Headbanging KUD #2 (2009)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Rok Klemše

Mjesto: KUD France Prešeren, Ljubljana
Datum koncerta: 24.04.2009
Broj posjetitelja: 100
Cijena ulaznice: 12€/14€/16€

Lijepo sunčano subotnje vrijeme napokon pristigloga proljeća kao stvoreno je za obiteljski piknik, izlet, plijevljenje korova među gredicom ruža, uređivanje vrtića… Pa dobro, ostavimo tu idiličnu stvar radije američkim snovima o “white picket fence”, nas je u Trnovu već čekao drugi Headbanging KUD po redu. U Ljubljani je tog subotnjeg poslijepodneva vladala prava idilična tišina, kao da je pola Ljubljane već pobjeglo na more, pred KUD-om pak ta je tišina bila samo zatišje pred buru. Na HBK #2 čekao nas je pravi zalogaj od čak sedam domaćih sastava, plus iznenađenje. Pa, za iznenađenje su se pobrinuli jedini death/doomeri domaće scene Cold Dew, nešto odmora za vratove uštedjeli su One Out of Hell, koji su ovaj put, nažalost, otpali.

Kao prvi na pozornicu KUD-a po Savi su drakarima doplovili brežički Vikinzi Asgard. Brežički melodični death metalci tek su dobro počeli s “rape and pilage” zagrijavanjem slovenskih pozornica, no bili su prilično pozitivno iznenađenje. Dečki su već dobro uigrani, a na pozornici sigurni i energični. Vidi se da se vesele već samoj činjenici da mogu stajati na pozornici, a taj zadatak i odlično odrade. Pristup svih članova je samouvjeren i udaran, svoju misiju obavlja i frontman Luka Žnideršič nagovorima među komadima, dok četvorka između komada agresivno i neumoljivo mlati Torovim čekićem. Ne znam doduše otkud ta opsjednutost vikinzima i posljedično naravno obavezno odsvirana himna Death in Fire, Šveđana Amon Amarth, no dečki su još mladi i sigurno će se još osloboditi (pre)očitih utjecaja. “Go, go Hairy Vikings!”

S Koruške, dijela Slovenije koji je iznjedrio već lijep broj odličnih domaćih metal bendova (Xenophobia, Funeral March, Wartune, Thraw, …) kao sljedeći su na pozornicu stigli black metalci Dalkhu. Sastav je imao dosta muke sa postavom, no napokon je postava ustaljena, a duboko su u snimanju prvijenca koji će nositi naslov Imperator. U dobrih pola sata Dalkhu su nam predstavili lekciju “prekambrijskog” old-school black metala, a ako bih već morao tražiti usporedbu, mogao bih povući paralelu s nekim Darkthroneom, primjerice. No Dalkhu ponajprije krase odlični komadi, koji su razigrani i raznoliki, a strukture i aranžmani za black metal često i neuobičajeni. Dalkhu koncertnu kilometražu tek iznova skupljaju i to se trenutno još primjećuje na izvedbi na pozornici, jer su članovi uglavnom statični, no srećom to nadoknađuju odličnom uigranošću, bilo da je riječ o evil rifovima, mitraljeskom bubnjanju ili zlobnim vokalima. Imperator dolazi…

S istočnog kraja pozornicu su silovali prekmurski pore/grindovci Vulvathrone. Ovaj put u novoj postavi, bez prasića i Ančke. No i toliko brutalniji i agresivniji. Vulvathrone su prvi te večeri pošteno poljuljali temelje KUD-a i narod doveli čak do manjeg moshanja. Trostruki vokali ubijaju kao sadomazo orgija, gitara Saše Hermana i dalje nemilosrdno pčelinje zuji, Ozy žice većinom slabo čujnog basa sodomizira kirurškom preciznošću, bubnjanje pak i dalje ostaje “domination 101.” Komadi su uživo ubilačka kombinacija grind nemilosrdnosti i otkačene opsjednutosti svime što se tiče pornografije. Vulvathrone, čekamo dakle novu porn kompilaciju, a do tada: “Bitch’s suck Vulvathrone’s tich’s!”

Krkljanje i sjeckanje nastavilo je gorenjsko death metal čudovište Penitenziagite. Pristup beskompromisan, energičan i udaran! U cijelosti odsviran nedavno snimljeni demo The New Evolution nudi fantastičan, epski death metal pun rušilačkog bubnjanja, dinamičnih bas linija, razigranih i raznolikih rifova i otkačenih solaža. Kad pak uživo usta otvori još i Demshy te iz njih proleti izniman growl u stilu krkljača poput Vomitory ili Incantation, to je više nego dokaz da su Penitenziagite (iako si pri izgovoru imena rijetko tko ne slomi jezik) pravi death metal šus i trenutno uz Mordenom i Scaffold vjerojatno najbolji death metal sastav kod nas. Penitenziagite su uživo epski, rušilački i apokaliptični, i nadam se da će se u budućnosti zavrtjeti veći broj koncerata ovog odličnog benda. Vrijeme je za novu evoluciju!

Nakon dobre mjere krkljanja, blast beatova, morbidnih linija i apokaliptičnih rifova došlo je na red nešto za sve nježnije metalske duše, jer su na pozornicu stupili glameri Cyclone. Cura i dečki u zadnje vrijeme marljivo skupljaju pozorničku kilometražu što se jako primjećuje na samom nastupu. Sastav je puno bolje uigran i, ruku na srce, loši nastupi na zadnja dva Metal Maniaha tek su blijedo sjećanje. Autorski komadi zvuče svježe i jebački, baš kako mora zvučati glam, a energija na pozornici je dobro uočljiva. Solaže i rifovi odsvirani su precizno, klavijature su lijep dodatak, zamjeriti im se možda može tek nešto statičnosti, što ipak spašava ponajprije basist Šujo. Vokalist je pokazao velik napredak, odlično se snašao i u korektno izvedenoj Iced Earth baladi Watching Over Me. Kod odlično izvedene Saxon klasike Princess of the Night Anžetu se u sigurnom duetu pridružila klavijaturistica Anja, a bend je u nastavku poslužio još i Bon Jovi hitom Livin’ on a Prayer. Cyclone dokazuju da su iz pogrešaka puno naučili, da imaju jasne ciljeve, a što je najvažnije, cura i dečki napreduju!

Večer su zaključili kranjski black metalci Morana, koji koncertnu kilometražu također tek skupljaju. Na početku je dosta obećavala već scenografija s logotipom grupe i uz mikrofon postavljenom golemom kosom s lubanjom na dnu. No nažalost, barem sa zvučnog stajališta nastup Morane prava je propast. Hrskanje, pištanje, slabo čujne gitare i prilično loše ozvučen vokal nažalost su doveli do toga da je Morana imala najgori nastup večeri. Stvarno šteta, jer je autorski materijal vrlo obećavajuć, aranžmanski i strukturno dovoljno razigran i zanimljiv. Loše je tako nažalost ispao i In Flames rušitelj Episode 666 i lijep broj stvarno obećavajućih komada. No nadam se da ćemo Moranu još imati priliku čuti u puno boljem svjetlu, što si dobar autorski materijal i zaslužuje. Rifovi su dinamični, ritam sekcija rušilačka, klavijature sve skupa odlično začine, vokal sirov i agresivan, samo bi još trebalo raditi na najavama među komadima, koje su još uvijek (simpatično) zbunjene i sramežljive.

Ako povučem crtu, drugi Headbanging KUD bio je pravi koncertni maraton. Organizatori zaslužuju sve pohvale za odlično izvedenu večer, za pokušaj oživljavanja KUD-a France Prešeren i naposljetku također za to što daju veliku priliku kvalitetnim domaćim metal bendovima da se predstave. Nažalost ovaj put nismo doživjeli rasprodanost dvorane kao na Heavy New Year 2, no obilje koncerata u zadnje vrijeme pač čini svoje. Vidimo se na Heavy New Year 3 i Headbanging KUD 3!

Fotografije: Nina Grad