Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum koncerta: 18.05.2017
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 17,50€ (u pretprodaji) / 20,00€ (na dan festivala)
Novi, ukupno već 22. Jazz Cerkno festival! Tamo gdje i uvijek. U Cerknu. Na natkrivenoj pozornici (da nekoga ne “polize” kakva kap kiše) zvanoj Star plac. Ona se nalazi između tamošnje crkve, doma umirovljenika (tamo pivo košta euro i pol) i spomenika cijeloj općini Cerkno, a govorim, naravno, o Baru Gabrijel. Cerkno je mjesto koje se danas na tlu ove takozvane »države« vjerojatno smatra jednom od posljednjih oslobođenih enklava, koja barikadama zdravih osjetila i zdrave pameti još uvijek zadržava približavajući se ultimativni destrukt čovječanstva. On nastaje u onoj dobro poznatoj prikrivenoj režiji, razarajućeg anti-ekološkog, anti-socijalnog i posve neživotnog plana slobodnih zidara. U ovom mjestu nema shopping centara, policija ostavlja ljude na miru i susretneš je tek kad ljudima doista zatreba njezina pomoć, a lokali rade mnogo dulje nego samo do jedanaest navečer. Zato se ovdje ljudi još druže! Ukratko, kad dođeš u Cerkno, opet dišeš punim plućima i, ako je tvoj generacijski broj malo viši, bez problema se nostalgično katapultiraš u vremena bezbrižnosti i velikih nada, kad, među ostalim, još nije bilo »pametnih uređaja« koji bi kočili dodir čovjeka s prirodom, kočili rad naših osjetila i intuicije, udaljavali nas od naše biti i posljedično od zdravog doživljaja univerzalne magije zvane glazba. Tako je u Cerknu svoje utočište, zaklon, a može se reći i svoje posvećeno mjesto našla glazba. Na ovaj put na samo čelo događanja staje glazba u najplemenitijem značenju te riječi. Glazba slobodoumnog duha, koja se ne opterećuje baš ničim, nego se želi samo izreći. Takva kakva jest. Sa svom iskonskošću osjetila. Posve intuitivno i instinktivno! Dublje u umjetnosti ne možeš zaći, a srčana iskrenost je bit izraza u svakoj umjetnosti.
Stari znanci, na istom, dobro poznatom mjestu. Svi puni pozitivnih vibracija i energije. U radosnom iščekivanju početka festivala! Događaj na kojem nestaju sve barijere, generator apsolutnog pomirenja svih drugačijih u suživotu ravnopravnih.
Ovogodišnji program uvodno je »postavio« nešto blaži, to jest lakše osvojiv glazbeni doživljaj. Taj je trik višekratno provjeren i uobičajena je metoda programa prvog dana jazz festivala u Cerknu. »Zagrijavanje« za živopisni program ovogodišnjeg izdanja festivala pripalo je našem Big Band RTV Slovenija, pod dirigentskom palicom Lenarta Krečiča, kojemu su se pridružila dva posebna gosta. Slovenski saksofonist Jaka Kopač i austrijski bubnjar Reinhold Schmölzer. Da, to je ekskluziva. Neponovljiva i režirana samo za ovaj festival. Obje zvijezde večeri, Schmölzer i Kopač, pripremili su cijeli repertoar večeri za orkestar. Osobito Schmölzer već ima lijep niz iskustava u tom smjeru, jer je oba svoja albuma snimio u suradnji s orkestrom. Predstava je započela izvedbom Kopačeve skladbe Thunder, koju nalazimo na njegovu drugom studijskom albumu »Present Thoughts«. Već je ona razotkrila sudar modernih do avant jazz pristupa s klasičnom jazz filozofijom, što se moglo i očekivati već iz samog povoda ovog posebnog »druženja« glazbenika na pozornici. Kopačeva glazba dobila je novu dimenziju, doprinos njegovih saksofonskih vibracija malo se otopio u zgusnutoj jezgri plejade sudionika, a zapravo je upravo to i bit poruke ove jedinstvene suradnje. Jedan od vrhunaca predstave bila je dvadesetominutna, epski i široko poteznim potezima razigrana i zanesena varijacija Radiohead skladbe You And Whose Army?, inače adaptacija u režiji Schmölzera, u kojoj su se najintenzivnije stapali obrasci prethodno opisanih glazbenih elemenata i dodali posebnu ambijentalnu slast, paušalno označenu kao simfo-prog-jazz ep. Skladba je u svojem preobraženom liku sama po sebi isporučila zasigurno jedan od najupamćenijih trenutaka predstave i atrakciju posebne vrste u repertoaru, ne samo u režiji Big Banda, Schmölzera i Kopača, nego cijelog prvog dana, pa i festivala. U toj se skladbi nakon pet minuta razvoja događaja “probudio” i naš gitarski heroj Primož Grašič te u svojoj uobičajenoj maniri jedinstveno sofisticirane finomehanike ručnih vještina, profinjeno razigrao prste na svojoj poluakustičnoj Yamaha gitari. Da ne budem pristran. Nekoliko drugih »heroja« Big Banda svojim je instrumentima oplemenilo razvoj događaja improvizacijskim točkama, a ekipa je, među ostalim, izvela i Kopačevu Twin Brothers. Ukratko. Nastup je prošao u tren oka. Prava mjera slušljivog milovanja ušiju i istraživačkih glazbenih posebnosti. Cijelo vrijeme poticajno i oduševljavajuće.
