Iz prašnjavih arhiva: Mali vještac u top formi oživljavao klasike Rainbowa i Black Sabbatha (2002)
Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Graz / Orpheum Teater / Austrija
Datum koncerta: 18.09.2002
Broj posjetitelja: 1200
Cijena karte: 35,00€
Scenu su otvorili Austrijanci Firestorm. Hmmmm, pod kapom sam imao dva ili tri piva (ne sjećam se više točno), a austrijska imitacija glam shock rocka, otvorenih jednostavnih rifova, odlično mi je legla. Zapravo je grupa, odjevena u sadomazohističku opravu sa svjetloplavim kontaktnim lećama u očima, isprva na pogled djelovala silno zlobno. Glazbom su me baš iznenadili. Očekivao sam nekakvo “bljuvanje” umjesto pjevanja i, ukratko, potpunu katastrofu. A upravo suprotno. Savršena obrada “Wild Boys” sada već legendarne grupe Duran Duran, čiji su članovi u prvoj polovici osamdesetih tinejdžerkama predstavljali prave inkarnacije prinčeva na bijelim konjima, nažalost je bila jedina pjesma u njihovu repertoaru koju sam poznavao. Vođa grupe je naravno imao glavnu riječ. Pjevao je glavni vokal i svirao glavnu gitaru. Solaže su obično dolazile na klasičnim izlazima iz pjesama, a dvije je ispalio i unutar komada. Dečko sa svojom gitarom modela Gibson Explorer nikako nije komplicirao sa solo točkama (čitaj: tropršćano soliranje rokera iz šezdesetih) i tako se brinuo da udarnost ostane. Pjevao je visoko i trenutačno stvarno jaukao nalik nekom Simonu Le Bonu (Duran Duran). Godilo je pogledati djevojke u grupi. Prva, ritam gitaristica s modelom Gibson SG, bila je posebno živahna, doslovno neukroćena, i stalno je tjerala pasivnu publiku da se napokon malo “zatrese”. Druga, klavijaturistica, djelovala je malo tajanstvenije. I vjerojatno zato još više izazivala slinu. Ti, ti pokvarenjače, što mi sve roji po glavi. Svi članovi su se odlično pokazali u uigranosti grupe i pri izvođenju back vokala. Dakle, da Firestorm nisu nikakva šala dokazali su iznimno korektnim i zauzetim nastupom, što me šokiralo, jer od austrijskih domaćih grupa to stvarno nisam navikao. Starije fizičke osobe – mislim na muškarce u “najvitalnijim” godinama (od 40 naviše), naravno su gunđale na Firestorm i cijelo vrijeme jadikovale. Osim jednog. Taj je bio pijan kao čep i kad je vidio da s Dejanom jedini “šekamo” u prvom redu u ritmu “muzike za ples”, počeo je krajnje dosađivati i vješati se na nas. Ne znam, stvarno imam očito peh, ali ako se u dvorani na koncertu nađe samo jedan težak tip, očito će se uvijek zateći pokraj mene. Na Motorhead prije tri mjeseca u istoj dvorani jedan takav tip, koji je zbog alkoholnih supstanci naravno bio “tvrd kao daska”, hvatao me za genitalije dok se gurao u prvi red. Pola satića Firestorm su iskoristili koliko se dalo. Izazovno, nema što. Ipak će još trebati brusiti i “ornk” pljunuti u ruke, da na pozornici riče kako treba. Poželimo im svu sreću.
DIO:
Poslije su roadieji imali priličnu dugu predstavu. Naravno, boje se i u potpunosti poštuju autoritet njegove ekselencije Ronnieja Jamesa Dia, koji rado poludi ako koji od zvučnika makar malo i nehotice prdne kako ne bi smio. No, kroz gustu maglu i uz zvukove introa članovi grupe su se dokobacali na pozornicu. “Killing The Dragon”, odmah trnci. Uf, taj rif!!! Dio, preda mnom je Dio! 60-godišnji muškarac, čovječuljak koji vrisne da nas svuče iz kože. I ovaj put je Dio bio Dio kao prije trideset godina. Odmah sam osjetio magiju između legende Jimmyja Baina (ex – Rainbow) i Ronnieja na pozornici. Dva dobra stara kompanjona među kojima nema nikakvih tajni.
