Into the Valley of the Moon King

0 6

Autor: Peter Podbrežnik

Izvođač: Magnum
Izdavač: SPV Records
Izdanje: 2009
Trajanje: 52:40
Ocjena: 4/5

“Into the Valley of the Moon King” petnaesti je studijski album britanskih legendi epski obojenog melodičnog hard rocka, Magnum. Njegov naslov potvrđuje njihovu dugogodišnju tradiciju fantazijski nadahnutih naslova i poezije, koju gitarist Tony Clarkin, glavni skladatelj i autor većine tekstova, i ovaj put spaja s još jednom lijepom naslovnicom dugogodišnjeg suradnika, kultnog likovnog oblikovatelja Rodneya Matthewsa.

Magnum u posljednjih nekoliko godina, dakle nakon ponovnog uskrsnuća s albumom “Breath Of Life” (2002), vraćanjem svom klasičnom zvuku uz spajanje moderne produkcije nastoje što bolje udovoljiti željama vjernih sljedbenika, što je s jedne strane za pohvalu, a s druge znači da obično izostaje faktor kakvih potresnih iznenađenja kojima bi u njihova stvaralačka jedra mogao zapuhati vjetar mladenačke svježine. Čini se da se oba osnivača, dakle Clarkin i pjevač Bob Catley, kao i ostatak ekipe, svakako žele vratiti u slavnu prošlost zlatnih osamdesetih, premda su i sami svjesni da nikako ne mogu ponoviti briljantnost albuma poput klasika “On A Storyteller’s Night” (1985), “Vigilante” (1986) ili “Wings of Heaven” (1987)

Za razliku od prethodnog albuma, dobrog ali neuzbudljivog “Princess Alice And the Broken Arrow (2007)”, koji je bio njihov prvi album što se nakon dugog, dugog vremena uspio probiti na britanske glazbene ljestvice, na izletu u dolinu mjesečevog kralja, uz standardno slijeđenje svojih prepoznatljivih glazbenih finesa, nisu upali u zamku jednoličnosti i nedostatka svježih ideja, što znači da album oduševljava veći dio trajanja bez ikakvih primjetnih oscilacija, a češće oživi i epska magija njihovih zlatnih godina.

Kao i obično, imamo posla s njihovim zaštitnim trikovima predvođenima melodramatičnim Clarkinovim gitarskim potezima, Stanwayevim pompoznim klavijaturskim teksturama i uvijek odličnim Catleyjevim pjevanjem. On je, unatoč tome što su godine uzele svoj danak kad je riječ o dosezanju određenih registara, i dalje više nego uvjerljiv u prenošenju raznovrsnih emocija, čega su dobro svjesni i sljedbenici njegove blistave solo karijere. Album prvenstveno oduševljava ambijentalnom raznovrsnošću. Naravno, kao i uvijek, snažan je naglasak na izgradnji epskih motiva bez kojih Clarkinove fantazijske teme, unutar kojih se krije i podbadanje nekih dosega suvremenog društva, ne bi mogle adekvatno zaživjeti. Pojedine skladbe resi iznimno živa produkcija u kojoj i većina bas dionica dolazi do lijepog izražaja.

Ovaj put spretno su izbjegli zamku prethodnog albuma, koji se otvorio prilično mlako, pa nakon pomno pripremljenog epskog uvoda s moćnim orkestralnim aranžmanima slijedi melodično izbrušeni i potentni “Cry To Yourself”, skladba srednjeg tempa s pristojnim AOR refrenom i memorabilnim gitarskim rifom, koja je inače solidno otvaranje, ali u konačnici ništa osobito potresno. Početnom zagrijavanju slijedi lijepo iznenađenje “All My Bridges”, koje će ugrijati srca svih ljubitelja njihovih zlatnih godina, jer je strukturirano u stilu klasičnog AOR standarda osamdesetih. Glatko pjevni refren podložen je u produkciji primjereno istaknutim sintetizatorskim teksturama koje povezuju Clarkinove melodične gitarske fraze. Na krilima Catleyjeva osjećajno začinjenog pjevanja ovdje se pošteno približe nekim omiljenim stvarima iz svojih najboljih godina.

