Izvođač: Beastie Boys
Izdavačka kuća: Capitol Records
Izlazak: 2011
Trajanje: 44:15
Ocjena: 4/5
Beastie Boys su najdugovječnija bijela hip hop inkarnacija na Zemlji. Unatoč tome što su sredinom osamdesetih iz NYHC punk jurisdikcije prešli na hip-hop repanje, njihovi studijski albumi prilična su rijetkost. Kad izađu, to je znak za pravo pravcato slavlje, gotovo kao da si pogodio sedmicu na lotu. Horowitz, Yauch i Diamond ipak su oživjeli svoj novi studijski uradak. Nakon odgađanja “Hot Sauce Committee Part One” dobili smo tako “Hot Sauce Committee Part Two”. Da. Drugi dio izašao je prije prvoga i sam vrag zna hoće li skupina biti prva u povijesti rocka koja će jednom u budućnosti izdati prvi dio nakon drugoga.
Naravno, ova posljednja rečenica traži kraće objašnjenje stvarnog stanja, koje je diktirala pozadina razvoja događaja što su dovela do takvog naslova prvog pravog “reperskog” nasljednika Beastie Boysa albumu “To the 5 Boroughs” iz 2004. Izdanje je isprva bilo najavljeno za 15.09.2009., no dečki su izlazak odgodili nakon što je Adamu Youchu dijagnosticiran rak žlijezde slinovnice. Srećom, tumor je bio benigan pa se Yauch sretno izvukao. No s postupnim odgađanjem datuma skladbe su rasle i mijenjale se. Štoviše! Beastie Boys snimili su materijal kojega im je ostalo napretek kad su birali skladbe za izdanje prvog dijela “Hot Sauce Committee”. Tako su zapravo preduhitrili izdanje s pred-izdanjem. Više je nego očito da je novi materijal skupini bio znatno draži od onoga što je isprva odabrano za prvi dio “Hot Sauce Committee”. Hoće li pripremljeni materijal za prvi dio ikada biti objavljen u obliku albuma, nije jasno. Dečki pak nagovještavaju mogući “download” tog materijala s njihove službene internetske stranice u budućnosti.
Novi album potvrđuje da Beastie Boys sazrijevaju. Kroz albume je primjetan trend sofisticiranosti zvuka, ali istodobno i veće detaljiziranosti, produbljivanja zvučnih struktura i njihove slojevitosti. Dečki su dakle umjetnički odrasli. Da bi negdje posudili kakav riff, kako je to bila gotovo stalnost na studijskom prvijencu “Licensed To III”, danas je utopija. Da su dečki trebali potpuni preokret, svojevrsnu terapiju “ispiranja mozga”, potvrdio je izražajni odmak s posve instrumentalnim albumom “The Mix-Up”, koji je uz svoju izvrsnost dobio čak i Grammyja za najbolji album u kategoriji “najbolji instrumentalni pop album” za 2007. Zvučni skok počeo je produbljivati odlični “Hello Nasty” (1998). “Jednodimenzionalnu”, trivijalnu, minimalističku pratnju vokala kroz godine sve je više zamjenjivalo ispunjavanje multilateralnosti odabranih zvučnih uzoraka i petlji i time širenje te bogaćenje samog spektra zvučne slike.
Beastie Boys i dalje zadržavaju osjećaj za buku, samo što je ne guraju nužno u prvi plan. Tu je golema doza zabavljaštva, koje je važan element apsolutne prepoznatljivosti glazbene špure kojoj se vjerno drže, koju marljivo “zalijevaju i brižno njeguju”. Otvaranje albuma nakon nekoliko sekundi budi sumnju zbog dodanog uzorka da nije posve jasno hoće li dečki zaploviti u novi instrumentalni album, no nakon deset sekundi odjednom postaje jasno da su vokali s nama! Make Some Noise potvrda je onoga što slijedi na albumu. Zadržava iskrenu vezu s ostavštinom albuma, ali istodobno nudi novi zvuk skupine koja se ne zaustavlja i razvija dalje. Agresija je danas zapravo zarobljena samo u repanju. I u ritmovima bubnjevi doduše zadržavaju onaj metalno difuzni zvuk, no u novom je dobu on obavijen znatno toplije zvučnom kulturom bas linija, o kakvoj su rani albumi, posve oprani od nižih tonova, mogli samo sanjati.
Beastie Boys su u novom dobu i znatno delikatniji u izobličavanju reperskih linija. Nisu važne samo gole izmjene različitog stila repanja među trojicom vokala, nego i vođenje reperskih linija kroz najrazličitije efekte nagrđivanja stihova. To je tek jedna od metoda kojom sastav postiže izrazito smjelu razigranost cjelokupne zvučne strukture pojedinih skladbi i posljedično izrazito dinamičan razvoj događaja te neprestano kontrastno nizanje mnogostrukih raspoloženja.