I još više. Doug Aldritch (ex-Bad Moon Rising, Burning Rain) naime. Kad su prešli ravno bez stanke dalje na “Egypt (the chains are on)”, poznatu klasiku s Diova prvijenca, s otrcanim Fender Stratocasterom u rukama, mladić u kojem je zapisana vječnost stvorenja R. Blackmorea, J. Pagea, T. Iommija i sličnih… Nisam mogao vjerovati. Kako je skinuo Iommijevu solažu u “Children Of The Sea”. Sviranje iz dna križne kosti (os sacrum). Pretvorio se u jedinstven medij. Dakle, čisti sirovi “filing”. Najviše što ti glazbenik na pozornici može ponuditi (uz dobru set listu, a Diova set lista može biti loša samo u jednom slučaju. Kad bi je sastavio s dvije ploče: “Strange Highways” i “Angry Machines”, čega se ne treba bojati, jer pjesme s njih uporno ignorira).
Na redu je bio Simon Wright (ex-AC/DC) sa svojom solo točkom na bubnjevima. Uskoro se njegovu nabijanju pridružila poznata pratnja u pozadini iz opere “Carmina Burana” i Simon nije puno okolišao, nego je na bubnjevima premitraljirao INSERT iz opere. Eto, opet nešto drugačije. Bravo!
Da ne bismo zazijevali, Dio je nakon završenog Simonova solo udaranja zapalio publiku s “Ustani i vrišti!!!!” (“Stand Up And Shout”). Narod je poludio. Dio sa značajnim gestama. Jedinstveno, neponovljivo. Kad znaš da je Ronnie to što jest. Dečko je bio u svom elementu i odašiljao je izvanredne vibracije. Stalno se rukovao s obožavateljima u prvom redu, svakome posebno je namijenio pogled i osmijeh. Bez i trunke oholosti. Ne kao većina pjevača, koji u sekundi preletje prvi red s “gimme five” foru i pritom uopće ne pogledaju prema masi. Koža mi se ježila, a Dio je nastavio s “Don’t Talk To Strangers”, nakon čega je uslijedila rainbowska klasika “Man On The Silver Mountain”.
No ipak, usprkos šoku za šokom koje smo prolazili uz izvanrednu set listu (madona, samo što sam pomislio na to i već me oblila žmarci)… Dougova solo točka naime. Tirkizna izlizana, izgrebena, oljuštena stratocasterica bila je već samom pojavom na pozornici kreacija koja je nudila više od samo komada drva sa šest žica i ugrađenim magnetima. I kad je Doug počeo… To je to. Dozivljeno, potpuno doživljeno. Kad se čovjek i instrument slože u jedno. Takvu solo točku ne pamtim. Ni Steve Vai, ni Victor Smolski, ni Y.J. Malmsteen… ma kakva školska glazbena “napuhanost”, to otpada. Ovdje nema mjesta za hladnoću. Strogo jednostavni iskonski osjećaji. Kako je dečko mijesio pull offe, prašio hammering unutar kvinti, šetao se arpeggiima po vratu i ukrašavao sve to kratkim rafalima na brzinu izmišljenih rifova i izvanrednim lickingom te vješanjem o tremolo. Uz to je radio kataričke grimase, kezio se, a za kraj legao na pod s gitarom i skoro uprizorio pravi seks s njom dok joj je izvlačio melodiju. Doug je bio u takvu efektu da je gitaru svom silom bacio natrag prema svojim pojačalima i pod podnožje Simonovih bubnjeva. “Eto, dobila si svoje, koja je sljedeća na redu!?!?” Tooooo, devastacija do kraja!!!!
Nakon tog čarobnjaštva, Dio i kompanija nastavili su s oživljavanjem Rainbowa (“Long Live Rock’n Roll”). Doug se tijekom solo točke ozlijedio, iza lijevog uha je krvario, a uz to je i ogulio kožu sa srednjeg prsta lijeve ruke. No nije mario za to. Neukroćeno i do kraja podivljalo.
