Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Massive Attack
Izdavač: Virgin Records
Izdanje: 2010
Trajanje: 52:31
Ocjena: 4/5
Očevi trip hopa Massive Attack nakon sedam godina od izlaska njihova posljednjeg pravog studijskog albuma “100th Window” vraćaju se s novim izdanjem “Heligoland”. Naziv se odnosi na njemački arhipelag u Sjevernom moru, Helgoland, a prema nekim tumačenjima trebao bi smisleno povezivati riječi “Hell”, “Ego” i “Land”.
Slobodno možemo reći da je tih sedam godina bilo vrijedno čekanja. “100th Window” je, nakon izvrsnog prethodnika “Mezzanine”, unatoč tome što se trudio ponuditi drugačiji zvuk i što ga je obilježilo još više zvučne manipulacije i eksperimentiranja, s druge strane donio poprilično izražajne suhoparnosti, jer je gubio crvenu nit, osobito na nekim duljim razvučenim dijelovima, koji su prije kradli vrijeme nego slušatelju donosili korisnu informaciju, odnosno “korisnu kost za glodanje”.
“Heligoland”, album više od 20 minuta kraći od svog prethodnika, s jedne strane nastavlja priču zvučne emulacije prethodnika, a istodobno vraća kompaktniji oblik pjesama i osobito mračnu atmosferu koja je obilježila album “Mezzanine”. Dakle, spaja promjene koje je donio “100th Window” s atmosferom albuma “Mezzanine”. Vjerojatno je toj priči sa sretnim krajem koja obilježava “Heligoland” doprinio i povratak Daddyja G-ja u postavu. Album je tako ponovno zgusnutiji, u osnovnim figurama jasnije definiran, a uz to zrači zrelošću eksperimentalnog kombiniranja kolaža same ritmike, koju grupa gradi uporabom elektroničkih ritmova, dodavanjem podritmova programskih uzoraka, povremenim isticanjem zvuka bas gitare, preko kojeg polaže krhotine jazz glazbe, temeljene uglavnom na klasičnom klaviru, zvuku sintesajzera starije izrade i puhačima. Dakle, album koji je Massive Attack nakon manje zanimljivog “100th Window” doslovno krvavo trebao kako bi ih vratio u galop “pravih prepoznatljivih tračnica”, na kojima se najlakše hrane.
Bizarnost zvuka Massive Attack oduvijek je bila ključ uspjeha. Ne samo to. Stvar se zabadala u uho, a istodobno privlačila i uznemiravala “čudaštvom” samog pristupa eksperimentiranju sa zvukom. Pionirskom provokativnošću pokrenula je čak razvojnu granu novog glazbenog pokreta (trip hop), koja je dala rođenje mnogim grupama koje su nadograđivale i proširivale granice izvorno zacrtanog dometa dimenzije Massive Attack. Danas dakako dvojac Massive Attack ne izmišlja ništa novo, ali ostaje vjeran svojoj viziji. U glazbenom smislu posebni i još uvijek vrlo zanimljivi.
Hipnoza usporene ritmičke podloge funkcionira i ovaj put u karakterističnoj maniri Massive Attack, suočavamo se s očekivanom uporabom jazz uzoraka, koje producira ponajprije staromodni melos puhača (saksofoni, trube, trombone) preuzet iz pedesetih godina davne prošlosti. Preko toga se u produkciji penje potpuno oprani vokal u bojama, koji unosi led, melankoliju, morbidnost i tjeskobu. Ovaj postiže različite učinke u stvaranju raspoloženja i osjećaja koji se rađaju tijekom slušanja. Može izazvati namjernu disonancu koja naglašava raspoloženje, ali s mjerom kabaretskog daha, kao u skladbi s albuma Flat On The Blade. Taj trik postižu u skladbama i drugim putem. Kombinacijom uzoraka klasičnog klavira ili retro zvukova sintesajzera i čvršćih ritmičkih zahvata, kao u skladbama Babel, Paradise Circus ili uvodnoj, u aranžmanima skladbi ovog albuma najduhovitije razigranoj Pray To A Rain. A mračna atmosfera Rush Minute, s dodanim velom gitare? Hvata čak i blagi dašak koji ne skriva godine slušanja post punk glazbe, druge polovice osamdesetih.
