Iron Maiden: The Book Of Souls
Izdavačka kuća: Parlophone Records / BMG
Datum izlaska: 4. 9. 2015.
Produkcija: Kevin Shirley
Trajanje albuma: 92.11 min (2CD)
Žanr: Heavy Metal / N.W.O.B.H.M.
Ocjena: 8.0/10
»The Book of Souls« šesnaesti je studijski album heavymetalske institucije Iron Maiden, koji je već prije izlaska postavio nekoliko važnih prekretnica u njihovoj karijeri. »The Book of Souls«, zasigurno najiščekivaniji metal album 2015. godine, naime je njihov prvi dvostruki uradak, koji je izašao pet godina nakon prethodnika »The Final Frontier« (2010). To je ujedno i najdulja stanka između dva studijska albuma Iron Maiden u dosadašnjoj povijesti, dok 18-minutni ep »Empire of the Clouds« iz skladateljske radionice pjevača Brucea Dickinsona predstavlja najdulju kompoziciju u njihovoj dosadašnjoj povijesti, jer je po trajanju s prvog mjesta potisnuo klasik »Rime of the Ancient Mariner« s albuma »Powerslave« (1984).
S 92 minute ujedno je i njihov najduži album, a da su u glazbi glavna mjerila kvalitete duljina pojedinih skladbi i ambicioznost zamišljenog projekta, »The Book of Souls« bio bi zasigurno neprijeporni pobjednik u njihovoj dosadašnjoj diskografiji. Uz »Empire of the Clouds« na njemu se nalaze još dva dugometražna epa, nešto više od 13-minutni »The Red and the Black« te dobrih deset minuta duga naslovna skladba.
Za povoljnu produkciju ponovno se pobrinuo stari suradnik Kevin Shirley, dok je izlazak albuma odgođen za nekoliko mjeseci jer su Dickinsonu na jeziku otkrili karcinogeni tumor, pa je prvo trebalo pričekati njegovo ozdravljenje. Bruce se nakon intenzivnog liječenja srećom dobro izvukao i svoje vokalne zadaće na »The Book of Souls« prilično dobro odradio, iako se često može čuti da njegova vokalna snaga s godinama polako, ali neumoljivo popušta, što je, iskreno govoreći, u njegovim godinama sasvim normalno, pa nitko više ne očekuje da će pjevati kao kad je imao, recimo, trideset godina.
Poglavar benda, basist Steve Harris, koji je na albumu ponovno odsvirao i klavijature, počeo je nekoliko godina nakon izlaska konceptualnog remek-djela »Seventh Son of a Seventh Son« (1988) razmišljati kako bi Iron Maiden jednoga lijepog dana vratio bliže zvučnoj slici njihove ‘zlatne ere’ i onome što većina danas naziva progresivnim metalom, što je bilo osobito vidljivo na njihovim pločama koje su izašle u posljednjih petnaestak godina, predvođenim albumom »The Final Frontier« (2010). Potonji se već jako približio željenom stilskom smjeru i očekivalo se da će »The Book of Souls« predstavljati sljedeći korak na tom ambicioznom putu.
Nekih šokantnih glazbenih iznenađenja, očekivano, od benda koji je svoj stvaralački vrhunac dosegnuo u osamdesetima, naravno, nema. Iskreno govoreći, jedina skladba na albumu koja ima ikakvu uvjerljiviju vezu s prog metalom/rockom samo je sjajni »Empire of the Clouds«, o kojem će više riječi biti u završnom dijelu recenzije. Dave Murray i posebno Adrian Smith i ovaj su se put istaknuli specifičnim, dobro posijanim gitarskim solažama te prepoznatljivim dualnim harmonijama, koje će usrećiti sve dugogodišnje pristaše, dok je ‘slaba karika’ benda i ovaj put Janick Gers, koji svojim hardrockerskim gitarskim ‘pletenjem’ povremeno opet lagano iritira, iako pojedinim skladbama ne nanosi veću štetu. No, ipak mu treba priznati da je sa Harrisom koautor naslovne kompozicije, koja je među najboljim djelima na »The Book of Souls«. Bubnjarski veseljak Nicko McBrain kroz album je standardno solidan i ostaje u ritmički očekivanim vodama, što znači da nekih posebnih solističkih eksperimenata ovaj put ne demonstrira.
Unatoč svoj nabrojanoj ambicioznosti, »The Book of Souls« nije konceptualno usmjeren, tako da »Seventh Son of a Seventh Son« i dalje ostaje njihov jedini konceptualni album, iako se većina tekstova na novom studijskom projektu vrti oko duša, besmrtnosti, pitanja života i smrti i sličnih za Iron Maiden prilično tipičnih tema, što je najuočljivije na naslovnoj skladbi.
