Autor: Sandi Sadar Šoba
Izvođač: Aphra Tesla
Izdavač: Celinka
Izdanje: 2013
Trajanje: 43:14
Ocjena: 4.9/5
Prvi put sam je vidio na večeri čarobnih šansona u Cankarjevom domu i urezala mi se, uvukla u sjećanje kao nešto sudbonosno, duboko, mistično, tajanstveno, neuhvatljivo i vrijedno onostranog približavanja, jer je potpuno dostići ne može nitko. Zove se Aphra Tesla i jedna od plodnijih slovenskih umjetnica našeg doba unatoč mladim godinama može se pohvaliti doista izvanrednim opusom glazbe, divnih suradnji, a uz suptilnu poeziju, multimedijske pristupe i elektro teatar rekonceptualizira Shakespeareovu mantru da je cijeli svijet pozornica na kojoj izvodimo svoj teatar. Još uvijek sam potresen činjenicom da te neki čovjek može tako kvalitetno dotaknuti, potresti i napuniti do ruba i preko glasom i svojom moćnom prisutnošću, a sve to i još više nudi izvanredna ploča nove postave, nove inkarnacije Aphra Tesa Operating Systema, album Home In The Zone, koji bez po muke i bez dvoumljenja ocjenjujem kao jednu od najboljih, ako ne i najbolju ploču ove godine. Da ne bude zabune – mislim na jedan od najboljih albuma uopće, a ne samo s jelovnika domaće glazbene ponude. Potresla me atmosferičnost, a potom izvanredna kemija svih glazbenih gradivnih elemenata, ili je zapravo posrijedi alkemija zbog koje je 11 zaklinjanja albuma nešto takvo što već dugo nisam ulio u svoju dušu i uši.
Kao je u nekom intervjuu izjavila Aphra, kod ove je ploče bila riječ o divnom spletu okolnosti, čarobnih slučajnosti koje su začinile glazbu dobrim suradnjama, a sama je bobice spoznaja, priče kojima je ploča mogla postati jedinstvo, cjelina, skupljala dvije godine, a ono što je u tom vremenu nastalo savršen je erotski kolaž emocija, prekrasnih bljeskova i metafora zbog kojih je osobna meditacija postala terapijsko izlazište za sve slušatelje iz zajednice. Svijet je prožet strahom, tjeskobom i negativnošću, a mala noćna glazba, muzika, ovaj je put namijenjena tome da se svjetobolje i ogorčenost odmisle. Snovi, strast i plamen života potrebni su da bismo mogli prelaziti rubikon današnjeg dana u sutra, a sadašnjost postaje lakša, manje olovno teška i morbidna. Aphra Tesla Operating System je stoga ljekovito svetište pozitivnih vibracija i s točno pravom frekvencijom ulazi kroz sve pore od prvog trenutka nadalje. Raven vas odvodi u tamnu šumu u kojoj se najprije treba izgubiti da bismo se mogli osloboditi svih onostranih okova boli. Tome pridonosi Aphrin rezonantni glas, koji je baršunast i šaren na sličan način kao onaj koji sam kao dijete slušao kod izvanredne, jednako ekscentrične umjetnice izvanrednog kalibra, Josipe Lisac. Aphra je samonikla i prepoznatljiva na sebi svojstven način, koji ne dopušta oponašanje ni polovičnu predanost samo pravim tonovima. Aphra se radije prožima osjećajem, primakne oči i odjenuta u plašt preživljenih emocija zavrti se u intimnom plesu minimalizma s odabranim gostima i sugraditeljima izvanredne kompozitne strukture. Nadareni i akademski obrazovani pijanist Marko Črnčec alias Churnchetz ima na jazz ugođen savršen sluh, a senzualni ples prstiju po bijelim i crnim tipkama nudi mješavinu, savršenu fuziju jazza, bluesa, šansonske podloge i umjetnički nadahnutog popa, a cjelinu s etno ritmikom i krasnim osjećajem za ritam dobro nadopunjuje bubnjar i udaraljkaš Nino Mureškič, kojeg će se možda netko sjećati zbog rada u sastavu Lačni Franz, a sada djeluje ponajprije kao idejni vođa i pokretač sastava Afir Bafir.
