Autor: Aleš Podbrežnik
Izvođač: Uriah Heep
Izdavač: Frontiers Records
Izdanje: 2011
Trajanje: 52:58
Ocjena: 4.5/5
Uriah Heep su britanski art rockeri, neosporne legende koje su prebrodile slikovite, a osobito skokovite uspone i padove dugovječne karijere i svojim se opusom zauvijek zlatnim slovima upisale u povijest rock glazbe, otkrivajući zavjese novih dimenzija izdanjima svojih najslavnijih i najprepoznatljivijih djela! U vrijeme kad je rock bio još mlad i nevin, šokirali su svijet svojom skromnošću, ali za ono doba korjenito zvučnom razornošću, dok su se redale skladbe novih obzora Gypsy, Bird Of Prey, Look At Yourself, Easy Livin’,… Albumi “Demons And Wizards” (1972) i “The Magician’s Birthday” (1972) spadaju u obvezni inventar svakog kućanstva ovog planeta koje drži barem do kapi urednosti svojeg vanjskog izgleda.
Evo nas u 2011., prošlo je 41 godina od izdanja prvijenca “…Very ‘eavy,… Very ‘umble” (1970), kad je neki glazbeni kritičar u američkoj recenziji zaključio da će biti prisiljen počiniti samoubojstvo ako Uriah Heep ikad uspiju. Priča je poznata, a kritičar je vjerojatno u odabranim trenucima dublje osobne kontemplacije bio dovoljno priseban i prisutan da obećanje prekrši. Možda ste se na ovom mjestu i sami upitali zašto vraga idemo tako daleko unatrag, u samu srčiku biti poente rođenja Uriah Heep i prvih stvaralačkih koraka skupine?
Uriah Heep su nakon deset godina apstinencije 2008. napokon izdali album “Wake The Sleeper” i već njime nagovijestili usmjeravanje prema praishodištu svoje misije. U potpunosti su negirali zvuk prethodnog, inače nadodličnog studijskog albuma “Sonic Origami”, izdanog 1998. Za “Wake The Sleeper” gitarske su rifove otežali Hammondovim zvukom, kakvog su bili dionici njihovi najslavniji albumi, kad je u postavi još kraljevao na orguljama Ken Hensley, a mikrofon u rukama vitlao David Byron. Kasniji Uriah Heep, govorim o “post-seventies” albumima Uriah Heep, nikad više nisu zvučali tako staroškolski kao što ponovno zvuče njihova posljednja dva studijska albuma, izdana u razmaku od tri godine. Novi album “Into The Wild” dakle i dalje drži taj smjer. Štoviše. Produbljuje ga.
Producent je ostao isti. Pa ipak, zvuk novog albuma donekle je drukčiji u odnosu na “Wake The Sleeper”. Djeluje još življe, još toplije i istodobno još teže i razornije u usporedbi s prethodnikom! Poznato je da Uriah Heep brojnim godišnjim koncertnim turnejama ostaju jedna od najuigranijih skupina na svijetu. A to već niz godina, među ostalim, čini i postava “Bernie Shaw ere”. Toliko pređenih kilometara u četiri desetljeća djelovanja imaju rijetki bendovi. I nakon četiri desetljeća Uriah Heep u koncertnom pogledu ostaju jedna od najmarljivijih skupina na svijetu. I to odrsko garanje prenijeli su u studio. Da. Uriah Heep i danas snimaju albume onako kako se snimalo nekoć, kad je snimanje bilo ograničeno raspoloživom metražom snimateljske vrpce i kad si za odsvirati ili otpjevati svoje dijelove skladbi u studiju imao na raspolaganju samo jedan pokušaj. O hrabrosti ti prekaljeni muškarci već odavno ne razmišljaju! Teče im u krvi. Snimanje u obliku izvedbe studijskog koncerta za njih je samorazumljiva stvar. Takav princip snimanja albuma vrlina je i vještina koju danas drsko koriste i domaće njome rukuju samo najveće skupine, skupine koje su rock postavile na noge i uspješno prkose zubu i hrđi vremena i danas (uz Uriah Heep tu su takvi živući divovi rocka još Rush i/ili Van Der Graaf Generator). Iskrenije od ovoga što čuješ na “Into The Wild” ne ide! Razlika u novopostignutom zvuku i ovaj je put u prvom redu ovisila o zračenju esencije petorca u studiju i o dnevnom raspoloženju, takozvanoj radnoj kemiji u studiju.Uriah Heep jednostavno opušteno uživaju u svojoj koži. A te slobode ima u izobilju i na novom albumu. To je princip koji te ne može ostaviti na cjedilu. I Heep to znaju.