Pa dobro. Stanite malo, dečki, mene će stvarno raznijeti. Pa su zaista stali. Slijedile su dvije točke s albuma “Magica”, gdje je i Doug napokon mogao uhvatiti malo daha. Nakon toga uslijedio je veliki finale. Ultimativna ludnica počela je s jurećom čeličnom black sabbathovskom ostavštinom “Mob Rules”. Za njom je slijedila potpuna tišina, koju je prekinuo onaj poznati veličanstveni intro na klavijaturama, koji je najavljivao da se koncert polako primiče kraju. “Holy Diver”. Očito nešto nije štimalo. Dio je lijevom rukom tukao po svom bedru i nekoliko puta zamahnuo prema Simonu u smislu da on ipak ubrza ritam, no Simon se nije dao “smetati”, zbog čega se na Ronnieju moglo primijetiti priličnu nevolju na licu. Je li Simon pred kraj nastupa oslabio, u što jako sumnjam? Simonu u tom slučaju neki kondicijski trening ne bi škodio, ili jednostavno nije bio pozoran na Diove geste da oživi brzinu postojećeg ritma.
Pogodite što je Dio sačuvao za kraj? Uslijedila su nebesa i…. pakao. Da!!! “Heaven And Hell”, kad se pozornica zavila u crninu i reflektor sa snopom crvene svjetlosti odozdo osvjetljavao Diovo lice, da je Ronnie tako izgledao kao pravi vrag. Ahh taj grandiozni vječni rif i magija Iommijeve zamisli, Doug opet doživljeno, po Tonyjevim stopama, Dio svom snagom još jednom zarikne u mikrofon s Jimmyjem na svojoj desnoj strani (gledano prema pozornici), koji basom vodi pretrefren. Ne, ne… neka se nikako ne završi! Da, samo iluzija. Glavni dio koncerta bio je gotov.
Dečki su se vratili natrag i otvorili dodatak s “Last In Line”. Dio je opet bio nezadovoljan, što je vidljivo pokazivao gestikulacijama. Zvuk monitora nije bio pravi. Nastavili su s “Rainbow In The Dark”, gdje je Scott na klavijaturama napokon dobio vidljiviju ulogu. To je bio kraj. Izostavili su klasiku “We Rock”. Zašto, nije trebalo dvaput nagađati. Zbog zvuka. Dio je bio bijesan. Iskreno, zvuk nije bio savršen, Diov vokal nije se dobro čuo zbog loše “štimunge” i Ronnieja je nažalost više puta prekrila Dougova gitara tijekom nastupa.
Ali kako god okreneš, samo legende dočaraju takvo raspoloženje, a zašto nisam mogao (točnije htio) na Huhghes/Turner dva dana prije, madona, ljut sam sam na sebe. To su ljudi kao dobro staro vino. Iskustvo, samopouzdanje, to je jednostavno osjećaj nepobjedivosti i vječnosti. To su ljudi koji su sve stvorili i i danas na pozornici doslovno ubijaju svojim nastupima, takvo visoko ambijentalno raspoloženje su sposobni dočarati. Toga je danas sve manje. Izvornosti, iskonskosti, razdavanja sirovih osjećaja.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Engleska verzija (uključujući intervju s Jimmyjem Bainom – skrolaj prema dolje)
Ovo je vrlo dugačak izvještaj pa sam ga odlučio podijeliti u nekoliko poglavlja. Nadam se da ćeš bez problema pronaći činjenice koje te najviše zanimaju.
1. PRIJE KONCERTA:
Tog dana sam bio posebno počašćen jer sam pokraj sebe na stražnjem sjedalu našeg auta imao savršen pogled. To je stvarno rijetko, kad moja cura odluči otići na svirku. A Dio je bio onaj kojeg jednostavno nije mogla propustiti. Odlično smo se zabavljali tijekom vožnje do Graza razgovarajući o svemu, ali najviše o ženama. Tako je vrijeme brzo prošlo i odjednom smo bili ispred Orpheuma. Imali smo problema s parkiranjem pa smo napravili nekoliko krugova i konačno uspjeli naći fino mjesto. U 18:30 smo ušli na glavna vrata Orpheuma i otišli ravno po karte (35 eura/osoba), a zatim potrošiti svoj “sitniš” na majice. Merch je bio paklenski skup. Sljedeći logičan potez bio je čekanje pred vratima dvorane koja su još bila zaključana. U 19:30 smo eksplodirali kroz glavni ulaz i, kao i uvijek, zauzeli pozicije u prvom redu.
