Imperial Never Say Die Club Tour (2010)
Mjesto: Gasometer / Beč / Austrija
Datum koncerta: 15.11.2010
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 27€ (prethodna prodaja) / 30€ (na dan koncerta)
Opet put u Beč, ali ovaj put na glazbeni spektakl za mlađe generacije. O čemu je riječ? Naravno, o tradicionalnom Never Say Die Touru. Ovogodišnji program bio je više nego ikad prije biran za mlađu publiku. Gasometer doduše nije bio dupkom pun, ali lica mladića i djevojaka bilo je napretek. I iz Slovenije je došao priličan broj zaljubljenika.
Ukratko…vrata su se trebala otvoriti u 18:00, a show je trebao početi u 19:00 sa We Came As Romans. No na naše iznenađenje, dečki su se već bližili kraju svog nastupa kad smo mi ušli unutra. Što nam to govori? Raniji početak i greška u organizaciji. Ta nas je greška, istina, pratila cijelu večer, ali nekako smo je preživjeli.
Da ne bismo ponovili istu grešku, odnosno da nas ne zaskoče organizatori, ovaj smo put ušli malo ranije kako bismo si osigurali pogled na cijeli nastup britanskih Your Demise. Baš kao i WCAR, i YD su počeli ranije, ali smo ih uhvatili na samom početku. Masa je podivljala kad se pojavio vokalist Ed Mcrae. Skakalo se, čaše su letjele naokolo, pjevalo se, odnosno više vikalo nego pjevalo. Your Demise bi trebali biti hardcore. To bih se usudio tvrditi prije 4 godine, kad su bili više underground i na samom početku karijere. Što se s vremenom dogodilo? Dečki su se prodali izdavačkim kućama i počeli raditi u najboljem slučaju popcore, ako ga tako možemo nazvati. Sam show bio je totalno razočaranje. Slušajući albume, čovjek o njima stekne dosta dobro mišljenje. Ali ono što smo dobili uživo bila je prava propast. Zagriženi fanovi (koji imaju 16 godina i manje) bili su u sedmom nebu kad su ugledali svoje heroje. Ne možemo im zamjeriti glazbeno neznanje. Na kraju krajeva, ovdje se radi o trendu i stilu. U svakom slučaju…nakon polusatne muke takozvanog hardcorea napokon smo dočekali kraj.
Pauza je više nego dobro došla, a čaša vode bila je spas od žeđi. Kako nije bilo drugog posla dok se pripremao sljedeći bend, promatrali smo kako svi poletno jure od jednog štanda s merchom do drugog. Kao da ih je sam Lucifer opsjeo, jurili su kupovati. Fashion je ovdje riječ od ključne važnosti.
Vrijeme je bilo za ponovni ulazak u dvoranu i ponovno se dogodilo isto. Raniji početak i propustili smo prvu pjesmu njemačkih War From A Harlots Mouth. Ali nema veze. Ne znam kako opisati njihov žanr glazbe, ali bili su u svakom pogledu bolji od YD. Nekakav metalcore u fuziji sa svime što im je došlo pod ruku stvarao je bolju atmosferu. Kao što je poznato za većinu današnjih core izvođača (vokalista), i njihov slavuj bio je izrazito naduvanog izgleda. Što možemo očekivati? Vrlo dobro vrištanje iz sveg glasa i slabije duboke vokale. Ali kao što rekoh, bili su još uvijek bolji od Britanaca. Ono što je publiku najviše iznenadilo bilo je pitanje: Zašto su WFAHM treći po redu, a ne prvi? Odgovor je jednostavan. Poznanstva i suradnja s njima domaćim Imperial Clothing. IC također ima sjedište u Njemačkoj, odakle dolaze i WFAHM. Zanimljiva informacija, zar ne? Ukratko…pola sata dano je i njima, vrijeme se polako iztekalo i morali su završiti. Dobili su svoj zaslužen pljesak i u miru, s osmijesima na licu, mogli su sići s pozornice.
Opet pauza i čaša vode da navlažimo osušena usta. Rutina fanova bila je opet ista, samo druga lica. Opsada štandova s merchom. Navalite, narode!
Pri ulasku u dvoranu opet isto, ali to je već prešlo u naviku. Raniji početak, naravno. Ovaj put na pozornicu je ušetao američki sastav imenom Emmure. Dobar zvuk, udarna glazba i jednako udarni vokal. Sve je bilo lijepo i krasno dok sve nije počelo zvučati isto. Monotona glazba u kojoj se čuo samo 2-step i na trenutke malo repanja donijela je slušateljima ozbiljne i dosadom išarane izraze lica. Uživali su samo oni koji su moshali i izvodili hardcore ples. Koliko je bilo oduševljenje, toliko je bilo i veće razočaranje, a sve što smo radili bilo je čekanje kraja. Na našu radost brzo su završili i smirili smo se.
Izašli smo van na partiju razgovora i opet na rundu čaše vode. Opsada štandova s merchom još je uvijek bila u tijeku. Nikakve promjene.
Ovaj put na redu su bili kalifornijski Bleeding Through, koji su ipak bolji i iskusniji od svih bendova koji su svirali prije njih. Zato smo požurili u dvoranu i, gle iznenađenja, nismo zakasnili. Zauzeli smo svoje pozicije i dočekali dečke i djevojku da dođu na pozornicu. Glazba je počela svoje, a s vremenom je na pozornicu stigao i mali, ali nabildani vokalist Brandan Schieppati. Publika je podivljala, posebno ženska populacija. Tko se može othrvati izraženom američkom six-packu? No koliko je nabijen njegov mišićni sustav, toliko je nabijen i njegov glas. Kad je vrištao on, vrištala je i publika. Kad je izustio clean vokal, isto je napravila i publika. Ali nije samo Brandan bio u središtu pozornosti. I basist Ryan Wombacher dobio je svojih pet minuta slave izvodeći nekakve glazbeno-karateaške pokrete. A ne možemo previdjeti ni jednu od metal ljepotica koja ukrašava ne samo BT nego cijeli metal svijet. Poznata je pod imenom Marta Peterson, a njezina je uloga biti lijepa i svirati klavijature. Zanimljivo je i to da je viša od svojih kolega iz benda. Da ne skrenemo s glavne teme…bend je svirao odlično, a 45 minuta bilo je premalo, ako pitate mene i mnoge druge. No svemu dođe kraj pa su i BT završili i dobili pljesak, zvižduke i petominutno derištvo: ”We want more!”
Ponovna pauza, ponovna rutina svih mladih i ponovno je došlo vrijeme za ulazak u dvoranu.
Ovaj put čekali su nas Comeback Kid, koji su, začudo, počeli točno kako je pisalo. No njihova je glazba nešto drukčija od one koju sviraju bendovi s kojima su bili na turneji. Gledanje 3 komada bilo je sasvim dovoljno da steknem dojam o njihovoj glazbi i scenskom performansu. Glazba koja povezuje sve od punk rocka do trash metala i metalcore vokal definitivno ne idu zajedno. Što reći? Zvuk je bio uređen, a rasvjeta također. Ni nastup nije bio loš, ali glazba je bila onaj faktor koji je mnoge otjerao iz dvorane na svjež zrak, na polusatnu raspravu i čavrljanje o dojmovima razvoja događaja u dvorani.
Nakon pola sata publika je počela masovno nasrtati na pušionicu i znali smo da su Comeback Kid završili. Napokon!
Da nešto ne bismo propustili, otišli smo odmah u dvoranu. na pozornici su bili posljednji! Zvijezde večeri Parkway Drive. Dok su postavljali njihovu scenu, u pozadini se vrtjela glazba Slipknota, što je stvaralo pravo raspoloženje prije nastupa sastava. Čekanja je bilo prilično, prije nego što su se napokon pojavili na pozornici. Dobrih pola sata. Napokon su se Australci našli na željenom mjestu. Svjetla su se ugasila i dvorana se obavila tamom. Čulo se samo oduševljeno “dranje” publike, koja je gotovo umirala od nestrpljenja. No ipak je dočekala dolazak svojih heroja i “moshpit” je počeo. Više nego oduševljeni Winston McCall vitlao je svojim mikrofonom kako samo pravi vitez vitla svojim mačem. Melodika njihova metalcorea i Winstonov vokal potjerali su masu u “circle-pit” i masovno skakanje. Negdje usred koncerta Winston je donio loptu za američki nogomet, zavitlao je u publiku i rekao da će tko god je donese do njihovog “mercha” dobiti 50 eura u gotovini. To je uspjelo jednom sretnom Austrijancu i čim je primio novac, odmah je platio rundu piva svojim kolegama. Da ne bi ostali bez svega, Winston je u masu bacio još dvije napuhane lopte, koje inače pripadaju na plažu. No ubrzo nakon toga bend je otišao s pozornice i scena se promijenila. Na pozornicu su donijeli palme, promijenjene su i kulise u pozadini, koje su “crtale” more i zalazak sunca. Dakle, osjećaj izležavanja na plaži. Na pozornici nije nedostajao ni napuhani čamac spreman za sretnog odabranika iz publike, da se baci u njega i počne veslati po publici. Pet minuta je izdržao, a onda potonuo u moru podivljale publike. No kao što je poznato za Parkway Drive, koncert se ubrzo završio i publika je bila vidno razočarana. Nastup Parkway Drive dobar! Sve dakle dobro, samo je izbor skladbi u repertoaru skrivao još nešto rezervi. Sjenu na koncert bacale su ponajprije skladbe s novog albuma, koji baš nije prirastao srcu slušatelja. No svejedno je veselje fanova bilo očito. “Surferski” dečki naklonili su se i zahvalili publici na tako brojnom odazivu.
Izlazak iz dvorane trajao je malo duže, jer se na izlazu stvorilo usko grlo, uz istodobni pritisak 1500 glava. Turneja u ovoj godini dakle nije premašila oduševljenje koje je uspjela izazvati 2009. i još prije toga 2008.
No svejedno ne možemo reći da je u nečemu bila loša. Kako kaže poznata izreka:”A lesson lived is a lesson learned”. To je zasigurno bila lekcija u dobrom smislu.
fotografije: Tjaša Saje
Setlista
PARKWAY DRIVE: 1.Samsara 2.Unrest 3.Idols and Anchors 4.The Sirens’ Song 5.Sleepwalker 6.Dead Man’s Chest 7.Deliver Me 8.The Cruise 9.Home Is For The Heartless 10.Guns For Show, Knives For A Pro 11.Romance Is Dead 12.Set To Destroy 13.Carrion 14.Boneyards
Galerija slika



























