Autor: Jernej Vene
Izvođač: Bon Jovi
Izdavač: Island Records
Izdanje: 2005
Trajanje: 49:40
Ocjena: 3.5/5
Bon Jovi su zasigurno jedan od najpopularnijih rock sastava zadnjih nekoliko desetljeća. Bend je proslavio osamdesetih i bio jedan od glavnih protagonista američkog melodičnog (pop) hard rocka. Početkom devedesetih Bon Jovi su napravili iznimno važnu stilsku transformaciju. Na kasnijim albumima njegovali su, naime, znatno modernije zvučeći rock, koji je ipak uvijek zadržao nešto nekadašnje oštrine i melodične nježnosti. Upravo ta promjena održala je Bon Jovi sva ta desetljeća na samom vrhu rock scene. Dečki su pritom naravno zadržali pošten pristup prema sebi, poslu i slušateljima. Njihov uspjeh sigurno leži i u tome što su sposobni napisati izuzetno zarazne i kvalitetne pjesme. Ponekad za to nađu pomoć kod prijatelja, poznatih američkih skladatelja. Na pločí Have a nice day u toj su ulozi bili John Shanks i Desmond Child. Deveti studijski album Have A Nice Day po pristupu je prilično logičan nastavak njihova prethodnika Bounce iz 2002. godine. Skladbe se sastoje od izražajnih kitica, pjevnih melodija i zavodljivih refrena.
Bon Jovi se uglavnom drže vrlo središnjeg, tipično američki zvučećeg klasičnog pop rocka. Uvodna i ujedno naslovna skladba primjer je prethodno navedenog. Ipak, smeta osjećaj da su 2000. na albumu Crush objavili veliki hit It’s My Life, koji je naslovnoj skladbi s Have A Nice Day prilično sličan. Riječ je o velikom problemu sastava koji djeluju već desetljeće ili više. Možda ne ide za izgaranjem autora, nego više za djelovanjem u predvidljivom glazbenom krugu, pa se čini da je doista teško stvoriti kompetentnu ploču koja će kroz godine značiti više od tek jednog u nizu kamenčića na karijernom putu benda.
I na albumu Have a nice day ima nekoliko izvrsnih akustičnih skladbi i balada. U cjelini je ploča ipak bliža središnjem, predvidljivom i brzo prepoznatljivom američkom pop rocku nego nekim težim rockerskim smjerovima, kojima je bend u prošlosti često posezao. Unatoč tome ne bi bilo pošteno tvrditi da su Bon Jovi napravili konzervativan ili dosadan album. Baš u svakoj skladbi čuje se i poneki moderniji zahvat. Njihovo središnje rockersko glazbeno određenje vrlo se dobro uklapa uz gorko-slatke tekstove, koji su još uvijek prilično osobni i uvijek vrlo blizu običnom Amerikancu. Tu su se Bon Jovi snažno približili uzoru i sumještaninu Bruceu Springsteenu. Njihovi su tekstovi doduše bitno manje angažirani od njegovih, no Bon Jovi su se u jednoj od skladbi uz priličnu ironiju dotaknuli i američkih izbora 2004. Kao što je kod benda već gotovo običaj, i ovaj put je sve na svom mjestu. Izvedba je izvrsna, produkcija također, a pjesme su možda još malo slušljivije nego na nekim njihovim prethodnim albumima. Zanimljiv album za pristaše središnjeg rocka.
Postava
Jon Bon Jovi – vokal, gitara
Richie Sambora – gitare, prateći vokal
David Bryan – klavijature, prateći vokal
Hugh McDonald – bas-gitara, prateći vokal
Tico Torres – bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Jon Bon Jovi, Dann Huff, Rick Parashar, Richie Sambora, John Shanks
Popis skladbi
1. Have A Nice Day
2. I Want To Be Loved
3. Welcome To Wherever You Are
4. Who Says You Can’t Go Home
5. Last Man Standing
6. Bells Of Freedom
7. Wildflower
8. Last Cigarette
10. I Am
12. Complicated
13. Novocaine
14. Story Of My Life
15. Who Says You Can’t Go Home
