Izdavač: Sony Music / InsideOut Music
Datum izlaska: 21. 4. 2023
Produkcija: Ian Anderson
Trajanje albuma: 44.24 min
Žanr: Progressive Rock
Ocjena: 8.5/10
Legenda o engleskom agrokulturalistu ’okrunjenom’ divovskom perikom, koji je 1968., više od dvjesto godina nakon smrti, ’posudio’ svoje ime jednoj od najslavnijih rock grupa, nastavlja se. Neuništivi patrijarh rock flautista Ian Anderson, koji je među još živućim progrock ikonama zahvaljujući svojoj pojavi, društvenokritičnom humoru, inovativnosti, pronicljivosti i svojstvenosti već desetljećima gotovo postao utjelovljenje lika i djela Jethro Tull, ponovno je u svom ’stvaralačkom elementu’.
Ian i Jethro Tull iznenadili su baš sve vjerne fanove kad su godinu dana nakon izlaska iznenađujuće solidnog albuma »The Zealot Gene« (2022, RockLine recenzija) ’svjetlosnom brzinom’ objavili njegova nasljednika »RökFlöte«, konceptualni projekt o nordijskim bogovima i legendama. Vikinzi i sve što je povezano s njihovim vjerovanjima posljednjih godina doživljavaju pravu renesansu u raznim popularnim medijima, pa će netko Ianovu odluku da i Jethro Tull ’dodaju svoj lončić’ spomenutom trendu možda proglasiti proračunatim potezom.
Možda je to doista tako, jer je Ian poznat i kao vješt poslovnjak, a možda i nije, jer čovjek već dugo upozorava na svoje vikinške korijene; u svakom slučaju, to nije prvi put u povijesti Jethro Tull da zaranjaju u svijet nordijskih bogova – dovoljno je sjetiti se skladbe »Cold Wind to Valhalla« s albuma »Minstrel in the Gallery« (1975) ili megalomanske scene s vikinškim brodom-drakarom tijekom turneje u potporu albumu »The Broadsword and the Beast« (1982). Sve skladbe na »RökFlöte« manje-više očito čine koncept o asgardskom panteonu, dok naslovnica sa siluetom rogatog Iana podsjeća na vikinšku runu. RökFlöte je ujedno prvi album Jethro Tull za novog gitarista Joea Parrisha-Jamesa, koji je s njima inače već surađivao na skladbi »In Brief Visitation« s albuma »The Zealot Gene«.
Odmah se mogu spomenuti pozitivne i negativne strane »RökFlöte«. Među pozitivne svakako spada to što je album kao cjelina, u glazbenom, aranžerskom i lirskom smislu, zanimljiviji i raznolikiji od prethodnika. Ian je pri pisanju novih skladbi i tekstova bio nadahnut kao odavno nije. Istodobno su se svi članovi benda u instrumentalnom smislu pokazali u punom sjaju, pri čemu valja istaknuti simfonijske aranžmane pod zapovjedništvom Ianove uvijek oštroumne flaute, koji su većinom zanimljiviji od onih na »The Zealot Gene«. I nekoliko otvoreno hard rock trenutaka koji podsjećaju na rane godine te legendarne grupe ovaj je put za nijansu više nego na prethodniku.
Među negativne strane (nažalost) opet treba uvrstiti Ianovo pjevanje, koje je svake godine slabije, iako u studiju, zahvaljujući svojoj specifičnoj boji glasa, još nekako uspijeva prikriti spomenutu vokalnu iscrpljenost. Upravo zbog toga je čovjek već razmišljao da »RökFlöte« bude prvi album Jethro Tull koji bi bio u cijelosti instrumentalan, ali je onda promijenio mišljenje. Povremeno je njegovo pjevanje već na granici recitiranja, ali nekako mu to još ’prođe’, pa će mu većina fanova i ovaj put oprostiti višegodišnju vokalnu slabost. Još od sredine osamdesetih, kad su mu gotovo otkazale glasnice, vokalno više nije ’onaj pravi’, a toga su dugogodišnji fanovi dobro svjesni. Druga negativna strana albuma je da nijedna skladba na »RökFlöte« posebno ne odskače, iako su sve redom barem solidne, pa se ni s ’povećalom’ ne može pronaći kompozicija koju bi se moglo proglasiti pravim klasikom Jethro Tull. Možda bi se moglo i bez povremenih ženskih recitala na starom nordijskom jeziku, no oni su na sreću kratki i ne kvare pojedine skladbe.
Uvodna »Voluspo«, riječ kojom se označava stvaranje vikinškog mitološkog svijeta, zbog spomenute recitacije prvu minutu, sve dok ne upadnu simfonijski aranžmani predvođeni flautom, dobro raspoložena ritmička začinjenost i naoštrene gitarske dionice, uopće ne zvuči kao skladba Jethro Tull. Upad Ianova vokala, koji je na granici recitala i pjevanja, konačno stvari postavlja na ’pravo mjesto’. »Ginnungagap«, riječ koju većina neskandinavskih fanova Tulla nikada neće znati pravilno izgovoriti, u vikinškom vjerovanju označava iskonsku prazninu prije nastanka svijeta. To je solidna, ali ništa osobito uzbudljiva skladba. Nešto zanimljivije i zabavnije ispada »Allfather«, vikinški izraz za vođu asgardskih bogova Odina, jer se šaljivi flautistički ubaci cijelo vrijeme ukusno prepliću s snažnim gitarskim dionicama, dok Ianov glas zvuči još sarkastičnije nego inače. Na dramatičnom »The Feathered Consort«, koji sadrži niz zabavnih aranžmana na granici simfonijskog rocka, folk rocka i hard rocka, Ian i društvo prisjećaju se božice Freye, vikinške inačice starogrčke Afrodite, odnosno starorimske Venere. Freya je bila poznata po plaštu nevidljivosti koji je bio napravljen od ptičjeg perja.