Raven podsjeća na kombinaciju Tori Amos ili čak na lomljivu krhkost interpretacija Trenta Reznora s ploče Fragile, a produkcijsko savršenstvo djelo je Grammyjem nagrađenog zvučnog maga Davea Darlingtona. Utjehu je potrebno tražiti s mukom, a unatoč svom zaklinjanju i progonu sjena tame i tjeskobe cjelina je optimistična. Slijedi povratak u sunčano okrilje sigurnog doma, u dnevnu sobu, u sam centar, unutar kojeg ste možda lakše sretni. Samoća i tišina, spokoj bez smetajućeg šuma suvišnih srčanih otkucaja, u skladbi Home In The Zone naslućuju obrise Aphrine blizine, osjećaja, razočaranja koja su, unatoč izravnom nuđenju, ipak zavijena u koprene metafora. Jazz i šansonska razigranost djeluju kao ljekoviti flaster na ranjenu dušu. Više flamenko razdjelnica s iberskim ritmovima skladbe Pojke Indiana zatim se pretvaraju u intenzivni longue zrak, zatamnjeni klub u tišinu utonule duše bljeska od strasti i čvrstih zahvata koji dokazuju da je spontana kemija svih sudionika i u glazbeni stan uprtih glazbenika slijedila diktat osobnog demijurga, stvoritelja, boga, a Aphra se uporno posvećuje tisućerim licima ljudi kao iscjeliteljica, šamanska svećenica koja deformacijama, krojenjem svog svijeta i života kroz zdravu distancu metafora daje, razdaje valove ljubavi, suosjećanja i punine glazbe koja je nadrasla kemijsku kratkotrajnost jam sessiona, a Aphra je, u suzvučju s nekoć spomenutim izrazitim lovačkim nagonom koji je krasi, uspjela postaviti kvalitativne okvire u kojima je forma postavljena, ali ne sputava glazbene erupcije i srčanost.
https://www.youtube.com/watch?v=20_swmKixcQ
Palace Of Sin je tako lako jazzovski nestašan, grešan, potpuno razvratan i zavodljiv, vrlo lako si predočavam jazzovski klub iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, a unatoč fragmentiranosti i razlikama u frekvencijama i bojama sve je upravo tamo gdje mora biti. Sail Away odvodi u nepoznato, daleko od prostora boli i razočaranja, uz pomoć one posljednje zelene cigarete, čaše taman pravo ohlađenog vina. Ništa nije nužno, svi smo slobodni i prepustimo se vibrativnom pozivu na skidanje okova, nježno poručuje i šapće Aphra. Senzualni čin i savršena alkemija nastavljaju se jazzovskom ljepotom skladbe Little Star, koja je posve izravno erotična, senzualna, seksualna, a Aphra gotovo muškim baritonom i višeslojnom kaleidoskopskom zavodljivošću u skrletno obojene oblake i zle misli uvrijeđene ljubavnice ili povrijeđenog ljubavnika razastire svilene plahte i poziva u zlatni centar, gdje se sve oprašta i gdje je poljubac glavna valuta za namirenje svih onostranih dugova. Strast je osnovna crvena nit, ali ne prijeteća, vrebajuća, proždrljiva i grabežljiva. Echo Of Desire odražava mističniju stranu strastvenosti, a jazzovski etno splet šamanskih krikova, poezije i nedorečenosti vraća odjeke željnog svijeta natrag u toplo okrilje sigurnog balončića sreće i sigurnosti, u zonu o kojoj Aphra jasno i dosljedno pjeva. Markov klavir prelazi iz stroge forme u krasno improviziran solo koji ddozivlja u sjećanje Pata Methenyja, a još više Thelonious Monka, a već s uronom u soničko more blues zvukova skladbe Moon Sings The Blues metrika se potpuno mijenja. Levitacije su uzastopne, višestruke i nešto posve prirodno, a sa svakim odbačenim slojem tijelo i duša lakše se otvaraju u beskraj. Uhvatljivost je iluzija, a prolaznost mudrosti i sreće poziv je da treba uživati u