Otvarajući energetski katalizator »If Eternity Should Fall«, koji je prvotno bio predviđen za Dickinsonov budući solo album, sadrži spor i dramatičan uvod (ovaj put s orijentalnim motivom), kakav slušatelj već potiho očekuje od Iron Maiden, dok slijedi neizbježan, udarni prijelaz u epsku sekciju, gdje kraljuju tercetne gitarske harmonije. Standardni, dugogodišnji recept koji i dalje funkcionira potkrijepljen je moćnim, dobro izvedenim refrenom, tako da je i po toj strani riječ o uratku koji održava dugogodišnju tradiciju snažnih otvarajućih skladbi Iron Maiden, koja je u prošlosti tek rijetko prekidana. Jedino iznenađenje predstavlja kratki, završni, narativni umetak u kojem progovara Eddiejev ‘bratić’ Necropolis, jer su si Iron Maiden sličan ‘filmski’ monolog posljednji put priuštili na »Rime Of The Ancient Mariner«.
»Speed of Light«, kod kojeg uvodni rif lagano podsjeća na skladbu »Futureal«, izašao je kao singl i ujedno je jedna od rijetkih kompaktno građenih skladbi na »The Book of Souls«, gdje inače dominiraju kompozicije zavidnih dimenzija. U osnovi novi singl nije ništa posebno, što vrijedi i za njegov nespektakularni refren. Za uobičajene prilike Iron Maiden to je gotovo trdorockerski uradak, koji u kontekstu cijelog albuma, gdje se našao na sasvim pravom mjestu, izgleda znatno bolje nego samostalno. To je jedno od onih djela koje je zamišljeno kao radijski hit, da bi konkuriralo prošlim klasicima à la »Two Minutes to Midnight«, »Wasted Years« i »Can I Play With Madness«, ali mu to nikako ne uspijeva, iako je neusporedivo bolje od prošlih singl polomova kao što su, recimo, »Wildest Dreams« i »Holy Smoke«. »Speed of Light« će u kolektivnoj svijesti ostati zapisan više po vrlo zanimljivom popratnom videu, inspiriranom poviješću video igara, nego po glazbenom sadržaju.
»The Great Unknown« sadrži obećavajuću zamisao sa sporim uvodom, gdje prije svega Dickinsonov vokal polako, ali uspješno gradi napetu atmosferu. Nastavak je prilično manje uzbudljiv, jer se stvar, unatoč nekim dobrim idejama i ukusnim gitarskim harmonijama, ne razvije u pravom smjeru da bi se skladba mogla upisati među ‘vječne’ standarde Iron Maiden. Tom neuspjehu doprinosi i prilično neizražajan, brzo zaboravljiv refren.
Ep »The Red an the Black«, Harrisov više od 13-minutni ponos, otvara se kratkom solažom na basu, nakon čega prelazi u zlokoban ritam te nosivi rif, koji pomalo podsjeća na glavni motiv iz prošlog instrumentalnog klasika »Genghis Khan«. Melodijski motiv je dobro izveden, dok je loše promišljeno utkivanje u prošlosti već više puta čuvenog »vo-oh-oh-oh-o« refrena za predvidljivo poticanje koncertne publike ispalo krajnje jeftino i ovom ambiciozno zamišljenom epu snažno spušta ukupnu vrijednost i kvalitetu. S druge strane, ipak treba pohvaliti instrumentalne sekcije s epskim aranžmanima, Murrayeve i Smithove gitarske ideje te Dickinsonovo pjevanje (naravno, tamo gdje nema prethodno spomenutog jeftinog refrena, koji je Ahilova peta ovog inače vrlo solidnog epa).
»When The River Runs Deep« za uobičajene je prilike Iron Maiden prilično prosječan uradak, koji za sobom ne ostavlja neki dublji emocionalni pečat i trenutno zvuči kao skup nekih na brzinu zalijepljenih aranžerskih ideja, gdje nosiva poruka skladbe nikako ne teče u skladu s potencijalom. Jedina doista zanimljiva stvar ove brzo zaboravljive kompozicije su dobre gitarske pasaže u Murrayevoj i Smithovoj standardno učinkovitoj izvedbi.
