Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Stari plac / Slovenija
Datum koncerta: 19.05.2018
Broj posjetitelja: 350
Cijena karte: 39,00€ (sva tri dana)
Treći dan i opet? Cerkno naravno! Jazz i sva preostala kulturno-umjetnička kreativnost, za koju na festivalu uvijek ima obilje prostora. Tako smo već prijepodne uživali uz Gombačevu glazbeno-zvučnu radionicu za djecu, što je otvorilo apetit pa smo se morali uputiti s Dariom na njegov godišnji čuveni obilazak cerkljanskog gričevlja u zaleđu Cerknog, gdje smo napunili baterije biomasom primarnih proizvođača. U provjereno svetoj čistoći! Bez bojila, kemikalija i svega za što ni ne znamo da nam to svakodnevno prodaju uz ostalo, a saznamo tek kad je već prekasno.
Ukratko, na festivalu vrijeme leti ekstremno brzo. Brže nego što bi htio i subota je odjednom tu. Osjećaj za vrijeme i prostor polako nestaje. Izoštravaju se osjetila, intuicija, instinkti. Ratio je potisnut u drugi plan, ili barem ravnopravno parira onom dijelu naših duševnih esencija koji moramo svakodnevno guranti u pozadinu i odricati ga se kako bismo u sustavu »mislim, dakle jesam« naprosto preživjeli i vječno robovali gospodarima. Ostao je, dakle, posljednji dan uživanja. Naravno, poduprt koncertima i odličnom glazbenom matinejom. U pet popodne u solo je recitalu usred glazbene škole u Cerknom nastupila Satoko Fujii, koja je dan prije na festivalu svirala sa sastavom Kaze. Posljedice »okamenjenosti« uzrokovane obilnim vrenjem mliječne kiseline nije ublažio ni Donatov magnezij, pa smo to vrijeme radije prečekali u Gabrijelu, koji za sva »presušena« grla, naravno, ostaje pravi naslov besprijekornog pivskog kutka.
Ipak, u pola osam navečer trebalo se ipak preseliti iz bara Gabrijel nekoliko metara dalje, gdje stoji najbogatija cerkljanska utvrda posvećena nebeskom bogoslužju, pred kojom je Stari plac, prekriven šatorskim platnom, dobro posut stolicama i naravno onim najbitnijim rekvizitom. Pozornicom. Ljudi ni u subotu nisu zaboravili na festival. Stolica je ponestalo, gomila posjetitelja koncerte je promatrala stojeći.
Na pozornici je već stajao novomeški saksofonist Igor Lumpert sa svojom pratećom ekipom Innertextures. Igor, pokrivene vunenom kapom, na tenor-saksofonu u uvodnoj figuri albuma »Eleven« nije bitno odskakao, s društvom koje čine još Greg Ward (alt-saksofon), Masa Kamaguchi (kontrabas) i Jason Nazary (bubnjevi). Iako dugogodišnje glazbeno djelovanje ovog slovenskog jazzovskog izvrsnika, koji već gotovo dva desetljeća živi u SAD-u, otkriva da stvara pod dubokim utjecajem bebopa, uvodna 13th of August to nije baš tako očito pokazala, no nastavak albuma »Eleven« u njegovoj izvedbi pružio je pravi uvid u svu Lumpertovu slikovitost razumijevanja elemenata bop jazza te njihove transformacije u modernu jazzovsku retoriku. Uvodna skladba djelovala je kao postupno slaganje razbacanih komadića koje su sastavljala četvorica glazbenika. Od početka je bilo jasno da bend neizmjerno uživa zajedno na pozornici. Dijalog Warda i Lumperta, to jest dijalog saksofona, bio je nevjerojatno šaljiv, pomirljiv, dinamičan. Podrška ritam-sekcije izvanredna, a prostora za razmah svih gradivnih elemenata u izobilju. Uvodna točka poslužila je kao prikladan trenutak koncerta za potpunu kalibraciju kvarteta, da se dovede na pravu radnu temperaturu i da se »kemijski« interaktivno što bolje razmahne i izrazi. Napokon bend bez freejazzovskih odlomaka, napokon nešto blaža paša za uši. Nemojte pogrešno shvatiti. Integracija ove skupine silno je dobrodošlo osvježenje zahtjevnog programa koji donosi jazz, iako je Lumpert sa svojom filozofijom razumijevanja bopa došao do ruba na kojem se ta još može komplementarno slagati s naglašenim kompleksnim improvizacijama, kako je to revolucionarno nekoć nagovijestio već Miles, ali Lumpert to radi na svoj način. Motivi su jasni i opipljivi. Savršena svirka, savršeno prepoznavanje drugarstva koje posjeduje izvanrednu kilometražu, ali i konkretnu povijest međusobne suradnje. To se u sviranju osjeti. Puno instinktivnog reagiranja na zadane osjećaje u nizanju motiva. Glazba je izniman medij. Jazz. »Čudaški« jazz, koji u toj svetoj istinoljubivoj slobodoumnosti i čistoći toliko poštujemo, cijenimo i naposljetku obožavamo. Lumpert i ekipa na iznimno su atraktivan i bravurozan način otvorili zbivanja trećeg dana festivala.
U pola jedanaest navečer pozornicu je zauzeo ICP Orchestra! Što u proširenom smislu znači Instant Composers Pool Orchestra! Nizozemski kolektiv, koji zastupaju Han Bennink (bubnjevi). Ab Baars (klarinet, tenor-saksofon), Tobias Delius (klarinet, tenor-saksofon), Ernst Glerum (kontrabas), Thomas Heberer (kornet, truba), Tristan Honsinger (čelo), Guus Janssen (klavir), koji je u skupini zamijenio prošle godine preminulog osnivača i pijanista Mishu Mengelberga, zatim Michael Moore (klarinet, alt-saksofon), Mary Oliver (violina, viola)
i Wolter Wierbos (trombon).