»Hammer on Hammer« je naravno posvećena bogu groma Thoru – najpopularnijem među nordijskim bogovima, koji je bio poznat po svom divovskom čekiću Mjolniru, ratobornosti i golemom apetitu kad je riječ o neumjerenosti u piću, jelu i putenom razvratu, dok je u ’originalu’ bio prilično drukčiji od stripovske i filmske Marvelove verzije. Na ovoj skladbi posebno se ističe Parrishev gitarski solo, koji neobično podsjeća na nešto što bi nekoć mogao odsvirati i njegov nezaboravni prethodnik Martin Barre. Dramatična, ozbiljnija skladba »Wolf Unchained« ne govori o običnom vuku, nego o divovskom vuku Fenriru, koji je odigrao jednu od ključnih uloga u Ragnaroku, nordijskoj viziji kraja (i preporoda) svijeta/svjetova i bogova. Na ovoj inače dobro građenoj i odsviranoj te većinom instrumentalnoj skladbi jasno se čuje da je Ianov vokal često gurnut ’u pozadinu’ i tu je tek ’za ukras’, taman toliko da ’priča priču’ pojedine skladbe.
»The Perfect One« Vikinzi su nazivali gotovo neranjivog boga Baldra, čija smrt pokreće početak Ragnaroka. To je još jedna solidna, ali ne osobito zanimljiva skladba. Ako bi već trebalo izabrati neki od vrhunaca albuma, tom bi statusu možda najbliža bila izrazito raznolika i duhovita skladba »Trickster (and Mistletoe)«, koja sadrži brojne folk rock elemente i ispada doista zabavno. Pritom nije iznenađujuće da je posvećena vječnom šaljivdžiji i nestaškom Lokiju, najlukavijem i najzanimljivijem među nordijskim bogovima, kojeg Vikinzi, za razliku od nekih njegovih portreta u suvremenim popularnim medijima, nikada nisu doživljavali kao negativca.
»Cornucopia«, skladba koja je već gotovo na granici folk balade, više je nego sa skandinavskom mitologijom povezana sa starogrčkom, jer je to izraz kojim su Grci nekoć označavali mitološki rog izobilja. Možda je Ian pomiješao to da su i Zeusa i prvog diva iz vikinške mitologije Ymira u ranom djetinjstvu dojila zamjenska majka – čudesna krava. »The Navigators«, u skraćenom obliku objavljena kao singl, posvećena divljim vikinškim osvajačima i njihovim brzim brodovima kojima su plijenili po morima i prostranstvima ranog srednjeg vijeka, sukladno tome vodi se u dramatičnom, brzom tempu, dok središnju melodiju gradi Ianova flauta.
»Guardian’s Watch« posvećena je ’sveviđećem’ bogu Heimdallu, koji je s asgardskog duginog mosta Bifrosta kao promatrač i stražar bdio nad raznim svjetovima vikinške mitologije. To je duhovita skladba, sa šaljivim dionicama na flauti i gotovo baroknim aranžmanima koji će zadovoljiti većinu dugogodišnjih fanova, dok Ianov klonuli vokal jedva ’drži korak’ s oštrim tempom. »Ithavoll«, u vikinškim edama oznaka za okupljalište bogova, vrlo je solidan uradak u ubrzanom tempu, koji album zaključuje na pristojan način i kojeg ne kvare ni ženski recital na početku i na kraju.
»RökFlöte« je iznenađujuće uspjela nadogradnja prethodnika i album koji će mnogima podići povjerenje u suvremenu verziju Jethro Tull. Oni, uz iznimku Ianova već desetljećima okrnjenog vokala, ovaj put u ’vikinškoj’ konceptualnoj slici ispadaju dovoljno osvježavajuće i energično da će većina dugogodišnjih fanova biti zadovoljna konačnim rezultatom. »RökFlöte« naravno ne spada među najbolje uratke u povijesti žilavih progrockera, koji su svoja najbolja stvaralačka vremena doživjeli još u sedamdesetima prošlog stoljeća, nego negdje u ’zlatnu sredinu’ njihove dosadašnje diskografije. Nije loše za grupu koja 2023. slavi već 55. obljetnicu (doduše ne neprekinutog) djelovanja i kojoj je trebalo gotovo dvadeset godina da se ponovno vrati stvaranju novih studijskih albuma.
Autor: Peter “Dr. ProgRock” Podbrežnik
Popis skladbi:
1. Voluspo
2. Ginnungagap
3. Allfather
4. The Feathered Consort
5. Hammer On Hammer
6. Wolf Unchained
7. The Perfect One
8. Trickster (And The Mistletoe)
9. Cornucopia
10. The Navigators
11. Guardian’s Watch
12. Ithavoll
Postava:
Ian Anderson – koncertne i alt flaute, ‘flute d’Amour, irska zviždaljka, vokal
Joe Parrish – James – električne i akustične gitare, mandolina
John O’Hara – klavijature, klavir, Hammond orgulje
David Goodier – bas gitara
Stott Hammond – bubnjevi
Gostujuća glazbenica:
Unnur Birna – govorni vokal na skladbama br. 1 i 11