“Take Me To The Edge” predstavlja trenutak kad s rušilačkim gitarskim frazama i s bijesom oslobađajućim pjevanjem zaplove u udarnije, hard rockovske vode, dok epsku sofisticiranost u pozadini osiguravaju simfonijski aranžmani na sintisajzerima. “The Moon King” primjer je skladbe koja igra na kartu postupne izgradnje epskog ambijenta, što joj barem djelomično i polazi za rukom. S pijanom bluesovskom gitarskom frazom otvara se na prilično pospan način, što traje sve do trenutka kad pomoću neočekivanog prijelaza na sintisajzerima prijeđe u znatno razigranije smjernice. Oduševljavaju ponajprije suptilna gitarska solaža u epskom završnom dijelu i Catleyjev poetski obojen pjevački pristup. I melankolični “No One Knows His Name” zanimljivo je remek-djelo koje nosi atribut njihovih zlatnih godina. Unutar razigrane strukture ističe se epski motiv na sintisajzeru, a iznimno je dobrodošao i kraći upad zavodljive akustične melodije na gitari kojom grade pravu atmosferu za pripovijedanje fantazijski zamišljenog teksta. “In My Mind’s Eye” građen je na srednjem tempu i prilično jednoličnoj melodiji, što bi brzo počelo dosađivati da u nju nisu spretno unijeli moćne orkestralne finese i još nekoliko manjih trikova kojima sve skupa podižu iz sivog prosjeka.

“Time To Cross The River” zbog uspješne izgradnje raznovrsnih atmosfera jedna je od istaknutih skladbi na albumu, gdje unutar hipnotičkih melodija preko dinamičnih prijelaza unose niz zanimljivih aranžmana, a u jednom trenutku iznenadi i upad flamenko gitare. “If I Ever Lose My Mind” još je jedna epska kreacija koja se uspješno koketira s njihovom ostavštinom osamdesetih. Ovdje oduševljava ponajprije Catley, koji dosezanjem bogatih emocionalnih registara dokazuje da još dugo nije rekao zadnju, dok za klasičnu Magnum mješavinu u pozadini brine uvjerljiv preplet hard rockovskog rifanja i simfonijskih klavijaturskih tekstura. Odlična power balada “A Face In The Crowd” uz pomoć klavira i akustične gitare postupno gradi veličanstvenu atmosferu. Ovdje se pruža još jedna prilika za gospodina Catleyja da se iskaže kao majstorski prenositelj moćnih osjećaja.

“Feels Like Treason” s potentnom gitarskom frazom i epskim harmonijama odličan je odgovor svima onima koji bi Magnum htjeli optužiti da su se na stare dane pretvorili u pretjerane melankolike. Završni “Blood On Your Barbed Wire” jedino je veće razočaranje, jer bi se tijekom skoro sedmominutne kompozicije od skupine njihova kova očekivalo nešto razigranije od repetitivnog oslobađanja bluesovskih motiva i gotovo rock’n’rollovske ritmičke podloge. Jedina svijetla točka ove prilično neuspjele tvorevine nastupa s orkestralnim završetkom, kad se ambijentalnim linijama sintisajzera pridruži plačljiva gitarska solaža, što pridonosi izgradnji veličanstvenog ugođaja. Inače, u svim ostalim pogledima promašen eksperiment, kad su iz neobjašnjenih razloga za finale odjednom htjeli zvučati prljavo i razuzdano, što se inače u njihovoj karijeri nipošto nije dogodilo prvi put.

Magnum su se na koncu ipak dobro izvukli te s “Into the Valley of the Moon King” stvorili odličan album koji će zadovoljiti sve želje i potrebe dugogodišnjih sljedbenika. Uz posluživanje njihovim standardnim melodičnim rockovskim finesama ne manjka mu lijepog protoka između pojedinih motiva i epskog naboja kojim je prožet glavnina skladbi. U usporedbi s prethodnikom ovaj put je primjetno znatno više svježine i manje utapanja u sentimentalnost, što znači da mu polazi za rukom ispuniti temeljnu misiju – barem djelomično dosegnuti ugođaj njihovih slavnih godina i udovoljiti očekivanjima dugogodišnjih ljubitelja skupine.

Postava

Bob Catley – vokal
Tony Clarkin – gitara
Al Barrow – bas gitara
Mark Stanway – klavijature
Harry James – bubnjevi

Produkcija

Tony Clarkin i Sheena Sear

Popis skladbi

1. Intro
2. Cry To Yourself
3. All My Bridges
4. Take Me To The Edge
5. The Moon King
6. No One Knows His Name
7. In My Mind’s Eye
8. Time To Cross That River
9. If I Ever Lose My Mind
10. A Face In The Crowd
11. Feels Like Treason
12. Blood On Your Barbed Wire Thorns

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići