Mjesto: Rock Cafe / Postojna / Slovenija
Datum intervjua: 21.02.2010
Inmate su velenjski ekstremni metalci, koji su fascinantni ponajprije zbog svoje tvrdoglave, samouvjerene i nepopustljive upornosti u postizanju ciljeva. Dečki znaju koja im je cijena. Izvrsnim metalskim sastavima u Sloveniji ove su karakterne osobine doduše često manjak, no naši pravi velenjski dečki svoju su viziju dogurali već toliko daleko da su na pozornici u Postojni, 04.02.2010., ostavili bez daha ne samo publiku, nego i žiri natječaja Epic RockLine Contest svojim nevjerojatno čvrstim, kompaktnim, dovršenim scenskim nastupom, koji u susretu s njihovom energijom ispod pozornice ni u čemu nije bio pravi naslov za izvedbeni lapsus, niti je u samoj sceničnoj igri ostavljao neispunjene rupe u kojima članovi sastava ne bi znali što sami sa sobom na pozornici. Inmate su otrovan šus, modernih pogleda na ekstremne grane metala! Riječ je o izvanrednoj razini kvalitete, koja ne skriva činjenicu da su dečki za sobom ostavili lijepu kilometražu. To uključuje puno vježbe i puno koncerata. Neko su se vrijeme dečki mučili s tim da su morali gurati svoj kombi dalje bez pjevača, no dolaskom Mikea za Inmate je konačno počelo ono pravo stvaralačko razdoblje, koje čeka na zaključak prvog poglavlja njihove priče. To je izdanje studijskog prvijenca.
RockLine: Što vas je dovelo na natječaj Epic Rockine Contest?
Sašo: Glavna stvar je bila, ako ti kažem sasvim iskreno, želja da budemo na pozornici. Općenito nam pozornica jako nedostaje. Inače imamo sve super pripremljeno. U studiju stvari idu, ali pozornica je uvijek ono što posebno mami. Tek nam pozornica daje pravu sliku o tome tko smo zapravo Inmate.
Andrej: Pa i zato što u Postojni dosad još nikad nismo nastupili.
RockLine: A je li teško doći do svirke na ovom kraju Slovenije?
Andrej: Dosad nismo ni pokušavali skupljati kontakte i raspitivati se o mogućnosti nastupa u ovom dijelu. Najdalje od našeg Velenja, što se Slovenije tiče, svirali smo na nastupu u Novoj Gorici. Pa i Lendava, na suprotnom kraju. Znaš, sve ovisi o razdoblju, o trenutnom elanu, nadahnuću sastava. Ako je to razdoblje kad doista želimo nastupe, onda krećemo i u konkretnu akciju traženja raspoloživih nastupa. Recimo, Rock Cafe u Postojni prije uopće nismo poznavali.
Sašo: Istina. I baš mi je žao što ga nismo poznavali već prije.
Mike: Ja sam ovdje već nastupao, ali s nekim drugim bendom..
RockLine: S kojim?
Mike: …Dweal, no danas je Rock Cafe neusporedivo bolje uređen nego prije. Sad je u klubu puno više prostora. Ono što je sad izraslo iz tog prostora doista je za svaku pohvalu.
Andrej: Istina. Večeras smo imali doista odličnu svirku.
Aleš: Glavno bi bilo samo da takav klub izdrži i vuče takvu scenu dalje.
Mike: Isprva smo bili malo skeptični glede ovog natječaja. Ali bili smo svjesni da su ovdje ljudi puno otvoreniji i druželjubiviji pa smo očekivali da će atmosfera biti super. Puno prizemljeniji ljudi nego igdje drugdje u Sloveniji.
RockLine: Zašto je trebalo tako dugo da dobijete u redove pravog pjevača? Bili ste prisiljeni u tom razdoblju svirati i nekoliko posve instrumentalnih svirki.
Sašo: Zato što nismo osjetili pravu kemiju. Prvi od mnogih kandidata koji su se okušali. Ako ti nisi tu uz nas, cijela stvar ne može upaliti. Ne može zdravo funkcionirati jer se energija, odnosno sam protok energije, blokira pri izvođenju glazbe. I tako sastav ne može razviti ni razvijati pravu sliku o sebi.
RockLine: A ti, Mike? Kako si naposljetku usrećio dečke svojim dolaskom?
