Izdavač: Nuclear Blast Records
Datum izdanja: 18. 6. 2021.
Produkcija: Charlie Bauerfiend & Dennis Ward
Trajanje albuma: 65.05 min.
Žanr: Power Metal
Ocjena: 9.5/10
Njemački powermetalski kolosi Helloween ponovno su tu sa svojim šesnaestim studijskim albumom, koji nosi vrlo jednostavan naslov – »Helloween«. Tako se zvao i njihov prvi EP iz davne 1985., što će vjerojatno izazvati malo zbrke kod svih onih ljubitelja dobre glazbe koji se kunu u glazbene aplikacije sa statističkom analizom poput last.fm-a. Takav naslov simbolizira novi početak i preporod ovog dugovječnog benda, koji se trenutno nalazi, takoreći, u sanjskoj postavi s tri gitarista i tri pjevača. Svaki od te trojice pjevača, koji se međusobno na inteligentan način izmjenjuju i dijele glavne vokalne linije, na svoj je način važno obilježio određeno razdoblje povijesti Helloweena.
Za powermetalsku ikonu i gitarista Kaija Hansena, koji je izgradio uspješnu karijeru i kao vođa grupe Gamma Ray, ovo je prvo Helloween studijsko izdanje nakon 1988., dok se 1993. činilo da Michael Kiske, koji se kasnije kao solo izvođač baš i nije proslavio, nikada više neće kročiti u studio s ostalim članovima neuništivih štovatelja antropomorfnih bundeva, čudesnih ključeva i čarobnih prstenova. I Hansen i Kiske važno su obilježili oba albuma sage »Keeper of The Seven Keys«, koji i danas vrijede za ključna Helloween ostvarenja. Njihove odlaske i s njima povezane stilske promjene mnogi su sljedbenici teško prihvatili.
Helloween su nakon Kiskeova odlaska, s Andijem Derisom za glavnim mikrofonom i pod (neslužbenim) vodstvom gitarista i idejnog vođe Michaela Weikatha, sredinom devedesetih ušli u jedno od svojih najuspješnijih razdoblja, koje se nekako okončalo oko 2000. albumom »The Dark Ride«. Od tada su Helloween izdavali albume više-manje promjenjive, dvojbene kvalitete, s povremenim bljeskovima nekadašnje briljantnosti. Među svjetlije Helloween trenutke posljednjih dvadeset godina svakako je spadao dolazak gitarista Sasche Gerstnera i bubnjara Daniela Löblea, koji su sa sobom donijeli svjež vjetar u jedra stvaralački posustale grupe.
Nakon izlaska potpuno neinspiriranog albuma »My God-Given Right« (2015.), koji je prema mišljenju brojnih sljedbenika čak i njihov najlošiji, činilo se da je kraj Helloween priče pred vratima. No Hansen i Kiske, koji su nekoliko godina prije toga ponovno udružili snage kao članovi grupe Unisonic, zakopali su sve stare zamjerke te su se 2016. vratili starim kompanjonima. Uslijedile su vrlo uspješne koncertne turneje, izlazak dvostrukog koncertnog albuma i najava dugo očekivanog novog studijskog albuma, koji je konačno izašao 18. lipnja 2021.
Odmah treba reći da je riječ o uvjerljivo najboljem Helloween albumu u posljednjih dvadeset godina, tako da će se (pre)velika očekivanja dugogodišnjih fanova uglavnom ispuniti. Već pogled na naslovnicu »Helloween«, koja nije kompjuterski sklepano djelo kakve su bile Helloween naslovnice zadnjih dvadeset godina, nego umjetničko djelo u tehnici ulja, te povratak logotipa s klasično stiliziranom bundevom govore da će glazbeni sadržaj nakon dugo vremena opet biti pretežno na izvrsnoj razini. Zajednička produkcija Charliea Bauerfeinda i aktualnog Magnumovog basista Dennisa Warda pokazala se idealnom.
Sva trojica pjevača uglavnom su na vrlo dobar i inteligentan način raspodijelila pojedine vokalne linije kad ne pjevaju zajedničke vokalne harmonije, što je definitivno glavna odlika i posebnost ovog albuma. Kiskeova tehnička superiornost i operetnost u prvom su planu ponajviše u epski usmjerenim dijelovima, Derisova svestrana kameleonska narav ključna je u atmosferski vrlo raznolikim dijelovima, dok Hansen sa svojim vrištećim podvizima prednost dobiva u udarnijim i atmosferski mračnijim dijelovima. Podatak koji će mnoge razveseliti i ugodno iznenaditi jest i taj da na »Helloween« nema nijedne balade, što vjerojatno nitko nije očekivao. Istodobno se članovi benda nisu trudili stvoriti još jednog ‘keepera’, iako pojedine skladbe, očekivano, tu i tamo podsjete na dane najveće slave, što je vrlo pohvalno. Umjesto toga radije su udružili najbolje skladateljske ideje svih ključnih autora glazbe teutonskih metalskih šampiona. To znači da su u stvaranju pojedinih djela sudjelovali svi članovi grupe, uz iznimku bubnjara Löblea i Kiskea, koji nikada nije bio skladatelj za zavidjeti i sada se vjerojatno i sam zna svojih ograničenja na tom području.
Uvodni »Out For the Glory« moćni je powermetalski ep s borbenim napjevima i melodičnim gitarskim harmonijama, koji odmah posluži skladnom izmjenom sva tri pjevača, iako je zbog prevladavajuće epske atmosfere ovdje u prvom planu Kiskeov nevjerojatno dobro očuvani vokal. To je prava Helloween klasika i odličan početak albuma, koji u refrenu sadrži nešto minimalne srodnosti s evergreenom »Eagle Fly Free« s albuma »Keeper of The Seven Keys – Part II« (1988.). »Fear of the Fallen«, koji je izašao i kao singl, ima akustični uvod, ali se na olakšanje mnogih ne pretvara u ljubavnu baladu, nego u pravi powermetalski energetski katalizator s brojnim promjenama tempa, višeglasnim refrenom i uvijek kameleonski raspoloženim Derisom u vokalnom prvom planu.
»Best Time« je kratka, ali epska i ritmički navijena ‘bomba’ s izuzetno zaraznim refrenom, koja bi se po atmosferi i refrenu mogla najlakše postaviti uz bok klasiku »I Want Out«, iako je po strukturi riječ o prilično različitim skladbama. Helloweenima se već dugo nije posrećilo stvoriti tako dobru skladbu kraću od četiri minute. Društveno kritični, ekološki osviješteni »Mass Pollution«, s razjarenim Derisom na glavnom vokalu, otvara se melodičnim bas linijama u izvedbi Markusa Grosskopfa, nakon čega se pretvara u vrlo zabavno i epsko iskustvo. Stilski je ova kompozicija bliža Helloweenima s početka Derisova razdoblja nego klasičnim Helloweenima iz osamdesetih.
»Angels«, koji sadrži i nekoliko sramežljivih simfonijskih aranžmana, u prvi plan ponovno postavlja operetnu i vremenski neokrnjenu Kiskeovu vokalnu izvrsnost. Ponovno dokazuje zašto je više od dva desetljeća bio pjevač kojeg su mnogi Helloween sljedbenici, usprkos Derisovoj briljantnosti, još uvijek priželjkivali. Uvijek karizmatični Deris ponovno dobiva priliku istaknuti se kao glavni vokalist na odličnoj skladbi »Rise Without Chains«, koja ima sve potrebne elemente buduće Helloween klasike, što posebno vrijedi za njezin poticajni refren. »Indestructible«, koji vjerojatno spada među skladbe s autobiografskim tekstom, ubraja se među najudarnije trenutke na »Helloween«, što majstore powermetalske epskosti ipak ne sprječava da stvore još jedan moćni refren koji će se u trenu usidriti u srcima većine sljedbenika.
»Robot King«, još jedan dobar primjer spajanja klasičnih i novijih Helloween skladateljskih pristupa, u kojem središnju vokalnu inicijativu ponovno preuzima Deris, dok vrhunac predstavlja epski, višeglasni refren, ritmički je navijena kompozicija koja u tekstu odražava i društvenu kritiku i zajednički interes većine Helloween članova za sve što miriše na znanstvenu fantastiku. Samo s Derisom na vokalu bila bi to vrlo solidna tvorevina i jedna od boljih u posljednjih dvadeset godina, no Kiske i Hansen svojim vokalnim doprinosima osiguravaju dodatnu vrijednost.
»Cyanide«, kratak, ali posrećen podvig, izravni je energetski katalizator na kojem ‘cvjetaju’ moćne gitarske harmonije i epski napjevi s borbeno raspoloženim Derisovim pjevanjem u prvom planu. Na »Down in the Dumps«, još jednom od »Helloween« vrhunaca, na kojem ravnopravno blistaju sva trojica pjevača, moguće je prepoznati i nekoliko progmetalskih elemenata na račun povećane ritmičke kompleksnosti i relativno sramežljivih zvučnih efekata u pozadini.
Jednominutni instrumental »Orbit« uvod je u idući (super)ep – »Skyfall«, koji je izašao i kao singl. Helloween naravno ne bi bili Helloween da za kraj albuma nisu stvorili više od 12 minuta dugačak ep. Potonji sadrži tipičan, satiričan tekst o izvanzemaljcu koji nakon kvara svemirskog broda sleti na Zemlju i jedva umakne zemaljskim znanstvenicima, agentima u crnom i vojsci. Iako ovaj ambiciozni ep ne konkurira remek-djelima slične dužine kao što su »Halloween« i »Keeper of the Seven Keys«, i dalje je riječ o izuzetno zanimljivoj i zabavnoj powermetalskoj pustolovini koja, za razliku od većine Iron Maiden epova novijeg datuma, ne djeluje razvučeno. Ovdje sva trojica pjevača, pa i Hansen, dobivaju zavidno mnogo prostora za gradnju napete i dramatične atmosfere. Kai inicijativu preuzima usred melodramatičnog dijela, koji jako podsjeća na ono što radi Gamma Ray, njegov drugi bend, koji je, ponajviše u devedesetima, pisao powermetalsku povijest. Epski refren stvoren je potpuno po željama svih dugogodišnjih sljedbenika. Možda ne bi škodio još pokoji suptilniji umetak, no inače se »Skyfallu« ne može puno toga prigovoriti, jer je riječ o jednom od najboljih Helloween skladateljskih podviga u posljednja dva desetljeća.
Posebna verzija albuma sadrži dvije bonus skladbe, koje ni izdaleka nisu neki otpadni materijal, nego se kvalitetom mogu mjeriti s ‘regularnim’ dijelom ovog albuma. »Golden Times« ima autobiografski tekst i Kiskeovu vokalnu inicijativu. To je pravi Helloween standard s klasičnim, ‘veseljačkim’ refrenom, koji ima poprilično paralela sa ‘zlatnim godinama’ (osamdesete) ove grupe. »Save My Hide« s Derisom u prvom planu sljedeći je primjer kratke, ali kvalitetne skladbe kakvih u posljednjih nekoliko godina od Helloweena baš i nije bilo u izobilju. Japanska verzija sadrži još dvije dodatne, autobiografski usmjerene skladbe – veseli »We Are Real« s Kaijem u glavnoj vokalnoj ulozi i budnički anthem »Pumpkins United« sa sva tri pjevača u ravnopravnoj ulozi. Potonji je bio prvo studijsko ostvarenje sadašnje verzije benda nakon Hansenova i Kiskeova povratka 2016.
Eksperiment stvaranja ultimativne verzije Helloweena i u studiju je ispao sjajno, što se može osjetiti na svakoj »Helloween« kompoziciji. Nakon dvadeset godina može se donijeti vrlo razveseljujući zaključak da su Helloween konačno opet stvorili dostojnog nasljednika svoje moćne ostavštine iz osamdesetih, koji se ni ne trudi zvučati kao nastavak tog slavnog razdoblja, nego odražava novu skladateljsku zrelost ove kultne powermetalske grupe. Obično se takvi ‘superband’ eksperimenti, koje bi blagoslovio i neki Dr. Stein (Helloween fanovi odmah će shvatiti referencu), često izjalove, samo se sjetimo što se Yesu dogodilo početkom devedesetih, no Helloween su priredili vrlo ugodno iznenađenje i prekinuli takvu negativnu tradiciju u rock glazbi. Iron Maiden već od 1999. imaju tri gitarista, ali su Helloween otišli korak dalje te su uz tri gitarista u studiju vrlo uspješno iskoristili i sva tri pjevača, što je studijski eksperiment bez presedana u powermetalskoj povijesti.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Out For The Glory
2. Fear Of The Fallen
3. Best Time
4. Mass Pollution
5. Angels
6. Rise Without Chains
7. Indestructible
8. Robot King
9. Cyanide
10. Down In The Dumps
11. Orbit
12. Skyfall
Postava:
Andi Deris – vokal
Michael Kiske – vokal
Kai Hansen – vokal, gitara
Michael Weikath – gitara
Sascha Gerstner – gitara
Markus Grosskopf – bas gitara
Dani Löble – bubnjevi
