Izvođač: Magrathea
Izdavač: Samostalno izdanje
Izdanje: 2008
Ocjena: 4/5
Ime Magrathea mi je već prilično dugo poznato, a njihovu glazbu sam prethodno upoznao preko sampleova na njihovoj web stranici. Naposljetku sam odlučio dati priliku i cijelom albumu, a klavijaturist Glenn Alexander rado je uslišio moju molbu. Već su mi se sampleovi jako svidjeli i mislio sam da bend ima dosta talenta, ali grupe često izlože svoj bolji materijal, dok ostatak njihove glazbe zna biti poprilično slab. Zato sam bio oprezan s Magratheom. No za to nije bilo razloga. Čim sam čuo prvu skladbu na In Search of the Crystal, znao sam da su ozbiljni.
Danas Magratheu čine samo dva člana, i to Glenn Alexander, koji se bavi vokalom, klavijaturama i bubnjevima (programiranim?), te Gary Gordon, koji se bori s gitarom i basom. Na početku puta s bendom su surađivali još bubnjar i gitarist (tada je Gordon još svirao bas), a sad su njih dvojica ostali sami. Sudeći po kvaliteti materijala, i bez ostalih članova im ide sasvim dobro.
Magratheu bi čovjek vrlo lako strpao u istu kategoriju kao toliko drugih bendova koji žele uhvatiti onaj progresivni duh simfonijskih grupa iz sedamdesetih, no razlika je poprilična. Magrathea zna na trenutke biti prilično mračna, što je jednako prisutno i u vrlo bistrim tekstovima. Upravo zato bih Magratheu svrstao u slične vode kao primjerice Arena ili IQ, dva sastava koji također imaju zanimljive tekstove i sviraju mračnu glazbu.
Od samog početka jasno je da Magrathea mnogo crpi iz Genesisa. Poznajem mnogo bendova koji rade slične stvari, ali rijetki su uspješni kao Magrathea. Glazba je napravljena sa stilom. Iako zvuk podsjeća na Genesis kad su sredinom sedamdesetih bili svedeni na četiri člana, kompozicije su prilično originalne. Prvu i zadnju skladbu mogli bismo svrstati među klasične epske tvorevine koje odaju počast majstorima iz sedamdesetih, ali glavni dio albuma sadrži kraće i pjevnije pjesme. Ni u njima ne nedostaje solaža, i na gitari i na klavijaturama, no struktura je prilično jednostavna. Taj melodični aspekt me podsjeća na Arenu. I oni na album često ubace jednu ili dvije epske stvari, dok ostatak albuma čine pjevnije pjesme. Uz utjecaj Genesisa, povremeno se čuju i Emerson, Lake and Palmer (orgulje), a ponekad i Yes (sintisajzeri). Magrathea ima dobre uzore, ali sve smo to već vidjeli kod drugih bendova. Magrathea zna te utjecaje iskoristiti i zajedno sa svojim idejama njih dvojica napravili su album koji je bolji od mnogih većih (popularnijih) sastava.
Magrathea je vraški dobar bend. Obojica očito imaju dosta znanja na svojim instrumentima, ali nisu od onih koji se time busaju. Svoje talente koriste u korist glazbe. Glenn je odličan na klavijaturama i izvlači nekoliko lijepih solaža na orguljama i sintisajzerima. Gary je jednako izvanredan na gitari, koja zna biti nježnija ili hard rockerska. Glenn je zadužen i za vokal (gotovo sam siguran da i za tekstove). Glasom pomalo podsjeća na Fisha (ex-Marillion). Glas mu je nježan i blag te prilično osebujan. I to mi nedostaje kod današnjih pjevača. Uglavnom svi zvuče bezlično. Glennov glas je vrlo izražajan, iako po stilu povremeno podsjeća na Fisha. Jedini manji problem na albumu mogli bi biti bubnjevi. Uglavnom su dobri, ali nekoliko puta programirani bubnjevi (pretpostavljam da su programirani) zvuče neprirodno. Ako se doista radi o programiranim bubnjevima, napravljeni su jako dobro jer je zvuk uglavnom posve prirodan, tek je nekoliko lapsusa, kao što sam već spomenuo.