Loš dojam prethodnog uratka snažno popravlja naslovni ep, koji je bez sumnje jedan od vrhunaca »The Book of Souls« i jedno od rijetkih djela na albumu koje zaslužuje budući status klasika Iron Maiden. Povampireni, mračni uvodni dio s naoštrenim rifovima i žestoko raspoloženim Bruceom dobro se slaže s napetim tekstom o majanskom okultizmu, dok epske harmonije stvaraju grandioznu atmosferu. Moćan refren, koji je u pozadini potkrijepljen svečanim klavijaturskim aranžmanom, ovaj je put doista odličan i zaslužuje iskrene čestitke. Sveukupni ambijent ovaj put prilično podsjeća na nešto što je nastalo usred zlatne ere Iron Maiden, tako da im je ovaj put ipak pošlo za rukom postići toliko željeni cilj. Sjajan prijelaz u instrumentalnu sekciju više nego očito podsjeća na instrumentalni »Powerslave« zimzeleni »Losfer Words (Big ‘Orra)«, dok epske gitarske harmonije dodatno produbljuju uspješno ponovno stvorenu nostalgiju i magiju nekog davno minulog, romantičnog razdoblja.
»Death Or Glory« opet je jedan od rijetkih, kompaktno građenih uradaka na albumu, gdje gitarske fraze ponovno crpe iz hardrockerske zamisli. Ni ovaj put nije riječ o tko zna kako spektakularnom uratku, koji je, i po zaslugi borbenog refrena, ipak zanimljiviji od »Speed of Light« i možda bi bio prikladniji izbor za glavni singl s albuma. Murrayeve i posebno Smithove gitarske ideje ponovno su na visokoj razini, dok Dickinsonovo bravurozno pjevanje ne dovodi u pitanje ni prilično podprosječan tekst.
»Shadows of the Valley« još je jedan primjer kompozicije s ambicioznom, obećavajućom zamisli, koja u uvodnom dijelu mnogo obećava, ali na kraju ne postiže očekivane rezultate, unatoč nostalgičnoj referenci na »Sea of Madness« u tekstu. Po atmosferi i strukturi ovaj uradak trenutno podsjeća na standard »Paschendale« s albuma »Dance of Death« (2003), osim toga njegov tekst također govori o patnjama vojnika tijekom Prvog svjetskog rata. Epski završetak opet pomalo kvare ‘voh-oh-oh-oh-o’ vokalne harmonije, koje ovaj put ipak ne ispadaju previše neukusno. Ujedno je to još jedan primjer razvučene skladbe Iron Maiden, koja bi vjerojatno postigla bolji učinak da je barem malo kraća.
Jedno od boljih djela na albumu svakako je »Tears of a Clown«, kod kojeg je tekst inspiriran depresijom i tragičnom smrću popularnog američkog glumca Robina Williamsa, a sadrži prilično netipičnu, nepredvidljivu zamisao, dok mnogo melankoličnom ugođaju doprinose i u pozadini učinkovito položene klavijature. Tekst je ovaj put jedan od boljih na albumu i uz pomoć Dickinsonova proživljenog pjevanja te melankoličnih aranžmana uvjerljivo stvara sliku tragičnog komičara tik pred sudbonosnim samoubojstvom. Od kraćih djela na »The Book of Souls« zasigurno je najbliže statusu budućeg klasika.
»The Man of Sorrows« naravno nema ništa zajedničko s Dickinsonovom solo kompozicijom sličnog naziva, osim što uvodni dio sadrži melankoličan, baladno zamišljen umetak, koji ne traje dugo jer brzo slijedi prijelaz u udarnu sekciju s naoštrenim gitarskim pasažama i domišljatom upotrebom klavijaturske pozadine. Ni ovaj put refren nije loše izveden, dok gitarske harmonije ponovno povremeno zvuče nostalgično. To je još jedna dobra kompozicija koja potvrđuje da je druga polovica »The Book of Souls« nešto bolja od prve.
