevjerojatno je, ali malo snalažljiviji producent u studiju bi u ovoj situaciji iz programa Q-Base izvukao bolji zvuk bubnjeva. Življe, dinamičnije i razigranije sviranje, nedvojbeno s više energetskog udarca i zvučne dubine (elastičnosti).
Kad se svemu tome pridoda još i Navarrov tanak vokal, koji djeluje pomalo prigušeno, pomalo crno, a iz njega izbija osjećaj očaja (što cijelu stvar približava i saharoznom patetikom), bez baršunastosti, topline, bez dovoljno energetskog udarca eksplozivnosti, bez prave dominacije, cijela stvar može ispasti čak toliko bizarno da energija albuma počne podsjećati na »jangle pop« vibru petorazrednih R.E.M. Produkcija ima još jedan nedostatak. Nema bas noge. Bas linije se na albumu ne osjećaju. Uz sve to, u zvučnoj slici podešenoj na visoke tonove odskače upotreba reverb efekta koji prati Navarrov vokal. Taj učinak iz skladbe u skladbu postaje sve više smetajući, a skladbe potopljene u monotoniju produkcije tako dodatno gube na razigranosti i dinamičnom razvoju.
Čovjek bi očekivao da će Max Navarro s trećim studijskim albumom napraviti odlučan zrelostni iskorak u smislu umjetničkog sazrijevanja. No »Hard Times« to nikako ne opravdava. S obzirom na to da smo u 2012., »Hard Times« djeluje vrlo nespretno, požvakano i nedoživljeno. Iz Kanade je Navarro donio nešto kanadskog daha u Europu. Nekoć je bio dio sastava AX, koji je svirao djela Bryana Adamsa. Treća skladba, The Wrong Side, napola je baladno usmjerena i u refrenu nosi nešto Adamsova traga aranžiranja zlatnog doba osamdesetih, no Navarrov »tanak« vokal djeluje u posve drukčijem svjetlu.
Album koji se nikako nikamo ne pomiče. Ne budi zanimanje jer preživa već požvakano, a prije svega ga ruši ispod razine traženih standarda kvalitetnog hard rock albuma loša produkcija. Što bi bilo da je Navarro poslušao sastave poput Gotthard ili Treat, osobito njihove novije uratke? Možda bi našao pravi okidač da njegova glazba ubuduće dobije više udarca u preponama, ali i korisne tvrdoće. U moru svih novih izdanja previše je dobrih albuma drugih hard rock izvođača da bi »Hard Times« privukao više pozornosti. Jednostavno. U svom skromnom doprinosu vrlo brzo postaje zaboravljen. Kao lanjski snijeg.
Postava
Max Nacarro – vokal
John Paul Bellucci – gitara
Nick Mayer – gitara
Jack Novell – bas gitara
Simone Morettin – bubnjevi
Produkcija
Nick Mayer & Max Navarro
Popis skladbi
- You Can Rely On
- Out Of Bounds
- The Wrong Side
- Nothing’s Guaranteed
- Cryin’
- Winter In Chicago
- Beyond the Silence
- Poison Girl
- End Of The Universe
