Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Hammill, Peter
Izdavač: Charisma Records
Izdanje: 1974
Trajanje: 47:34
Ocjena: 5/5
“In Camera” bio je četvrti samostalni uradak iz genijalne glave pjevača, skladatelja i pisca Petera Hammilla, koji je najveću slavu stekao kao prvi čovjek legendarne progresivno-rock grupe Van Der Graaf Generator. Album je nastao u razdoblju kad je Hammill Van Der Graaf Generator na dvije godine ‘objesio o klin’, a njegova samostalna karijera nizom odličnih albuma zaista procvala. Uz zvučnu perfekciju i odličnu produkciju, za koju je kao i obično osobno pobrinuo Hammill i koja je zacijelo bila ispred svog vremena, nekako je teško povjerovati da je album snimljen s krajnje jednostavnom studijskom opremom.
Sve klavijature, predvođene melotronom, harmonijem, ARP 2600 sintesajzerom i klavirom, odsvirao je sam Hammill. Isto vrijedi za sve gitarske i bas dionice. Upravo u to je vrijeme počeo usavršavati svoju gitarsku tehniku pa je uz akustičnu gitaru aktivnije zagrabio i za električnom. Na dvjema skladbama društvo mu je pravio stari kompić, dugogodišnji bubnjar Van Der Graaf Generatora Guy Evans, dok su mu na epskoj, više od 17-minutnoj završnoj kompoziciji s udaraljkama pomogli dugogodišnji prijatelji i suradnici, originalni bubnjar Van Der Graaf Generatora Chris Judge Smith (grupu je napustio nedugo nakon Evansova dolaska, prije nego što su 1969. izdali prvi album) te crtač naslovnica i grafički dizajner Paul Whitehead, koji je ilustrirao neke od najpoznatijih VDGG i Genesis naslovnica.
Atmosfera albuma je, bez ikakvog iznenađenja u tom pogledu, izrazito mračna, gotička i postapokaliptična, mjestimice čak i klaustrofobična, dakle Hammill u svom najprepoznatljivijem i najuspjelijem izdanju, što znači da stilski nije previše daleko od onoga što je obično stvarao s Van Der Graaf Generatorom. Tekstovi su sukladno tome postapokaliptični, s obiljem jetke društvene satire, mračnih vizija i inteligentnih metafora, uz sve ostale uvijek dobrodošle sastojke tipične Hammillove poezije kojom je stekao glas jednog od najpronicljivijih kovača tekstova u progresivnom rocku.
Razmjerno smirena uvertira s “Ferret and Featherbird”, u kojoj se Hammill uz pomoć lijepih aranžmana na akustičnoj gitari i klaviru predstavlja u jednom od svojih lakših i melankoličnijih izdanja, pomalo je zavaravajuća, jer album iz skladbe u skladbu postaje sve mračniji, kao da se sve više približava završnom krugu Danteova pakla. Tajanstveni i blago zloslutni “(No More) the Sub Mariner”, koji se odnosi na neopozivi kraj svih mladenačkih fantazija i u naslovu sadrži aluziju na poznatog Marvelova superjunaka, princa Namora, atmosferu albuma nemilosrdno preusmjerava u mračne vode. Hammillov vokal ovaj je put jezovit i razjaren, dok klaustrofobičnu atmosferu produbljuje domišljata pratnja ARP 2600 sintesajzera.