Jedna od glavnih osobina koje ovaj sastav izdvajaju od drugih sličnog kova su tekstovi. Glenn Alexander piše izuzetno inteligentne tekstove i ima dobar uvid u niz različitih tema, uz taman pravu mjeru britanskog humora. I to mi nedostaje kod novijih bendova – humor koji je tako krasio grupe iz sedamdesetih. Glennovi tekstovi su duboki i takav je i njegov humor. Ne radi se o jednostavnim ili prostim šalama, nego o humoru o kojem treba dobro razmisliti prije nego ga shvatiš. Upravo zato šale ostaju smiješne mnogo dulje nego kod nekih drugih izvođača (primjerice Zappe).
Magrathea bi trebala biti puno priznatija nego što jest. Trebala bi svirati na takvim mjestima kao Arena i IQ. No čini mi se da će bend teško izaći iz anonimnosti i da će uvijek nositi samo naziv kultnog benda. Kad bi njih dvojica htjeli steći veći broj obožavatelja, morali bi na koncertnu turneju, što stoji poprilično novca i rizično je. Rado bih vidio što je Magrathea sposobna napraviti uživo, ali razumijem zašto to ne žele. Ako budu još dugo radili ovakvu glazbu kao na ovom izdanju, nemam se na što žaliti. Ljubitelji neo stila i novijih simfonijskih bendova nedvojbeno će uživati u Magratheu. Što se mene tiče, na istoj su razini kao IQ i Arena, a bolji od The Flower Kings i Spock’s Beard.
————————————————————————————————————————————————
Ime Magrathea poznato mi je već prilično dugo, a poprilično sam njihove glazbe čuo preko sampleova na njihovoj web stranici, pa sam se naposljetku odlučio baciti u vode i dati priliku cijelom albumu. Sampleovi su mi se već silno svidjeli i mislio sam da ovaj bend ima puno talenta, ali bendovi često izlože svoj najbolji materijal, dok ostatak glazbe ponekad zna biti dosta slab. Zato sam bio oprezan s Magratheom. No za to zapravo nije bilo razloga. Čim sam čuo prvu skladbu na In Search of the Crystal, znao sam da je Magrathea prava stvar.
Magrathea je danas duo koji čine Glenn Alexander na vokalu, klavijaturama i bubnjevima (programiranim?) te Gary Gordon na gitari i basu. Na početku njihove snimateljske karijere u postavi su bili i bubnjar i gitarist (u to je doba Gordon svirao bas), a sad su samo njih dvojica. Sudeći po kvaliteti materijala, sasvim dobro se snalaze i sami.
Magratheu bi bilo lako strpati u isti koš s mnogim drugim novijim bendovima koji pokušavaju oživjeti duh simfonijskih grupa iz sedamdesetih, ali razlika je velika. Glazba Magrathee na trenutke zna biti vrlo mračna i zlokobna, kao i tekstovi, koji su također vrlo domišljati. Zato bih Magratheu svrstao u istu ligu kao bendove poput Arene i IQ, koji također imaju zanimljive tekstove, a glazba im je često prilično mračna.