2. KONCERT
2.1. Predgrupa
Predgrupa, Austrijanci Firestorm, izašla je na pozornicu u 20:00. Zbog sadomazohističkog imidža i blijedoplave boje kontaktnih leća izgledali su vrlo zlobno. Očekivao sam režanje umjesto pjevanja, drugim riječima potpuni deicid. No ovaj put su moja očekivanja bila pogrešna. Firestorm su dobra imitacija glam shock rock scene. Pa, do tada sam popio dva ili tri piva i osjećao sam se dobro. Stvarno sam uživao u nastupu grupe. Nažalost, sve što mi je zvučalo poznato bila je obrada Duran Durana (“Wild Boys”). Bila je savršeno odrađena. Firestorm su stvari uzeli u svoje ruke vrlo ozbiljno. Radili su to s entuzijazmom i vrlo precizno. Vođa benda svirao je glavnu gitaru (model Gibson Explorer). Njegove gitarske solaže dodane su uglavnom u fade outovima, ali dvije su našle svoje mjesto i u srednjim dijelovima pjesama. Uz to je glavni vokal izvodio čisto i visoko. No, ima još puno za vježbati, još sam osjećao mali nedostatak snage. Solaže su bile jednostavno strukturirane i savršeno su se uklopile u zvuk benda kao cjeline. Grupa od pet članova sastojala se od dvije djevojke. Prva je bila ritam gitaristica koja je koristila svoj model Gibson SG. Bila je vrlo živa i neukroćena na pozornici, radila je jako naporno da zagrije vrlo pasivnu publiku. Druga djevojka preuzela je klavijature. Bend kao cjelina također je vrlo dobro izvodio back vokale. Tih pola sata bilo je dokaz da Firestorm nisu šala i da sam siguran da ćemo o tom bendu još puno čuti u budućnosti. Želim im puno sreće.
2.2. DIO
Roadieji su prilično dugo zauzimali pozornicu, zadajući nam pravu muku dok smo čekali da se Dio pojavi. Razumijem njihov položaj. Ronnie je profesionalac. Ako jedan od monitora prdne na način na koji ne bi smio, Ronnie može poludjeti. Tako zvučni tehničari ovdje uvijek imaju posla na pretek. Nakon što sam skoro umro od čekanja, na pozornici koja je bila zastrta maglom ugledali smo siluete. “Killing The Dragon”, yeah, taj rif. Počelo je! Dio preda mnom. Dio sa 60 godina u džepu. Čovječuljak koji još uvijek ubija svojim povicima. Istim povicima kao i prije 30 godina. Osjetio sam magiju između dvojice starih prijatelja, Jimmyja Baina (ex-Rainbow) i Ronnieja (također ex-Rainbow). Među tom dvojicom nema tajni. Kakav napon, a tek je slijedilo još.
Za to je bio kriv Doug Aldritch (Burning Rain, ex-Bad Moon Rising). Nakon fade outa “Killing The Dragon”, bend je bez stanke nastavio svoj nastup klasikom s Diova debitantskog albuma (“Holy Diver”) “Egypt (the chains are on)”. Doug, s Fender Stratocasterom, mladac koji nosi cjelokupno nasljeđe majstora kao što su R. Blackmoore, J. Page ili T. Iommi. Nisam mogao vjerovati svojim ušima kad sam čuo kako je odradio solažu iz “Children Of The Sea”. Da sam na trenutak zatvorio oči, pomislio bih da je na pozornici T. Iommi. Ovdje govorim o čistom osjećaju. Ostavimo školsko znanje po strani. Ovdje nećeš naći racionalnu hladnoću, nego čiste emocionalne žrtvene prinose. Doug se pretvorio u medij i samo je pustio da se njegovi osjećaji izraze kroz dušoviti nastup.
Simonov red uskoro je slijedio. Simon Wright (ex-AC/DC) izveo je svoj bubanj solo uz glavni motiv Carmine Burane u pozadini. Taj je motiv izbušio sjajnim rolovima tijekom svog jam sessiona. Bio je to novi, drugačiji pristup, kakav nisam navikao očekivati. Zanimljiva ideja. Kako učiniti da Carmina Burana zvuči još ambijentalnije i snažnije, oboje u isto vrijeme. Možeš li zamisliti glavni motiv Carmine Burane odsviran u heavy metal rifovima?