Poskočni i energični “Tapeworm” izvrsna je prilika da doktor postapokalipse uz pomoć udarnih gitarskih fraza pokaže kakve je trikove naučio na električnoj gitari. Evansovi nemilosrdni bubnjarski prelazi ovoj odličnoj skladbi dodaju malo VDGG šarma, dok operetne vokalne harmonije djeluju čak pomalo queenovski. Mračna atmosfera koja prožima album na trenutak gubi krila uz lijepu baladu “Again”, u kojoj Hammill uz pomoć smirenog pjevanja i dirljive melodije na akustičnoj gitari stvara jednu od svojih najboljih osobno-ispovjednih kompozicija. Kao primjeren kontrast i povratak u dubine ostataka propale, dekadentne civilizacije, slušatelja ponovno udara čekićem po glavi fenomenalni “Faint-Heart and the Sermon”, na kojem postupno gradi i stupnjuje napetu atmosferu. Posebno se iskazuje nekim gotičkim aranžmanima na melotronu te, kao i uvijek, izvanrednim pjevanjem kojim mijenja emocionalno stanje brže nego kameleon boje. U završnom dijelu stvara pravu epsku, grandioznu atmosferu, kakva je obično svojstvena većini VDGG ostvarenja. Apokaliptična, nostradamusovska vizija “The Comet, The Course, The Tail” sadrži sve one sastojke koji su od Hammilla napravili jednog od najpotresnijih britanskih glazbenih vizionara. Gotičko-melankolični aranžmani na akustičnoj gitari popraćeni su zadivljujuće raznolikim pjevanjem i tekstom u kojem je, takoreći, zapisana smrtna prognoza moderne civilizacije kakvu poznajemo.
Vrhunac albuma pak bez trunke sumnje predstavlja demonska suita u dva dijela, “Gog” i “Magog”, koju je uživo više puta izvodio i s VDGG-om. Oba dijela obično su spojena u više od 17-minutni pakleni ep “Gog Magog (In Bromine Chambers)”, koji je zacijelo jedna od najjezovitijih kompozicija u povijesti rocka. Po intenzitetu demonske atmosfere lako se može staviti uz bok King Crimsonovu ‘prizivanju vraga’ naslovljenom “Devil’s Triangle (prvotno Mars)”. Gog i Magog inače su biblijski mitološki likovi koji se najčešće prikazuju kao pakleni demoni. Epska vožnja kroz paklene brzace demonska je i klaustrofobična na deseti potenciju i zacijelo nije za slabe srca i krhka duha. Hammillov pjevački nastup nevjerojatno je brutalan i pobješnjeli čak i za njegove uobičajene standarde. Brojni avangardni sintesajzerski efekti, osobito u drugom dijelu, “Magog””, koji je stilski gotovo posve usmjeren na musique concrete, pomažu širom otvoriti vrata posljednjeg kruga Danteova pakla, gdje se nalazi vladar demona. Potonji bi Hammilla, a i njegove VDGG kompiće, zacijelo rado postavio za svoje dvorske glazbenike.
“In Camera” jedan je od Hammillovih najmračnijih, a time i najboljih samostalnih uradaka, s paklenom atmosferom uz koju se hodanje po žeravici čini kao dječja igra. Kompozicijski stil, a time i narav većine stvaritelja na albumu, kao i poboljšanje njegove gitarske tehnike, osobito kad je riječ o sviranju električne gitare, zacijelo su bili među glavnim povodima za ponovno okupljanje Van Der Graaf Generatora 1975. Veliki radoholičar i kameleon pak je u međuvremenu već počeo kovati planove za sljedeći samostalni album na kojem će zamjetno promijeniti kompozicijski stil i njime, među ostalim, osvojiti i srca punk generacije.
Postava
Peter Hammill – vokal, gitara, bas gitara, klavir, harmonij, ARP 2600 sintesajzer, melotron
Guy Evans – bubnjevi na 3 i 7
Chris Judge Smith – udaraljke, prateći vokal na 8
Paul Whitehead – udaraljke na 8
Produkcija
Peter Hammill
Popis skladbi
1. Ferret and Featherbird
2. (No More) the Sub-mariner
3. Tapeworm
4. Again
5. Faint-Heart and the Sermon
6. The Comet, the Course, the Tail
7. Gog
8. Magog (in Bromine Chambers)
7 i 8 obično su spojene u jednu skladbu