Mike: Sa Sašom se poznajem jako dugo. Pa i s ostalima. Ali isprva im nisam bio dorastao. Sad se nadam da sam u tome uhvatio pravi priključak s njihovim mentalitetom, ha, ha, ha…. Uvijek sam imao neku kočnicu u sebi, da ako dođem na neku njihovu probu, ionako će me kritizirati. Po domaće rečeno, nisam imao pravih “jaja” za nešto takvo. Sad smo mi konačno odrasli. Onda sam ipak došao na prvu probu i odmah imao dobar osjećaj. No i kad sam vidio kakva je reakcija ostalih iz benda, stvar je bila riješena. Sad se možemo 100% fokusirati na pisanje materijala i rad na našem studijskom prvijencu.
RockLine: U tom ste razdoblju, dok ste tražili pjevača, vjerojatno stajali skrštenih ruku, a postojeći se materijal u aranžmanima vjerojatno mijenjao, bogatio, rastao. Što misliš?
Andrej: Nipošto nismo mirovali. Uvijek sam bio zagovornik toga da, ako već nemamo pjevača, u tom vremenu pišemo glazbu. Za prethodni materijal smo recimo već snimili u konkretnom opsegu obje gitare i bubnjeve, pa smo kasnije odlučili da od toga neće biti ništa i da moramo početi iznova…
Aleš: Znaš, to nam je uvijek bilo pred očima. Da ne smijemo žuriti, da stvarima moramo dati vremena da sazriju. Ustanovili smo da ono što smo snimili nije bilo u skladu s našim željama, a vjerovali smo i da bi publika takav materijal prihvatila s manje odobravanja. Slično je bilo s potragom za pjevačem. Taj se nije pojavio preko noći.
RockLine: Nadam se da ne promašujem ako iznesem mišljenje da, unatoč tome što ste prilično raširili svoj domet ekstremne metalske raznolikosti kojoj ste se zakleli, održavate i dodir s korijenima death metala čuvene Göteborške škole.
Sašo: Svakako. Danas je tako da metal bendovi doista ne mogu otkriti toplu vodu. Za nas je bit u tome da našoj glazbi, kao sastav, možemo udahnuti neki pečat. Pečat koji je za Inmate prepoznatljiv. Mi se ne smijemo opterećivati time kako je što nekad zvučalo i kako nešto zvuči danas. Jer bi to značilo zapreku u razvoju same prepoznatljive slike Inmate pečata.
Andrej: Mi kao pojedinci slušamo prilično različitu glazbu, ali kao sastav se odlično povezujemo međusobno. Ono što izbacimo iz sebe dio je svakog člana i svatko od nas se s lakoćom poistovjećuje sa skladbama koje zajedno stvorimo. To je jako dobro.
Aleš: Ako se pak ponekad slučajno ne razumijemo, idemo vježbati. I stvari se uvijek riješe, tako da smo na kraju svi zadovoljni.
RockLine: Kakvi su pak planovi za Inmate u budućnosti?
Sašo: Cilj je album. Ali lijepo polako. Redom, po stepenicama. Bez pretjerane euforije. Željeli bismo postići visoku razinu kvalitete našeg uratka, jer nam je jedan od apetita i potencijalni proboj u inozemstvo. Slovenija je za takav žanr, kakav njegujemo mi, preuska. Sad je puno lakše komunicirati s inozemstvom. Zbog interneta.
RockLine: A ima li već kakvih konkretnih reakcija iz inozemstva u vezi s glazbom Inmate?
Andrej: Ponuda je bilo nekoliko, no rekli smo si da moramo prvo izdati album. Da imamo u rukama nešto što nam omogućuje konkretniju promociju. Onda ćemo čvršće uzeti uzde u ruke i pokušati tražiti uspjeh i izvan Slovenije.
Mike: Računamo otprilike ovako. Da će trenutni prvi val ljudi koji dolaze pratiti naše koncerte, dakle samo slušati, i to iz početne znatiželje, zamijeniti drugi val, gdje će si ispod pozornice već “razbijati glave”, ha, ha,…
RockLine: S takvom zauzetošću i savršenim pristupom na pozornici, kakav ste večeras pokazali ovdje u Postojni, nema šanse da vas možda ne pozove na zajedničku turneju i kakav veći strani sastav.
Sašo: Svi se tome nadamo. Jer mi nismo džabe gradili sve ovo što danas predstavlja glazbu Inmate, odnosno samu sliku i duh ovog sastava. U ekipi nitko od nas nije milijunaš. Zato svaki novac koji zajedno uložimo u sastav tim više cijenimo. Demo je vani. Fali samo još završni udarac, zadnji nalet. A to je album. Album koji bi što više sažeo u studiju ono što smo Inmate na pozornici. Sljedeće poglavlje nakon prvijenca, koje ćemo načeti u našoj povijesti, naravno je prva prava turneja!
tekst uredio: Aleš Podbrežnik
fotografije: Martin Prezelj i Tereza Vuk
Galerija slika