Ništa manje atraktivan nije bio nastavak prvog dana. Posebno za ovogodišnji Jazz Cerkno festival u Sloveniji je nastupio vrhunski slovenski gitarist Samo Šalamon, koji već niz godina živi i stvara u SAD-u. Posebno za ovaj koncert Šalamon je okupio kvartet koji su uz Sama činila još trojica posebnjaka, možemo reći i pravih »ludaka«, i to: bubnjar Christian Lillinger, saksofonist Achille Succi i na kontrabasu Pascal Niggenkemper. Samo Šalamon je svojevrstan glazbeni biser kojeg na međunarodnoj sceni suvremenog jazza iznimno cijene. Samo u džepu ima preko dvadeset objavljenih albuma, a s njim bi rado svirao mnogi jazz umjetnik. Ni ovaj put nije bilo drugačije. Kvartet okupljen za ovu priliku u Cerknu isporučio je jedinstven glazbeni karakter i doživljaj neukroćene mješavine vrhunskih jazz improvizacija u kojoj je dopušteno gotovo sve. Prave male perverzije apsolutno slobodoumnih pristupa interpretaciji, kako ih diktiraju osjećaj i goli instinkt. Trenutcima silno bučan, zahvaljujući ne samo Samovim gitarskim eskalacijama, nego ponajprije vrelokrvnom i gotovo teatralnom gimnastičaru na bubnjevima Lillingeru, koji je na taj način i otvorio sam nastup kvarteta. Niggenkemper je tijekom sviranja kontrabasa brinuo za atraktivne umetke korištenja raznih predmeta kojima je trljao po trupu instrumenta i žicama. U iščekivanju neočekivanog razvoja događaja. Provokativni improvizacijski ludizmi! Na granici spontanih figura i razvoja događaja koji se nije dao predvidjeti ni nekoliko trenutaka unaprijed. A ipak jednom nogom cijelo vrijeme čvrsto na tlu, u formatu kompozicija, u koji se kvartet s ruba “kaosa” uvijek iznova uspješno vraćao. Teško opisivo iskustvo. Riječi ne dostaju. Glazbenici se pak dobro poznaju iz ranijih suradnji. Jednostavno. Izvrsno spajanje četiri elementa u jedinstven i neponovljiv karakter freejazz retorike. Nadajmo se da je na ovom koncertu nastao kakav plan o tome da ova postava možda u budućnosti snimi i zajednički album. Kvartet nema ni pravo ime, toliko se neplanirano rodio. Vrhunska predstava koja je slušateljima oduzimala dah.
Završno dejstvo prvog dana festivala pripalo je tamnoputom triju koji predvodi klavijaturist i harmonikaš Hailu Mergia, svojevrsna etiopska jazz legenda. Već su uvodni taktovi nagovijestili da će i ovaj nastup biti potpuno posebna priča. U svemu svojstven i svojeglav. Ritmičke strukture bile su nešto lakše, pozivale su čak na ljuljanje i micanje tijela slušatelja, i to u maniri plesnih koraka. Tamnoputi glazbenici imaju ritam u krvi. Čvrsti, kompaktno zasoljeni i poput švicarskog sata precizni »snare« udarci pratećeg bubnjara Kennetha Josepha i bezgranični »nafunkani groove« plemenitih vibracija basovske topline Alemsegeda Kebede, kakvu može generirati samo bas gitara marke Warwick, uz inače tornado vrtoglavih ludorija odvezenih u najvišim brzinskim izvedbama improviziranja na klavijaturama i harmonici, već dugo nisu tako intenzivno prodirali do pužnice i cerebralnog korteksa pisca ovog izvještaja. Jedinstveno. I davno je bilo kad je bas gitara tako gipko, muzikalno ispunjeno i duhovito odzvanjala u improviziranoj glazbi. Trio je serviralo svojevrsnu varijaciju fuzioniranja jazz glazbe, natopljenu elementima world glazbe, a istodobno, kako rečeno, »funkovski naoštrenu«. Asocijacija na sve rjeđi prizor Warwick bas gitare izaziva zahvalne paralele i s likom basista Living Colour, svestranog Douga Wimbisha. Hailu Mergia je sa svoja dva druga, za zaključak prvog dana festivala, isporučio radosno i bezgranično šaljivo iskustvo koje je odzvanjalo apsolutno svojeglavo i teško usporedivo s ustaljenim obrascima doživljavanja glazbe »prosječnih europskih glava«. Bend koji bi bez problema mogao nastupati na bilo kojem izdanju godišnje Druge Godbe. Bend koji je za kasne večernje urice dodobra raspalio, oduševio i očarao publiku te tako u velikom stilu doveo prvi dan festivala do kraja.
Galerija slika
