Izvođač: Metamorfosi
Izdavačka kuća: Vinyl Magic
Izdanje: 1973
Ocjena: 4.5/5
U sedamdesetima je u Italiji bilo na desetke sastava koji su objavili samo jedan album (ili samo jedan dobar album). Mnogi su među njima stvorili neke od najboljih albuma u toj zemlji, a onda su nestali jednako brzo kao što su se pojavili. I Metamorfosi spada u tu kategoriju. Prije ovog albuma izdali su još jedan, koji se ne može mjeriti s ovim. Sastav se doduše devedesetih vratio na glazbenu scenu i objavio nastavak Pakla – Inferno, dok mnogi drugi sastavi to nisu učinili.
Album se temelji na Danteovoj Božanstvenoj komediji. Taj ep spada među klasike svjetske književnosti, a Pakao (Inferno) obično se smatra najboljim od triju dijelova Alighierijeva epa. Što se tiče tekstova, sastav je dodao i nekoliko svojih ideja. Klasičnim zločincima i pokvarenjacima pridodali su naime i nekoliko suvremenih zlikovaca (političare, dilere droge) pa je album tako postao primjereniji modernom dobu.
Glazba na albumu predivno dočarava pakao. Prodorni sintisajzeri te mračne i brze orgulje stvaraju izuzetno mračnu atmosferu koja je uvijek prisutna, pa napetost nikad ne popušta. Kad već počneš misliti da će doći do kakvog predaha (na primjer kad se javi nježan klavir), to je samo varka kojom nas vrag pokušava smekšati da bismo se opustili. Vrlo brzo se pokaže vragovo pravo lice, jer iza nježnog klavira slijedi luda jazzovska improvizacija koja spretno dočarava paklene muke. Ipak dolazi do kratkotrajnog olakšanja od stalnog mljevenja orgulja i sintisajzera. Čembalo je jedini pravi saveznik putnika kroz pakao, a kasnije i klavir u paru s flautom pobrine se za trenutke blagosti. Pokušava li nas Sotona tako namamiti sirenskom pjesmom?
Ritam sekcija daje tempo u ovom podzemnom svijetu. Tempo nikad ne jenjava, a tamošnji stanovnici ne nalaze nikakav ritam u svojim mukama, jer se takt neprestano mijenja i ostavlja ih omamljenima. Gitara se ne koristi često, ali kad dođe na red, iz nje se čuju duge neprekinute note kako bi se pokazao kontrast s brzom ritam sekcijom i tako još više zbunili sve grešnike. Pjevačev stil je prilično operan i vrlo estetski. Slušatelj nekako dobiva dojam da nam samo djelo pripovijeda sam Sotona i da nas svojim prijevarnim glasom pokušava zavesti da mu se pridružimo. Glavna atrakcija je klavijaturist, koji odlično iskorištava orgulje, klavir i sintisajzere. Njegove su dionice obično divlje i napete, ali i vrlo organizirane.
Inferno je za mene remek-djelo talijanskog simfonijskog progresivnog rocka. Kroz cijeli album osjeti se neka napetost zbog koje ti se čini da moraš neprestano slušati sabrano. Treba slušati svaku notu, jer nikad ne znaš kad će se dogoditi nešto zanimljivo ili potresno. Album je inače prilično teško usporediti s bilo čime drugim. Po atmosferi najviše podsjeća na remek-djelo sastava Il Balletto di Bronzo – Ys, dok su stilski prilično dužni sastavu Emerson, Lake and Palmer. Ima puno veličanstvenih orgulja i sintisajzera, nešto manje klavira i čembala, taman dovoljno gitare, ritam sekcija je vrlo sposobna, a pjevač je jedan od najboljih opernih rock tenora u Italiji (odmah iza Francesca di Giacoma iz Banco del Mutuo Soccorso). Ukratko, o ovom albumu mogu govoriti samo u superlativima.
Ocjena: 9 od 10. Ako je već Pakao ovako božanstven, kakvo je tek Nebo?!
Postava
– Jimmy Spitaleri: glavni vokal, flauta
– Enrico Olivieri: klavijature, vokal
– Roberto Turbitosi: gitara, bas-gitara, vokal
– Gianluca Herygers: bubnjevi, udaraljke
Produkcija
Metamorfosi
Popis pjesama
1. Introduzione/Selva Oscura 7:51
2. Porta dell’Inferno 1:20
3. Caronte 1:19
4. Spacciatore di droga/Terremoto/Limbo 6:22
5. Lussuriosi 3:15
6. Avari 1:32
7. Violenti 3:45
8. Malebolge 1:32
9. Sfruttatori 5:42
10. Razzisti/Fosa dei Giganti 3:25
11. Lucifero (Politicanti) 2:32
12. Conclusione 1:37
Trajanje albuma: 40:18