Nakon što je Simon završio svoj bubanj solo, bend je nastavio punom parom sa “Stand Up And Shout”. Publika je poludjela. Dio sa svojom jedinstvenom gestikulacijom, svojim glumačkim izrazom… On je on. Samo čovjek koji se izražava kao što bismo svi trebali, bez straha od ikakvih autoriteta. On živi svoj život. Zato su njegove vibracije bile stvarno nešto posebno. Osjećao sam mir i ljubav. Zahvaljivao je publici u prvom redu rukovanjem. Svaki put kad bi nekome pružio ruku, pogledao bi tu osobu u oči i nasmiješio se. Zato takve nastupe kao što je Diov zovem neponovljivima. Čista magija. Bend je nastavio s “Don’t Talk To Strangers” i Rainbowovom klasikom “Man On The Silver Mountain”.
Do sada smo prošli kroz mnogo šokova, ali još ih je slijedilo. Sljedeća je bila Dougova solo točka na gitari. Opet dušovito. Kad se gitara i čovjek sudare. Fantastično. Bio je to čisti pogon brzih “u glavi” stvorenih rifova savršeno pomiješanih s prvoklasnim arpeggiima koji su plamtjeli po cijelom vratu gitare. Ooouuuch, kakav brz hammering uz sjajne pull-offe. Sve je bilo briljantno začinjeno finim lickovima, korištenjem tremola i tappingom na mostu. Najbolja moguća slagalica. Doug se opet pretvorio u medij, dajući nam priliku da uživamo i vidimo fenomen kad čisti osjećaji nadjačaju glazbeno znanje. Ne sjećam se gitarske solaže koja bi se mogla odsvirati s tako sjajnim muda. Dušovito. Doug je bio toliko inspiriran i pun entuzijazma da se ozlijedio. Krvario je iz prsta na lijevoj ruci i također ispod lijevog uha. Ali nije ga bilo briga. Na kraju svog solo nastupa spustio je svoje oružje, legao pokraj njega i dalje izvlačeći iz njega zvukove. Kad je završio svoj trik, bacio je gitaru ispred Simonovih bubnjeva, sav znojan. Devastacija do kraja!
Nakon te magije, bend je nastavio oživljavati duh Rainbowa izvedbom “Long Live Rock’n’Roll”. U redu, dečki, smirite se malo, eksplodirat ću. I jesu. Malo su usporili. Slijedila su dva komada s albuma “Magica”, pa se Doug mogao malo opustiti. Ali ne dugo. Stigao je ultimativni slom. Bio je to čelični komad, dio Diova black sabbathovskog materijala “Mob Rules”. Nakon toga je velika tišina na trenutak progutala dvoranu. Onda ju je prekinuo vrlo poznat zvuk. Intro “Holy Diver”. Kad su došli do glavnog rifa, tempo je bio prespor. Dio je to odmah osjetio i dao Simonu znak da malo ubrza stvari. Ali Simon se nije dao smetati i nastavio je svirati komad u nepromijenjenoj nižoj brzini. Dio je zbog toga bio jako ljut. Vidio sam taj pogled na njegovu licu. Ali nema veze. Došli smo do posljednjeg komada. Bio je to povratak raja… i pakla. Diovo lice obasjano crvenim svjetlom izgledalo je kao Luciferovo. To je prema mojem mišljenju bio vrhunac svirke. Uf, taj grandiozni vječni rif koji je izmislio Iommi. Nemoj da se ovo završi. Ah, nažalost samo velika iluzija. Bio je to kraj.
Dečki su se vratili na dodatak. Počeli su s “Last In Line”. Tijekom izvedbe “Last In Line” Dio je opet pokazao nešto frustracije. Zvuk nije bio pravi. A nakon “Rainbow In The Dark” bend je završio svoj nastup. “We Rock” su izostavili iz svoje set liste zbog problema sa zvukom. Tijekom cijelog nastupa Ronniejev vokal ponekad su zaklanjale gitare. Zvuk je stoga, što se tiče vokala, bio daleko od savršenog.
Ali svejedno, to su legende koje donose magiju, ambijentalno iskustvo koje je danas vrlo rijetko naći na pozornici. Nose sa sobom svo svoje samopouzdanje, iskustvo i osjećaj nepobjedivosti. To ih čini vječnima. Oni su kao dobro staro vino. Ti su momci i danas, sa svim svojim godinama, pravi ubojice na pozornici. Otkrivaju snagu ideja, koja proizlazi iz čistih iskonskih osjećaja.