Na novom albumu nema balade. Tom se atributu najviše približava završna Kiss Of Freedom, koja svečanošću rado podsjeti na prošla vremena tipa skladbe The Golden Palace (“Sonic Origami”, 1998), ali naravno u 2011. s posve drukčijim aranžmanom. Početak albuma nadasve je razigran i sarkastičan. Uriah Heep odlučili su otvoriti album šaljivom Nail On The Head. Ona u tren oka upozori na naglašeno razoran, ali topao zvuk koji u prvom redu gradi masivni zid čokatog dijaloga na relaciji Hammond orgulje i užarenog gitarskog rifanja. To je i jedina točka albuma koja oprezno uho može pomalo bolno zbosti zbog silno jednostavnog i predvidljivog refrena, kojemu je skupina, osobito u izlaznom dijelu, namijenila dva ili tri kruga repeticije previše. Tako djeluje zapravo mrvicu naporno, ali ako se okreneš stihu refrena “over and over again” i na stvar pogledaš s pozitivne strane, skladba postane u cijelosti prihvatljiva. I Can See You nastavlja početnu šaljivu stranu albuma. Kitica pomalo podsjeća u odabranoj vodećoj frazi i načinu uzimanja stihova u liniji pjevanja na klasik Uriah Heep Devil’s Daughter (“Return To Fantasy”, 1975).
Stvari se ozbiljnije zakuhaju kad nastupi naslovna skladba albuma. Od tu nadalje zapravo počinje rasti sa svakom skladbom intenzivnije i sam album, a uloga biranja osobnih favorita na njemu od tu nadalje pada isključivo na svakog pojedinca koji će dati priliku ovom albumu. Uriah Heep oduvijek su važili za miroljubivce. I naslovna skladba albuma sadrži protuiratni tekst koji u poruci stihova (ne po aranžmanu!) pomalo podsjeća na skladbu sa albuma “Sea Of Light” (1995) pod nazivom Fires Of Hell. Time album raste i u dramskom teatru, sarkazam zamjenjuje tamnije ozračje, koje u svojoj živosti i punoći nesmanjeno tuče i dalje te u tren oka preuzima u utjelovljenoj stvarnosti! Money Talk čvrsto drži taj razoran, ali mračan sadržaj uhvaćenog raspoloženja, a uz to je zanimljiv kontrast vragolastih stihova koji opisuju radni dan striptizeta i svih “pizdica” kratke pameti koje se za preživljavanje zadovoljavaju već razotkrivanjem vlastitih oblina i golotinje.
S obzirom na to da su Uriah Heep iz naftalina ponovno izvukli svoj retro pristup oblikovanju zvuka, čak i Shawov vokal zvuči tako da će biti prihvatljiv više nego ikad za sve one koji ne možete preboljeti gubitak vokalne prisutnosti pokojnog Davida Byrona.Bernie Shaw ostaje fantastičan u svakom pogledu. U emotivnoj strani i suverenom prenošenju vokalnih dionica kroz različite tonalitete. Čovjek unikatne boje i pristupa i dalje zrije kao staro dobro vino.
Uriah Heep također su vrsta skupine poznate po tome što je povremeno rado “komplicirala stvari”. Zato za njih ne možemo reći da su tipični hard rockeri, bili bismo naime površni. Art rock pak zadovoljava osnovni opis karaktera svih razvojnih oblika pojave njihove glazbe. I’m Ready skladba je koja spaja čokatu rifovsku udarnost, što će u izobilju napuniti vaše žile adrenalinskom brzinom svojom neukroćenom potencijom, a njezin je srednji dio slikovito obogaćen s nekoliko promjena raspoloženja, što je posljedica slikovitog stupnjevanja dramskog teatra kroz više promjena osnovnih motiva. Trail Of Diamonds zamišljena je slično kao What Kind Of A God s albuma “Wake The Sleeper”. U uvodnom duljem dijelu u zagrljaju orgulja iskri osobito profinjenost Bernieva vokala. Slijedi nagli preklop atmosfere u rockerskoj vožnji, gdje skupina iz kruga u krug majstorski pojačava visokodramatično ozračje. Na ovoj točki dijalog između Lanzona i Boxa na albumu zasja najintenzivnije! Ozračje pojačavaju još i dodatne višeglasne vokalne harmonije, koje su Uriah Heep oduvijek znali vješto koristiti i po čijoj su uporabi mnoge skupine oslanjajući se na Uriah Heep, među njima i Queen. Tek što Trail Of Diamonds završi, već slijedi drugi favorit, ako ste ljubitelji ekspoziture melankoličnih skladbi nabijenih epskom dramatičnošću. To je Southern Star! Skladba par excellence, koja u stvarnosti podastrte emotivne strane ne dira slušatelja ništa manje nego prije nje Trial Of Diamonds. To su skladbe mnogih okreta, skladbe obuvene od glave do pete u veliko majstorstvo unikatne igre Uriah Heep, koja na novom albumu upravo u tom slijedu najintenzivnije zasja.
