Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Marilyn Manson
Izdavač: Caroline International S&D
Izlazak: 2017
Trajanje: 47:32
Ocjena: 4/5
Marilyn Manson brzo se vraća na scenu s novim albumom, desetim po redu. “Naopako okrenuta nebesa”. To je to. Dobrodošli u pakao! Nakon nešto mirnijeg, čak intimnijeg izleta, izdatno potkrijepljenog emocijama, kojeg bilježi »The Pale Emperor«, njegov je nasljednik, koji je trebao izići već početkom veljače ove godine i koji je što lani dobio prvu predstavu izdavanjem singla Say10 (takav je naime prvotno bio zamišljen naslov novog albuma), zapravo na neki način glasnik spoznaje da se glazbena evolucija Marilyna Mansona zaključila. »Heaven Upside Down« naime vraća u produkciju gitarski zvuk korozivne nakostriješenosti, karakterističan za raniji dio karijere, kojim Manson na novom ostvarenju do određene mjere oživljava karakter albuma »Mechanical Animals« i »Antichrist Superstar«, odnosno ih čak na neki način oživljava. Ukratko. Ponekad je očito potrebno stati dva koraka unatrag da bi ti bilo lakše za tri naprijed.
Opet su tu naoštrene i posvuda škripavo cvileće gitare, industrijski ritmovi i zavijajuće repetitivne programirane petlje. Manson u tipičnom izražajnom afektu, »odjeven« u pravilu u vječno distorzirani efekt, dok se hvata pjevanja svojih novostvorenih tekstova punih škandaloznosti. Ostaje demon svoje vrste! Barem se trudi ostati, jer ovaj put njegova šokantnost ne prolazi kao u devedesetima, iako ovaj put izvlači neke stare trikove na vidjelo. Bas-linija je ovaj put manje čuti u miksu zvučne slike kad usporediš zvuk ovog albuma s prethodnikom, u prvi plan zapravo dolazi produkcija koja podsjeća na Mansona s kraja devedesetih, što prvi put izlazi u prvi plan u skladbi We Know Where You Fucking Live, kad gitare zvuče kao zbor kružnih pila, a basovi su izrazito stanjeni. Materijal novog albuma ima lijepu mjeru raznolikosti, trenutke gotičke mračnjaka koje zaokružuje najdulja skladba Saturnalia, konkretan i nazubljen »groove« u skladbi poput Tattooed in Reverse. Skladbe poput Say10 i Je$u$ Cri$i$ na najljepši mogući način približavaju kemiju između Tylora Batesa i Mansona, kroz njihov ekspresionistički domet, pa se može osjetiti energija pjesme Cupid Carries A Gun iz Batesove TV serije Salem, iako Say10 i Je$u$ Cri$i$ zvuče strogo mansonovski, znatno beskompromisnije i naježenije, s mnogo manje melodije. Skladba Kill4Me je prepredeni umjetnički prijevod Mansonove glazbene vizionarske vizije u pop glazbu, zapravo kolizija jednog i drugog. Jedan od spjevnijih komada, što je logično, ako već škilji prema popu. Podložen presnim ritmovima koje nije teško pratiti pljeskanjem. Toj se skladbi kasnije energetski učinkovito približava naslovna skladba, koja je inače u umjetničkom smislu jedno od najboljih ostvarenja novog albuma. Zaključna Threats Of Romance posrećena je kolizija Mansonova industrial teatra, distorzivnog izobličavanja njegovih vokala, kabaretske glazbe pa čak i bluesa! Skladba koja odstupa od ostatka materijala i prava je izbor za »draškav« završetak albuma.
Ono što je Mansonu na ovom albumu jako dobro uspjelo jest to da je složio album koji je vrlo kompaktan. Skladbe su poslagane takvim redoslijedom da jedna drugoj zapravo otvaraju vrata za reprodukciju. Kad se jedna zaključi, ona svojom energijom i atmosferom doslovno zove na rotaciju sljedeću. I Manson se pri određivanju redoslijeda skladbi u tom pogledu pokazao kao nevjerojatno spretan žongler. Zapravo je riječ o albumu koji ti dulje vremena raste uz srce, iako je riječ o tipičnom bizarno minimalističkom artizmu, kako ga inače shvaća Mansonova glazbena vizionarska vizija. Ako je u Je$u$ Cri$i$ Manson ponavljanjem gotovo naporan u tome što nas uvjerava kako i u krizi srednjih godina i dalje ostaje potpuno pouzdan Bog fuka, odmah iza nje osjetljiva i krhka Blood Honey prikazuje ranjivu stranu umjetnika. Pravi atmosferski kontrast! A takvih je na albumu hrpa. U tom je pogledu Manson izvrsno »slijepio« novi album.
Zapravo Mansonov lik, koji utjelovljuje onu famoznu prošast koja se hrani svim strahovima jednoumnih glava konformizma mase, ovaj put više šokira time što se utječe već provjerenim glazbenim potezima iz prošlosti, pri čemu oživljava i vuče iz arhiva »zastarjelu« vrstu produkcije koja već odavno nije aktualna. Na takav način Manson postaje prije parodija samog sebe nego parodija svih apsurda i gluposti života unutar postdemokracije novih vremena.
Prerano bi bilo zaključiti da je Manson zapao u stvaralačku krizu, prije novi album donosi spoznaju da njime ovaj put Manson »štiti« i »čuva« svoje umjetničke bedeme, odnosno uživa plodove autorskih stvaralačkih postignuća i stečevina iz prošlosti. Posve solidno djelo kojim čovjek ne otvara nove stvaralačke horizonte, ali ostaje, kao i uvijek, krajnje bezobrazan, to jest »kulturno šokantan«.
Marilyn Manson – We Know Where You Fucking Live (službeni video):
Postava
Marilyn Manson – vokal
Tyler Bates – svi instrumenti osim bubnjeva, programiranje
Gil Sharone – bubnjevi
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Dana Dentata – prateći vokal na skladbi br. 8
Roger Joseph Manning Jr. – klavinet na skladbi br. 10
Produkcija
Tyler Bates
Popis skladbi
01. Revelation #12
02. Tattooed In Reverse
03. We Know Where You Fucking Live
04. Say10
05. Kill4me
06. Saturnalia
07. Je$u$ Cri$i$
08. Blood Honey
09. Heaven Upside Down
10. Threats Of Romance