A gdje bi još moglo zamirisati na rock? Gitara jasnije “zakopa” tek na dvjema skladbama novog albuma, i to na petoj skladbi Say It, koja uz agresivno izvođenje lajavih linija “gang” repanja i dodane uzorke “scratchanja” bježno podsjeća na radove skupine s albuma “Check Your Head” (1992). Izlazni dio te skladbe nosi izrazito smiješan završetak koji u kombiniranim uzorcima izaziva suze od smijeha, a Beastie Boys njime ujedno dokazuju ono što je već utvrđeno. Silnu sofisticiranost, plod sazrijevanja. Drugi takav “rockerski” dodir uhvaćen je u Lee Majors Come Again (otvara se sumnjivim “soundscapeom” koji je čak sličan onima čiji je otac Robert Fripp), gdje se riffovska gitarska veza ukusno druži s namrgođenom linijom bas gitare. Da. Tu se može izlučiti nit punkoidne hardcore baštine skupine. No to je u miksu odmjereno s jasnom distancom i ne tiska se pred ritmički okvir skladbe te pred izražajnost izvedbe vokala.
Prema “dub” odmaku dečki se priklanjaju kad na album pozovu pjevačicu Santi White (Santigold). Riječ je o najmelodičnijoj skladbi albuma, gdje je repanje uz vokal pjevačice Santi doziran tek kao prijelazni začin (prije refrena). Too Many Rappers, skladba slično uklesana kao otvarajuća Make Some Noise, izašla je već 2009. kao singl s gostujućim reperom Nasom.
Neizmjerno zabavan cvijetak albuma je Funky Donkey. Prije nego što se skladba duhovitog semplanja završi, već je tu novi razlog za smijeh, koji se zove Tadlock’s Glasses. Neka spomenem da su Beastiji isprva željeli albumu dati naslov “Tadlock’s Glasses”. Tadlock je bio šofer Elvisa Presleya i Elvis mu je navodno prilikom jedne prilike poklonio par sunčanih naočala. Dakle, i prijelazni dijelovi unutar većine skladbi djeluju krajnje lucidno, smisla za iskrenu zafrkanciju Beastiejima ne manjka! Iza te prividne neozbiljnosti stoji čvrst i jasan fokus lukavog aranžiranja, koje zahtijeva profinjenost i visoku mjeru promišljenosti, gdje i kada ćeš upotrijebiti određeni uzorak, određeni motiv, da bi zabavni princip postigao svoj optimalni učinak. Crazy A** S**t s dodanim uzorkom dječjeg brbljanja primjerice je tip Beastie Boys zafrkancije za koju ne želiš da se ikada završi na albumu.
Naslovnica albuma lukavo skriva sočnu unutrašnjost ambalaže, koja je opremljena opet u stilu razuzdanog karaktera pune skupinine burleske. Karikatura na brzinu ocrtanih likova ne nedostaje na omotima, a taj bistroumni dodir vizualizacije duha skupine u 2011. zapravo je usklađen s razvojnom točkom glazbenog izričaja skupine u novom dobu. Oblikovanost nad kojom ni Frank Zappa ne bi skrivao oduševljenje!
Da su Beastie Boys danas izrasli u skupinu široke glazbene prijemčivosti i neograničavanja u plasiranju ideja, potvrđuje i odlični instrumental Multilateral Nuclear Disarment, gdje najviše na površinu izbija sofisticirana strana medalje Beastie Boys. Logično je zadržao i najviše melodije, jer u njoj naime nedostaje repanje.
Beastie Boys novim albumom zadržavaju zdrav bit umjetničkog sazrijevanja prema gore. Na albumu je jasno istaknuta veza prošlih radova koji sežu u prvu polovicu devedesetih, a istodobno je “Hot Sauce Committee Part Two” izravan manifest da se Beastie Boys glazbeno i dalje razvijaju i sazrijevaju. Djeluje unikatno, izražajno gipko, svježe, motivski razigrano i što je glavno. Neizmjerno zabavno i duhovito! To je album koji ćete s užitkom shvatiti svi ljubitelji glazbene epopeje skupine i više. Manifest je koji dokazuje da prvo ime bijelog hip hopa opravdava svoju veličinu. Izražajne pronicljivosti Beastie Boysima nipošto ne nedostaje.
Postava
Mike D – vokal, bubnjevi
Ad-Rock – vokal, gitara
MCA – vokal, bas gitara
GOSTUJUĆI GLAZBENICI:
Money Mark – klavijature
Nasir Jones (Nas) – vokal na skladbi br. 4
Santi White (Santigold) – vokal na skladbi br. 7
Produkcija
Beastie Boys
Popis skladbi
1. Make Some Noise (3:30)
2. Nonstop Disco Powerpack (4:09)
3. OK (2:49)
4. Too Many Rappers [New Reactionaries Version] (featuring Nas) (4:51)
5. Say It (3:25)
6. The Bill Harper Collection (0:24)
7. Don’t Play No Game That I Can’t Win (featuring Santigold) (4:11)
8. Long Burn the Fire (3:33)
9. Funky Donkey (1:56)
10. The Larry Routine (0:30)
11. Tadlock’s Glasses (2:19)
12. Lee Majors Come Again (3:43)
13. Multilateral Nuclear Disarmament (2:54)
14. Here’s a Little Something for Ya (3:08)
15. Crazy Ass Shit (1:56)
16. The Lisa Lisa/Full Force Routine (0:49)
