Lokacija: Cerkno / Star plac / Slovenija
Datum: subota, 20.05.2017
Osvanuo je treći dan tradicionalnog i ukupno već 22. festivala Jazz Cerkno. Taj je dan bio poseban po tome što su jazzistice apsolutno dominirale među izvođačima! Unatoč tome što se vrijeme žestoko pokvarilo, taj je dan za Rocklineov tandem bio vrlo radan. Nakon koncerta Halvorson / Fujiwara u glazbenoj školi u Cerknu, pozornost je privukao »šundr« koji se širio iz pomno pokrivenog predvorja hotela Cerkno. Tamo su naime nastupali novogoriški Neseseri Kakalulu. Kak… tko? Otkačeno ime, nema što. Ako sam dobro brojao (nikad nisam briljirao iz matematike), osmorica se momaka »sklonila« ravno s kiše pod strehu. Trebali su naime nastupiti prije prvog izvođača posljednjeg dana festivala na platou (dio zatvorene ceste) odmah ispred festivalskog prostora, ali bi ih tamo konkretno smočilo. Tamo su inače kasnije ipak došli, kad je navečer prestalo kišiti. Sa skraćenim drugim nastupom istog dana. U pauzi dok smo čekali nastup Tomeke Reid Quartet.
Unatoč tome što sam koncert uhvatio pred vratima hotela u njegovim posljednjim izdasajima, iz glazbene se supstance dalo iščitati da su Neseseri Kakalulu vrlo zabavna i radosna glazbena skupina koja glazbi pristupa doista u duhu strogog zabavljaštva i pozitivno podarene vibracije. Ritmičke su strukture čvrste, poduprte i upotrebom dodatnih zvončavih udaraljki. Jezgru melodije vodi puhačka sekcija saksofona i trube, »groove« glazbi dodaje dinamična i aktivna linija bas gitare, zvučni prostor pune i dvije gitare, sa špricom rocka. Ukratko. Bend funkcionira strogo instrumentalno. Kompozicije su jednostavne, svidjele bi se i Santani, samo što bi se potonji požalio na potpuno nepoštivanje gitarskog soliranja. Cijelo vrijeme glazbeno jednostavna i brzo osvojiva lekcija funka, ali i SKA glazbe, s ritmovima koji lako vode i prema salsi. Cijelo vrijeme sa zabavnom frizurom pozitivno nastrojene formatiranosti vodećih motiva. Dobre vibracije u kiši dakle. Simpatično.
Više ozbiljnosti i zborskog sluha zahtijevao je pak posjet prvom izvođaču na programu trećeg dana. Kaja Draksler Octet + 1! Radilo se uopće o premijernom nastupu u Sloveniji ove postave od devet glazbenika, koje vodi međunarodno etablirana, visoko cijenjena i priznata slovenska skladateljica i klavijaturistica Kaja Draksler. Ona inače živi i stvara u Nizozemskoj. U Sloveniju je stigla sa svojim oktetom, koji uz Kaju čine još: vokalistice Laura Polence i Björk Níelsdóttir, puhači Ab Baars, Ada Rave i Lotte Anker, nadalje violist i violinist George Dumitriu, kontrabasist Lennart Heyndels te bubnjar odnosno udaraljkaš Onno Govaert.
Još jedna glazbena pojava kojoj ne nalaziš približnika. Kajin koncept uglazbljivanja poezije raznih pjesnika, od Adriane Minou i Pabla Nerude do Gregorja Strniše, funkcionira na posve unikatnom spajanju kompaktnih motiva i jazzovskog improviziranja. Sve ovisi o prirodi uglazbljenja, to jest o tome kako se plana aranžiranja dotakne sama poruka i dubina dane poezije. Bend je uvodno predstavio uglazbljenje pjesme Adriane Minou naslovljene Promise is Promise, gdje je impresioniralo kombiniranje odnosno iskorištavanje obiju vokalistica u samoj strukturi skladbe. Šaljiv uvod, iznimno zabavan. Kaja je u nastavku u stankama nagovarala publiku tako da je gotovo svaku točku pratila kraćom pričom koja stoji iza njezina nastanka. Bend je u nastavku koncerta ponudio i znatno eksperimentalniju glazbenu avanturu i umjetnički izazovnu supstancu, što je obilježilo i uglazbljenje Pabla Nerude u skladbi Canto: XII, koja je u trenucima djelovala doslovno jezovito, ledeno, hladno i otuđeno. Koncert je prava poslastica spajanja široke palete glazbenih ideja, pri čemu fascinira ravnopravno supostojanje gradivnih elemenata u »oktetu plus 1«, koji je oduševio drskim spajanjem formi i struktura koje na »prvo uho« ne nalaze dodirne točke, pa ipak. Kaja Draksler oktet, koji se među ostalim nije ustručavao ni koketiranja s kabaretskom jazz šansonom, premostio je prividnu nespojivost glazbenih djelića u slikovit makrame apsolutne glazbene neobičnosti.