Najambicioznija kompozicija na albumu, »Empire of the Clouds«, Dickinsonovo je ‘dijete’, koje prvi put do sada sadrži Brucea za klavirom, dok je tekst inspiriran padom zračnog broda R101, do kojeg je došlo 1930. godine. Bruceov klavir i orkestralni aranžmani s violinom, koji su produkt Harrisovih klavijatura, ne predstavljaju ništa potresno uzbudljivo, iako u dosadašnjem kontekstu Iron Maiden zvuče inovativno i po toj strani zaslužuju pohvalu. Unatoč nekim vrlo dobrim i svježim idejama, taj ambiciozni ‘superep’, koji više nego očito sadrži poigravanje elementima prog rocka, na kraju ostavlja pomalo pomiješane osjećaje. Epski, simfonijski uvod je, iskreno govoreći, pomalo razvučen i sadrži prilično repetitivan motiv, dok stvari postaju nešto razigranije i zanimljivije tek negdje nakon pete minute. Tercetne harmonije su, očekivano, briljantne, dok zanimljiv ambijentalni obrat predstavlja prijelaz u dulju instrumentalnu sekciju, koja svakako spada među najsjajnije trenutke ovog albuma, gdje pojedini članovi benda predvođeni dvojcem Murray-Smith demonstriraju izdašnu mjeru instrumentalne kreativnosti. Ambiciozni ‘superep’ je inače jednako uvjerljiv u instrumentalnim trenucima kao i u Dickinsonovu lirskom pokušaju dramatičnog prikaza povijesnog događaja o padu zračnog broda. Završetak epa je očekivano odličan i taman dovoljno emocionalan da za sobom ostavi vrlo dobar dojam. Iako je neumjesno moguće uspoređivanje s »Rime of the Ancient Mariner«, koje je, kao i još neki epovi iz ‘zlatnih godina’, u kontekstu suvremenih Iron Maiden prilično neumjesno, bendu za »Empire of the Clouds« treba priznati posebne zasluge za povećan trud i stvaranje jednog od njihovih najboljih uradaka nakon kraja osamdesetih.
Za razliku od iznimno pompoznih najava koje su se pojavljivale još prije izlaska albuma (najgluplja je bila Murrayeva izjava da je riječ o najboljem albumu Iron Maiden u cijeloj njihovoj povijesti), »The Book of Souls« nije nikakav presedan za dugovječne i iznimno uspješne heavymetalske prvake, jer sadrži kvalitativno prilično pomiješane rezultate. Zasigurno je pak njihov najambicioznije zamišljen album nakon kraja osamdesetih, koji nekoliko puta doista oduševi neočekivanim idejama te prizove u sjećanje ‘dobra stara vremena’, ali se nikako ne može mjeriti s njihovim najboljim uspjesima, kad je bend bio u znatno boljoj kondiciji.
Jedne od najdosadnijih naslovnica u povijesti Iron Maiden, na kojoj Eddie (prvi put do sada bez ikakve pozadine) izgleda kao nemrtvi bratić Dhalsima iz Street Fightera, a djelo je priznatog grafičkog dizajnera Marka Wilkinsona, koji je svojedobno bio poznat po odličnim, mašte punim naslovnicama za skupinu Marillion, nije ni potrebno spominjati. Jedine pohvalne stvari u vezi s naslovnicom su te da Eddie napokon opet izgleda kao Eddie te povratak originalnog logotipa Iron Maiden, koji su posljednji put koristili na »The X Factor« (1995).
Iron Maiden poznati su po iznimno vjernim sljedbenicima, koji svojim ljubimcima posljednjih godina oproste mnogu pogrešku, pretjerane izjave i korporativno promišljene, moglo bi se reći lijene poteze, ali svi među njima zasigurno neće podleći umjetno stvorenoj, pretjeranoj »The Book of Souls« euforiji, koja je među nerealnim očekivanjima zavladala još davno prije izlaska albuma. Potonji će njihov novi album znati ocijeniti na realniji način; kao vrlo solidnu ploču, koja se ravnopravno može usporediti s većinom njihovih albuma koji su izašli nakon Dickinsonova i Smithova povratka. To je ipak i dalje vrlo lijep uradak za dugovječni engleski kolektiv, koji se nakon kraja osamdesetih suočava s brojnim usponima i padovima i kojemu se u studiju odavno ne bi trebalo dokazivati da još nisu za ‘staro željezo’, a ipak i dalje stvaraju dobru glazbu i ostaju svojevrsna koncertna atrakcija.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
CD1: (49:58)
1. If Eternity Should Fail (8:28)
2. Speed of Light (5:01)
3. The Great Unknown (6:37)
4. The Red and the Black (13:33)
5. When the River Runs Deep (5:52)
6. The Book of Souls (10:27)
CD2: (42:13)
7. Death or Glory (5:13)
8. Shadows of the Valley (7:32)
9. Tears of a Clown (4:59)
10. The Man of Sorrows (6:28)
11. Empire of the Clouds (18:01)
Postava:
Bruce Dickinson – vokal, klavir na “Empire of the Clouds”
Dave Murray – gitara
Adrian Smith – gitara
Janick Gers – gitara
Steve Harris – bas gitara, klavijature
Nicko McBrain – bubnjevi