Od samog početka albuma jasno je da Magrathea dosta crpi iz utjecaja Genesisa. Znam za nekoliko bendova koji to rade, ali Magrathea to doista radi sa stilom. Glazba je vrlo ukusna. Iako zvuk može podsjećati na eru Genesisa u četveročlanoj postavi, kompozicije su prilično originalne. Prva i zadnja pjesma na albumu mogle bi proći kao klasični epovi s naklonom nekolicini velikih imena iz sedamdesetih, ali srednji dio albuma čine upečatljive pjesme s doista sjajnim hookovima. Naravno, ima puno solaža na klavijaturama i gitari, no struktura pjesama je prilično jednostavna (osim dvaju “epova”). Na neki način, ta melodičnost glazbe podsjeća me na Arenu, koja također na albume stavlja jedan ili dva epa u kombinaciji s melodičnijim pjesmama. Osim utjecaja Genesisa, na nekoliko se mjesta osjeti i očit ELP štimung, a primijetio sam i neke elemente Yesa. Svi su utjecaji tu, ali važno je da Magrathea zna kako ih iskoristiti. A to rade majstorski, pa je krajnji rezultat vješta zbirka pjesama i epova koja posramljuje mnoge veće (točnije, popularnije) bendove.
Magrathea je doista vraški dobar bend. Obojica očito imaju veliko znanje na svojim instrumentima, ali se ne busaju prečesto. Talente koriste da bi napravili bolju glazbu. Glenn je sjajan na klavijaturama, s mnogo lijepih solaža na orguljama i sintisajzerima. Gary također radi fantastičan posao na gitari, od nježnijih dionica do hard rock zvuka. Glenn preuzima i vokalne dužnosti (prilično sam siguran da je i autor tekstova). U njegovu glasu ima nečeg riblje (mislim na Fisha, bivšeg pjevača Marilliona, a ne na vodenog kralježnjaka). Glas mu je nježan i blag te vrlo prepoznatljiv. I to je jedna od stvari koje mi nedostaju kod današnjih pjevača. Svi zvuče isto. Glennov glas je prilično jedinstven, iako ga stil povremeno doista podsjeća na Fisha. Mislim da bi jedini manji problem mogli biti bubnjevi. Obično su u redu, ali jednom ili dvaput programirani bubnjevi (pretpostavljam da su programirani) zvuče previše lažno. Ako su bubnjevi programirani, napravljeni su izuzetno dobro jer većinu vremena zvuče vrlo prirodno, osim u nekoliko navrata, kao što sam već spomenuo.
Jedna od ključnih osobina koje ovaj bend izdvajaju od mnogih drugih iste (ili barem slične) fele su tekstovi. Tekstovi Glenna Alexandera vrlo su inteligentni i pronicljivi, s taman pravom dozom britanskog humora. To mi je nedostajalo kod novijih bendova – humor u kojem su bendovi iz sedamdesetih bili tako dobri. Tekstovi Glenna Alexandera vrlo su duboki, a takav je i njegov humor. Nije to samo pričanje prostih ili jeftinih viceva, doista moraš razmisliti o čemu se u šali radi, i upravo zato šala ne postane stara tako brzo kao kod nekih drugih izvođača (primjerice Zappe).
Magrathea bi doista trebala biti puno popularnija nego što jest. Trebali bi svirati na istim mjestima kao Arena i IQ. No imam osjećaj da će ovaj bend teško izaći iz svog statusa, koji bi se mogao opisati kao kultni, ali i kao prilično opskuran. Da bi dobili više fanova, morali bi na turneju, ali za to treba uložiti puno novca i golem je rizik. Volio bih vidjeti što bi Magrathea mogla uživo, ali razumijem zašto se to možda nikad neće dogoditi. Dokle god nastave isporučivati robu, kao na ovom izdanju, valjda se nemam na što žaliti. Fanovi neo i novog simfonijskog zvuka trebali bi doista uživati u ovom bendu. Što se mene tiče, u istoj su ligi kao Arena ili IQ, a bolji od The Flower Kings ili Spock’s Beard.
Postava
Glenn Alexander – klavijature, vokal, bubnjevi
Gary Gordon – gitara, bas
Produkcija
Magrathea
Popis pjesama
1. In Search Of The Crystal 8:19
2. Bug Eyed Monster 6:44
3. Keeper Of Souls 5:52
4. It’s About That Time 4:24
5. Passion Play 5:52
6. Into The Drink 5:34
7. Magician 6:52
8. Heaven Is Never Enough 5:53
9. Interactive Dreamers 13:03