Napokon! Skupina na festivalu Jazz Cerkno u kojoj i sviranje gitare napokon dobiva uočljiviju ulogu. Tomeka Reid Quartet. Voditeljica skupine je Tomeka Reid, inače čelistica! Vrhunska je i svestrana glazbenica, a njezin kvartet uz Tomeku zastupaju još posebna gitaristica Mary Halvorson, bubnjar Tomas Fujiwara i kontrabasist Jason Roebke. I ova je skupina zavarena od posebnih eklektičnih sadržaja glazbene percepcije. Glavna skladateljica Tomeka Reid stvara glazbu koja cijelo vrijeme slijedi jasno opipljive strukture, pri čemu donosi iznimno sretnu leguru klasične glazbe i jazzovske slobode. Nije čudo da se u ovoj glazbenoj formaciji tako uspješno snalazi i gitaristica Mary Halvorson, jer je i njezino sviranje gitare jednako sretna mješavina jazzovskih i neoklasicističkih glazbenih elemenata. Kvartet je u sat i pol programa nudio iznimno profinjenu i osjećajnu igru punu nepretencioznih sadržaja, kojima je pristupao mekano i suptilno, s izvanrednim osjećajem i pokretima punim finomehanike. Nikakvih eskalacija i blasfemičnih otkačenosti u kojima bi bend u adrenalinskoj žurbi istresao iz sebe nepreglednu seriju naprečac ispaljenih nota. Okej, »dopušteni« su usputni solistički upadi, kao što je to bio na jednoj od skladbi produljeni, uvodni solistički upad basista Jasona Roebkea, a i bubnjar Tomas Fujiwara priuštio si je nekoliko solističkih izleta, no inače je kvartet jedinstveno razvijao zvučni krajolik. U nevjerojatno koncentriranom i konciznom dijalogu, u kojem kombiniranje tonova nikad ne dopušta raspadanje motiva, iako su neobične atonalne linije koje se pojavljuju u sviranju i komponiranju više nego nužne da razbijaju ustaljene i predvidljive šablone i na taj način cijelo vrijeme intenzivno zaposljavaju i najzahtjevnijeg glazbenog sladokusca.
Za veliko finale na pozornici su se okupili još finski Mopo, podrijetlom iz Helsinkija. Mopo (na slovenskom je to moped) važe za nevjerojatno atraktivan i krajnje simpatično zarazan trio, koji je svojim pojavljivanjem na pozornici vrlo brzo stekao naklonost cijele publike, koja je tako cijelo vrijeme napeto pratila završna festivalska zbivanja. U više navrata ludo lucidnoj i grimasama prožetoj režiji tria. Apsolutna atrakcija i najbolji izbor za zaključak ovogodišnjeg festivala Jazz Cerkno. Tri glazbenika, i to Linda Fredriksson, koja je te večeri svirala bariton i alt saksofon te flautu, basist i kontrabasist Eero Tikkanen i bubnjar Eeti Nieminen. Nevjerojatna energija. Ponajprije što se saksofonistice Linde tiče. Sitna i čvrsta curica, koja je jedva veća od bariton saksofona, njime je mahala s takvim intenzitetom da joj mnogi muški vršnjaci na polju jazza mogu samo zavidjeti. Bend gradi na čvrstom fraziranju, koje Linda na saksofonu projicira u sliku skladbi, a potom se trio po volji razleti svatko na svoju stranu i priušti si duhovitu izmjenu improvizatorskih nestašluka, iako je Linda u svom dijelu cijelo vrijeme u središtu pozornosti. Sve bitne stvari kod Mopa naime se vrte oko njezina saksofona. Lindine eskapade nisu zahtjevne, ali su prokleto zabavne i domišljate pa bi se bez poteškoća mogle integrirati u jazz i rock fusion postave, oduševio bi se njima i bivši saksofonist Van Der Graaf Generatora David Jackson (Linda može svirati harmonije i tako da istodobno puše u alt i bariton saksofon, poput legendarnog Davida Jacksona, iako takvo što te večeri od Linde nismo dočekali). Bend je koncert otvorio šaljivom i radosnom skladbom Meikän kissa (u prijevodu Moja mačka), negdje na sredini prihvatili su se skladbe Mustafa, nastale nakon što je trio na svom lutanju po Maroku upoznao tamošnjeg domaćina s takvim imenom, posebno je podražajno funkcionirala blago tajanstvena Metsärukkanen, a posebnu su zabavu Mopo priredili na samom kraju nastupa, kad su izveli skladbu o djedu u dva čina. Prvi čin nazvan Pappatunturi (to znači djedov motor), a za njim posebno začinjeni drugi čin nazvan Vesiklosetti (djedov zahod). Osobito je u drugom činu skupina uprizorila pravi šou teatar, kad je Eeti teatralno zavitlao sve bubnjarske palice u bubnjeve i na pod, a s Lindom su se i šalili uz upotrebu gumenih životinjica, dok se Eero odspojio s bas gitare i počeo teatralno spremati niz kabela koji su ležali na pozornici. Svi ti zvukovi burleskno su oživljavali djedove intimne radnje na zahodu. Do završnog »kaos tornada« dakle! Mopo su fenomenalan izbor koji donosi kombinaciju nevjerojatno čudaškog humora i cijelo vrijeme pozitivnih vibracija koje generiraju zabavno zavedeni vodeći motivi saksofona. Nadajmo se da će se ova skupina jednom pojaviti i na samostalnom koncertnom nastupu u baru Gabrijel.
Tako. Uspješno je izveden i zaključen i 22. Jazz Cerkno festival. Blistao je sva tri dana u punom sjaju. U svoj svojoj jedinstvenoj pojavnosti. Nazočne je opet dosta razmazio i mazio! Kao i uvijek. S obiljem izvrsne glazbe te bogatim popratnim programom koji nije usredotočen samo na glazbenu umjetnost. No, nikako ne smijemo zaobići ni svu izvrsnu kulinarsku ponudu. Uz vrhunski Ančkin gulaš, lokalnu specijalitet zvanu »smukauc«, tamo ispeku i najbolje lignje na svijetu. Ponovno se vidimo u Cerknu, ako ne i prije, obavezno na sljedećem, to jest 23. izdanju festivala. Do godine!
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