3. POSLIJE KONCERTA:
Na kraju smo imali još malo zabave. Željeli smo autograme. I roadieji i zaštitari su nas lagali. Pokušavali su nas uvjeriti da se bend neće pojaviti i da je bolje da idemo kući. Da smo povjerovali samo jednome od njih, bila bi to prava katastrofa. Prvi iz benda koji nam se pridružio ispred backstagea bio je Doug. Bio je oduševljen što je dobio nekoliko dobrih kritika za svoj nastup. “Dio te može podići u nebo ili zgnječiti ravno u pakao! Ovisi o tome kako surađuješ s njim. Jako sam počašćen što radim s njim i trenutačno se sjajno zabavljam!” Dougu nije smetao nečiji doista neukusan komentar: “Ali Rainbow i Ritchie Blackmore su ipak najbolji!” Zatim je iz backstagea izašao Jimmy. Potpuno cool osoba, uvijek spreman za razgovor. Kad su ga zamolili da donese nekoliko trzalica, odgovorio je: “Naravno, čovječe, vraćam se za minutu!” Jimmyju je trebalo više od minute da se vrati, ali kad je došao, donio je sa sobom desetak trzalica.
Zatim se dogodio najveći trenutak. Sam Ronnie izašao je iz backstagea. Odjeven u svoju tamnosmeđu kožnu jaknu. Kao na njegovim fotografijama iz suradnje s Black Sabbathom početkom osamdesetih. Moj prijatelj se prije koncerta zakleo da će pasti na koljena ako uspijemo dobiti Diov autogram. I stvarno je to napravio. Pao je na koljena pred Diom govoreći: “Dio, ti si mi Bog!” Dio je bio malo posramljen kad je zahvaljivao mom prijatelju. Roadie koji je brinuo o Diovu osobnom osiguranju, isti lažljivac koji nas je pokušavao uvjeriti da odemo jer bend nije trenutačno raspoložen, rekao je mom prijatelju: “Opusti se, molim te!” Je li možda mislio da ćemo pojesti Dia živa? Glupo. Dio je zahvaljivao svakome od nas. Razgovarao je sa svima, pitao nas kako se zovemo, odakle dolazimo i slične stvari. Kao dobar stari prijatelj. Nisam osjećao nikakvu distancu između njega i nas. I dalje se tresem kad se sjetim.
Što to, dovraga? Isti tip, obožavatelj Blackmorea, čak je pitao Ronnieja isto staro glupo pitanje: “Ima li ikakve mogućnosti za reunion Rainbowa?” Dio je jednostavno odgovorio: “Da, uvijek postoji mogućnost!” Dakle, odgovorio mu je nešto ili ništa, kao dobar i iskusan političar. Glup odgovor na glupo pitanje. Ako mene pitaš, bila bi prava šteta da se tako nešto dogodi. Ritchiejev uskogrudni ego ne vrijedi svih Ronniejevih talenata. Samo usporedimo poeziju koju piše Dio. Da ne spominjem kako je Ritchiejev um oslabio zbog njegovih čudnih glazbenih avantura s njegovom Candice. Dio jednostavno vlada! Reunion Rainbowa, kakva luda ideja. Oni su dio glazbene povijesti. Samo je Dio vrijedan toga da održava na životu duh bendova kao što su Elf, Rainbow ili Black Sabbath (s početka osamdesetih). He, he, he. Dobili smo autograme od svih članova benda. Smijali smo se zaštitarima koji su nas pokušavali što prije otjerati samo da bi otišli kući u krevet.
4. MALI RAZGOVOR S JIMMYJEM BAINOM:
Ovo još nije kraj ovog izvještaja. Dok smo čekali da Ronnie izađe iz backstagea, Anja je malo razgovarala s Jimmyjem Bainom. Bilo je smiješno jer ga nije prepoznala, a kad nam se pridružila, jednostavno je objasnila da je razgovarala s “jednim tipom tamo”. Jimmy je nakon svirke bio odjeven u anorak i stare traperice. Potpuno drugačiji imidž od onog što smo vidjeli sat vremena prije na pozornici.
Jimmy: “Odakle dolaziš?”
Anja: “Iz Slovenije, ex-Jugoslavije.” Jimmy: “Na granici s Mađarskom?”
Anja: “Da, a i s Austrijom, Italijom i Hrvatskom.”
Jimmy: “Bilo je određenih glasina da ćemo svirati u Hrvatskoj, ali onda je nešto pošlo po zlu i taj datum turneje je otkazan.”