Splitting The Atom, objavljen u listopadu 2009. kao singl, odmak je na albumu i za njega, kao cjelinu, nije reprezentativan. Izgrađen na invazivnoj melodičnoj dostupnosti minimalizma uspavanog plesnog ritma pljeskanja ruku i banalnoj uporabi retrogradnih tonova zvuka orgulja, preko kojeg je dodan preljev čak triju vodećih vokala, riječ je o triku kojim grupa razbija spomenutu banalnost, ali ne uspijeva postići tako zanimljivu kombinaciju kao što je to kontrast minimalizma upotrijebljen u skladbi Psyche ženskog vokala i repetitivnog gitarskog uzorka, koji inače kroz skladbu slaganjem zvučnih slojeva postupno naglašava atmosfersku dubinu.
Inače opću sanjivu atmosferu, ritmiku orijentiranu na sporije tempo, povremeno dozirajju s bržom ritmičkom podlogom, koja si čak posuđuje nekoliko trikova od učenika Portisheada, kao u Atlas Air, što baš i nije za pohvalu.
Grupa je materijal za album ponovno sastavila iz mnogih studijskih sesija u kojima je isprobavala, spajala i otkrivala ideje u društvu mnogih glazbenika. Od cijele hrpe motiva koji su nastajali, povratnik Daddy G (kućnim imenom Grantley Marshall) i Roberto Del Naja izabrali su samo šačicu. U sedam godina korisnog se materijala nakupilo u izobilju pa nije bilo teško poslužiti nekoliko svježih trikova koji pokreću dinamičan kotačić novog albuma. Suradnja mnogih glazbenika kao gostiju već je ustaljena praksa studijskih albuma Massive Attack. Neke ideje, pa i takve nastale u suradnji s izvođačem kao što je Mike Patton, bile su odbačene. No suradnje preostalih, kao što su (već prethodno provjereni) Horace Andy, Martina Topley-Bird, gitarist Adrian Utley (Portishead) te nadalje “novajlije”, koje to još zdaleka nisu, Damon Albarn (Gorilazz, Blur), pjevačica Hope Sandoval, Guy Garvey, Tunde Adebimpe, Jerry Fuchs, donose traženo prozračivanje i razigranost skladbama, kao i boje prelijevanja stvorenih ugođaja. Dakako, javlja se strah koliko se od posredovanih ideja gostiju svodi na oponašanje izvornih grupa kojima gosti pripadaju i u kojoj mjeri one mogu prekriti osnovnu figuru koju definira glazbeni izraz Massive Attack. Bez brige. Uravnilovka se kroz “Heligoland”, uz iznimku primjedbe o Atlas Air, stalno okreće u korist prepoznatljivosti zvuka Massive Attack.
Inače vrlo dobar novi album Massive Attack vjerojatno će ostati u sivilu manje zamjetnosti, kao potencijalna meta usporedne analize vaganja kvaliteta posljednjeg dostignuća Portisheada “Third”, koji su se nakon višegodišnje stanke ponovno probudili, i “Mezzanine”, što albumu “Heligoland” zasigurno može biti vrlo nepravedno. “Heligoland” ne donosi razinu “Mezzanine”, ali će 100% usrećiti sve ljubitelje ove grupe i nagraditi njihovo sedmogodišnje razdoblje čekanja.
Postava
Robert Del Naja – vokal (3.,8.,10.), programiranje, klavijature, aranžmani
Daddy G – vokal (3.), aranžmani
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Tunde Adebimpe – vokal (1.)
Martina Topley-Bird – vokal (2. & 6.)
Horace Andy – vokal (3. & 4.)
Guy Garvey – vokal (7.)
Hope Sandoval – vokal (8.)
Damon Albarn – vokal (9.), klavijature, bas gitara
Neil Davidge – programiranje, klavijature, gitara, bas gitara
Tim Goldsworthy – programiranje,klavijature
Dan Brown – programiranje, gitara
Stew Jackson – programiranje, gitara
Dan Austin – programiranje, klavijature
Evan Dickinson – programiranje, klavijature
John Baggott – klavijature
Adrian Utley – gitara
Dave Sittek – gitara
Harry Brown – puhači
Noel Langley – puhači
Chris Storr – puhači
Andy Grappy – puhači
Stuart Gordon – aranžmani za gudače (7.)
Billy Fuller – bas gitara
Damon Reece- bubnjevi
Jerry Fuchs – bubnjevi
Produkcija
Robert Del Naja & Neil Davidge
Popis skladbi
1. Pray for Rain (6:43)
2. Babel (5:18)
3. Splitting the Atom (5:15)
4. Girl I Love You (5:26)
5. Psyche (3:23)
6. Flat of the Blade (5:29)
7. Paradise Circus (4:58)
8. Rush Minute (4:48)
9. Saturday Come Slow (3:42)
10. Atlas Air (7:47)