ICP Orchestra su legende. Djeluju naime od 1967. nadalje, a od osnivača je danas u postavi ostao nevjerojatno karizmatični bubnjar Han Bennink, kojeg je kolektiv naravno postavio na pozornici u sam centar. Kad promatraš Benninka, koji je s nekim članovima kolektiva već posjećivao Jazz Cerkno, nevjerojatno je koliko voltažne strasti i osjetilne predane profinjenosti ovaj gospodin ima i u zrelim godinama svog jazzovskog zanata. Cijelo vrijeme svira zatvorenih očiju, osjetilno, ponosno i cijelo vrijeme grimasama na licu izražava gotovo pravu pozornicu ovisnost o magiji jazzovske glazbe. Već samo ime kolektiva djeluje zabavno. Isto tako i sama glazba kolektiva djeluje beskrajno zabavno, lucidno, šaljivo, iskričavo i »poskočno«. Budući da su članovi skupine pripadnici generacije koja je naravno izašla iz klasičnih jazzovskih elemenata i tradicije, u točkama se osjeti puno swinga, pri čemu u sviranju kolektiva ne izostaje ni zafrkantski sadržaj kabaretske vesele igre.
ICP Orchestra nevjerojatan su pojam demokracije glazbenog artizma. Koliko gradivnih elemenata i koliko uigranosti? I kakva smjesa. Tradicionalnog i novog. Klasike, swinga, jazza. Nevjerojatno. A kad se u cijelu zbrku vokalno uključi još i čelist Tristan Honsinger, slika postaje savršena i preplavi te iznenada osjećaj kao da se u Cerknom odnekud pojavio Frank Sinatra ili Bing Crosby. Svirka evocira duh Theloniusa Monka, Dukea Ellingtona, Davea Bruebecka, vrlo brzo bi zajednički jezik s ICP Orchestra pronašao i Louis Armstrong
Potpuni odklop i Jazz Cerkno je tako pucao od sve razigrane svirke i vedrine, koja se kroz lucidni iznenađujući duh skupine polako prenijela s pozornice među posjetitelje koncerta i opčinila ih!
Veliko finale ovogodišnjeg izdanja festivala Jazz Cerkno pripalo je talijanskom sastavu Roots Magic, koji zastupaju Alberto Popolla (klarinet, bas-klarinet), Errico De Fabritiis (alt- i bariton-saksofon), Gianfranco Tedeschi (kontrabas) i Fabrizio Spera (bubnjevi). Bend je zanimljiv po tome što rado preigrava standarde bluesa i križa ih naravno sa sebi svojstvenom retorikom jazzovskih sadržaja, a to radi s nevjerojatnim osjećajem, posve nepretenciozno, zarazno. Roots Magic izrazito su uigran kvartet u kojem svi gradivni elementi zvučne slike supostoje u izvanrednoj ravnoteži, instinktivnom opažanju i ravnomjerno se izražavaju u međusobnom dijalogu punokrvne pomirljivosti i simbioze. Ne iznenađuje kad se bend laće uložaka blues točaka, kao što su npr. The Hard Blues (Julius Hemphill), Frankie and Albert (tradicionalna), Poor Me ili Down the Dirt Road Blues (obje Charlie Patton), zatim The Sunday Afternoon Jazz i Blues Society (obje John Carter). Njihova druga ploča izdana prošle godine, nazvana »Last Kind Words«, u cijelosti je autorsko djelo kvarteta i donosi daljnje istraživanje dodirnih točaka tradicionalnog bluesa s vrelokrvnim zahvatima vragolija jazzovske improvizacije. Bend je crtao izrazito sočne zvučne kontraste, osobito kad su se na pijedestalu našli u dijalogu bas-klarinet i bariton-saksofon, kao i druge kombinacije instrumenata obojice puhača. Izuzetno čvrst i jedar fokus. Cjelovito uigran. Od prve do zadnje sekunde špil. Taman toliko odmjereno da nije prezahtjevno i taman toliko pomirljivo da nije prejednostavno. Nepretenciozno, iznenada s izrazitim potentnim žarom i zaletom, već u sljedećem trenutku pak opet mekano i mično ponosno. Bendu nije nedostajalo dinamita, brzo osvojiva narav glazbe, kao i koketni ritmični »groove«, začas su usisali slušatelje. Publiku je razgaralo od oduševljenja i svih vibrantnih povratnih reakcija. Roots Magic su za veliko finale podigli prisutne na festivalu prema nebu i stavili točku na i velikom zabavnom parku trećeg dana festivala, kojem su put prethodno popločali izvrsni ICP Orchestra. Finalni krešendo dakle. Ne čudi da je publika nakon koncerta doslovno razgrabila sve primjerke albuma »Last Kind Words«.
23. Jazz Cerkno dakle je završio i zasjao u svem punokrvnom iznosu svoje misije. U sjaju karizmatičnosti, jedinstvenosti i jasno izklesanog lika koji kulturno-umjetničkom pulsu naše zemlje i dalje daje izniman doprinos te kvalitativni iskorak visoke i teško dostižne vrijednosti! Čuva samobitnost, samostalnost, neovisnost i uspravnost! Tamo se nalazimo opet iduće godine. Među samim dobrim ljudima i naravno uz novi tobogan izvanrednih sadržaja jazz glazbe.
Galerija slika