Anja: “Kakva šteta. Hrvati su puno topliji ljudi od ovih Austrijanaca.”
Jimmy: “Da. Danas kad sam šetao po Grazu, ljudi su me promatrali kao da sam sletio s Marsa! Uf, vrlo neugodni pogledi, stvarno sam stekao loš dojam.” (Jimmy je pokazao malo frustracije.)
Anja: “Da, to mi zvuči poznato.”
Jimmy: “Dakle, vraćaš se sad u Sloveniju?”
Anja: “Da, samo je dva sata odavde kad se vozi autom. Došla sam ovamo s onim ljudima tamo.” (pokazuje prstom na nas)
Jimmy: “Shvaćam, jesu li oni obitelj?”
Anja: “Aha!”
Jimmy: “I dalje sam fasciniran. Taj klinac (pokazuje na sina mog prijatelja) pjevao je sve pjesme koje smo danas izveli. Nevjerojatno. I njegova mama također!”
Jimmy: “Jesu li sve djevojke u Sloveniji tako lijepe kao ti?”
Anja (kao svjetska prvakinja u najvećem smislu za sarkazam): “Ne poznajem nijednu od njih.”
Jimmy: “Ne vjerujem ti… kladim se da poznaješ!” (Jimmy joj pokazuje narukvicu od malih užadi i traži je da mu je zвърже oko zapešća)
Anja: “Gdje si to nabavio?”
Jimmy: “Danas ovdje u Grazu, jedan tip iz Indije mi je prodao tu stvar. Ali molim te nemoj je vezati prejako.”
Jimmy: “Danas osjećaj nije bio tako dobar kao inače. Pozornica je bila previsoka, nismo mogli komunicirati s publikom kao što smo navikli. Jučer smo svirali pred 2000 ljudi u Beču.” (u međuvremenu je jedan tip prišao bliže i promatrao njih dvoje)
Jimmy: “Je li ovo tvoj dečko?”
Anja: “Oh, ne. On je tamo. Vidiš li ga, skače pun entuzijazma oko Ronnieja noseći onu zelenu mapu, čeka autograme?”
Zatim je Jimmyju prišao tip koji je očito bio invalid. Bio je slijep, a imao je i psihomotoričkih problema. Bilo je jasno i da je previše pio. Pa nam je bio prava napast. Previše agresivan. Jimmy je imao pravi problem otarasiti ga se nakon što mu je dao autogram.
Jimmy: “Napravio sam pravu glupost. Dao sam autogram slijepcu!”
Anja: “Koga briga. Njemu to puno znači. Može te čuti, osjetiti vibracije, zna da ne blefiraš i da si iskren. I da sviraš iz pupka.
Jimmy: “Da, mi sviramo iz srca, iz tog… što si već rekla. To je sve što znam. Svirati dobro.”
Jimmy (tražeći opuštenju temu): “Koliko dugo si s njim?” (mislio je na mene, jesam li slučajno Jimmyjeva napast?)
Anja: “Jako dugo.”
Jimmy: “Oh, shvaćam. Ja sam oženjen po drugi put. Prošao sam šest godina braka, ali sam pred novim razvodom.”
Jimmy je Anji dao dvije stalne ulaznice “Aftershow Party – Dio Tour 2002” i zamolio je da se tu večer pridruži bendu. Pa, na kraju, Jimmy nije uspio uvjeriti moju curu i srećom je još uvijek ovdje u Sloveniji sa mnom..
Pa, ne sjećam se da se tijekom koncerta dogodilo tako raznoliko stvari. Još jedno fantastično iskustvo. Čista zabava. Dio očito neće odustati. Planira snimiti novi album naslovljen “Magica II” i nakon toga slijedit će još jedna turneja. Vidjet ćemo što budućnost donosi. Život je tako lijep.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
DIO:
01. Killing The Dragon
02. Egypt
03. Children Of The Sea
04. Push
05. Drum Solo (S. Wright)
06. Stand Up And Shout
07. Rock’n’Roll
08. Don’t Talk To Strangers
09. Man On The Silver Mountain
10. Guitar Solo (D. Aldritch)
11. Long Live Rock’n’Roll
12. Lord Of The Last Day
13. Fever Dreams
14. Mob Rules
15. Holy Diver
16. Heaven And Hell
—dodatak—
17. Last In Line
18. Rainbow In The Dark
19. We Rock (nije odsvirana)
Galerija slika