Novi album još intenzivnije posjeduje približen zvuk bubnjeva, čija topovska razornost uleze pod kožu osobito u srednje brzim ritmovima. Primjerice u skladbi poput Lost, bubnjevi u zvučnoj slici ore posebno duboko. Russell Gilbrook djeluje još suverenije i odlučnije nego na albumu “Wake The Sleeper”, njegov je rad izniman, a Russell je još glasniji, ali istodobno još slikovitiji i energičniji u svom bubnjanju! Novi bubnjar, koji se skupini pridružio početkom 2006. kako bi zamijenio osijedjelog medvjeda Leeja Kerslakea, postaje sve važniji jezičac na vagi donošenja prijelomnih odluka. Više je nego očito, po onome što je zaživjelo na novom albumu, da je u skupinu donio novi stvaralački elan, na temelju kojeg je skupina naposljetku ipak počela snimati i izdavati novi materijal.
Believe je najbrža skladba albuma. Svojom pozitivnom usmjerenošću okreće ozračje na albumu na svijetli pol. To je skladba koja mora pronaći utjelovljenje na koncertnim odrima. Kompaktna, visokomelodičnog iskoristka, a prije svega izuzetno pjevna. Koliko je Believe svijetla skladba, toliko je crnja na albumu odmah iza nje Lost. Opskurna strana naglašena je osobito zbog sadržaja vokalne esencije Phila Lanzona, koji u cijelosti preuzima vodeći vokal na ovoj skladbi. To je i jedina skladba novog albuma čiji je autor basist Trevor Bolder. Sve preostale skladbe na album su doprinijeli Mick Box i Phil Lanzon. Heep si pred kraj ponovno priušte obilje zabave skladbom T-Bird Angel, u kojoj će vam nedvojbeno godit vožnja prestižnim automobilom marke “Thunderbird”.
Jedini minus albuma ponovno je krajnje kičasta naslovnica, što je vrijedilo već za prethodnika “Wake The Sleeper”. Jeftina je igra uporabe računalnog programa “photo shop”. More, kamenje i stijene nekoć je puno ljepše ručno naslikao već Roger Dean za album “Sea Of Light” (1995). Na ovoj bi točki valjalo ubuduće posvetiti malo više pažnje. Ako ništa drugo, Uriah Heep bi tako prodali više majica na koncertnim turnejama.
“Into The Wild” album je kakav si od Uriah Heep danas možemo samo poželjeti. Njime dečki dokazuju da ih zub vremena, plijesan i hrđa još dugo ne mogu načeti. Toliko uvjerljive energije jedinstvene propovijedi, koju ima sastav nakon 41 godine prkošenja i koju je uhvatio i novi album, doista se nije moglo očekivati, a kamoli zahtijevati od tih časnih mudraca. Nakon samo tri godine dakle su na obzor donijeli izvrstan album koji još jednom upozorava na to da se krug zatvorio, da su Uriah Heep u svojoj avanturi stigli do kraja priče u kojoj su se ponovno zagledali u njezin početak.S obzirom na sve raskoši unikata, izuzetnu stvaralačku žudnju koja se ponovno osjeća i koju personificira i novi album, možemo biti uvjereni da će mu opet slijediti novi izvrstan studijski album. “Into The Wild” novi je svježe nadahnut album, stvoren od skupine koja djeluje 41 godinu, neusahlog izvora ideja i posve izgrađenog karaktera, jedinstvenog u glazbenom svijetu. “Into The Wild” neponovljivi je biser jedinstvenog šarma umjetnosti Uriah Heep, čiju izražajnu snagu ne mjeri baš nikakva cijena u trgovinama glazbom.
Postava
Bernie Shaw – vokal, prateći vokal
Mick Box – gitara, prateći vokal
Phil Lanzon – klavijature, prateći vokal
Trevor Bolder – bas gitara, prateći vokal
Russell Gilbrook – bubnjevi, prateći vokal
Produkcija
Mike Paxman
Popis skladbi
1. Nail on the Head
2. I Can See You
3. Into the Wild
4. Money Talk
5. I’m Ready
6. Trail of Diamonds
7. Southern Star
8. Believe
9. Lost
10. T-bird Angel
11. Kiss of Freedom