svakom trenutku. Aphra je umjetnica interpretativnih bijega u nepoznato, a na taman pravo tajanstven način koketira s tamom, boli, kao i sa skrletnom mekoćom srčanosti, sunčanog optimizma, koji zasjenjuje taman pravom životnom trpkošću koja, ponavljam, nije svjetobolna. Black Dawn Song s izraženijom ritmikom Ninovih bubnjeva prepliće sobu doslednijom porukom. Ono što je sad ružno, lako se pretvara u nešto lijepo i dragocjeno, kamo se vrijedi vraćati. Preživjeli ste naime crnu zoru i nakon svega moguće je da će vas uskoro pomilovati zrake sreće i sunca. Aphra pjeva jazzovsku bajku mijenjanja, metamorfoza, čiji je dio svaki atom ploče i baš svaki drhtavi vibrato, slatki zvuk udaraljki po klavirskim žicama, dodir opne, a sve upućuje na to da je svod Aphrina svemira viši od svoda običnih ljudi. S posjetom okrilju u kojem se oslobađa patnik Frida (je li posrijedi posveta nevjerojatnoj Fridi Kahlo, pitam se?), posljednji čin može biti dodir s onim sretnim dijelom duše koji smo u djetinjstvu imali za samorazumljiv. Watch The Children Play je zaključna mantra kojom se nakon Fridine samba prepuštamo posljednjem činu oproštaja i puštamo na vidjelo svoje sanjivo dijete, koje je nekoć znalo žudjeti i osjećati, gledati svijet drukčije nego danas, kad je napustilo sve instinkte i postalo konformni odrasli odgovorni stup društva. Ritmična skladba o gorućim dugama i protjeranim morama stavlja točku na i utjehi, a nakon nje može uslijediti novi ciklus slušanja i produbljivanja, jer je sadržaja, unatoč soničkom minimalizmu, toliko da je jedno slušanje premalo da bi se moglo tvrditi da ste shvatili sve i da vam je doista sve jasno.
Home In The Zone je zvučno tako puna ploča da, da ne gledate omot, ne biste procijenili da pripada našem često preuskom prostoru. Upravo zbog potonjeg bojim se da će ostati previđena od većine kojoj bi tako lijepo mogla terapijski koristiti. Svijet može biti prostor prijetnji, ukradenih i ugašenih snova, ali može biti i paravan oslobađanja. Aphra Tesla Operating System nudi novi program rekonceptualiziranja matrice bivanja, a pokazivanjem svojih tisućerih lica vlastite intime Aphra svijetu postavlja ogledalo. Upravo izravnost i neulagivanje lako pridonose tome da svaki ton i cijela glazba kliznu u centar srca i da vas iscijele, dotaknu, probude, pa makar cjelovit koncept ne shvatili i ne slijedili ga slijepo. Putova za shvaćanje je tisuću, a Aphra sveopćom engleskom dikcijom razotrovljuje svijet svih granica, a istodobno prelazi i pokožicu ograničenog bića čovjeka samog. Ovaj su put prijeđena sva kulturna ograničenja, pravila lijepog ponašanja, sve zapovijedi zbog kojih možete biti nesretni. Ono što ostaje potpuna je erotika bivanja i osjećanja, a stapanjem svemira i kozmičke sreće u jedno s vama možete postati sretni i puni, unatoč prividnoj ispražnjenosti i iscrpljenosti, i vi. Home In The Zone samo je altruistični alat koji to može pomoći ostvariti, ako cjelini na neopterećen i neetiketiran način i prisluhnete. Sve ostalo je naime samo balast i teret koji s glazbom u pravom smislu riječi nema baš ništa zajedničko.
Postava
Aphra Tesla – vokal
Marko Črnčec – klavir
Nino Mureškič – udaraljke
Produkcija
Dave Darington
Popis skladbi
1. Raven
2. Home In The Zone
3. Pojke Indiana
4. Palace Of Sin
5. Sail Away
6. Little Star
7. Echo Of Desire
8. Moon Sings The Blues
9. Black Dawn Song
10. Frida
11. Watch The Children Play
