Joe Bonamassa: Royal Tea

0 176

Izdavač: Mascot Label Group / Provogue Records
Datum izlaska: 23. 10. 2020
Produkcija: Kevin Shirley
Žanr: Blues Rock
Ocjena: 9.0/10


14. studijski album Joea Bonamasse. Da, kasnimo. Izašao je još krajem prošlog listopada. Svejedno. Moramo ga predstaviti. Dakle, Joe Bonamassa. Čovjek koji je neprestano zaposlen, strogo fokusiran i predan djelima, glazbenik kojeg prati nevjerojatna ambicioznost. Strast i srž traganja za savršenstvom. U svemu čega se prihvati. Da. Jednostavno je radoholičar. I to nakon više od 20 godina otkako je izašao njegov studijski prvijenac. A čovjek sazrijeva. Novi studijski album neosporan je dokaz tog sazrijevanja. Slušanje albuma »Royal Tea« u slušatelju može istodobno izazvati katarzu i intrigu. “Royal Tea” je naime oduševljavajuće postignuće, a ujedno album autorskih skladbi blizak albumu »obrada«, ako još uspijevaš pratiti?

Joe Bonamassa se dakle na albumu »Royal Tea« odlučio posvetiti novi uradak liku i nasljeđu britanskog bijelog blues buma iz druge polovice šezdesetih, kad su sastavi John Mayall Blues Breakers, Cream, Ten Years After i Fleetwood Mac fuziji bluesa Mississippi delte i rock’n’rolla dali posve novu dimenziju. Bonamassa? Amerikanac? Da. I to ne iznenađuje. Bonamassa sam priznaje da piše glazbu pod utjecajem spoznaja vremena u kojem su, među ostalima, kraljevali Led Zeppelin, The Rolling Stones i Cream, pa tako ni na novom albumu Bonamassa ne donosi ništa prijelomno za evoluciju rocka, ali ono što donosi još je jedna grabežljiva glazbena avantura strastvenog srca koja te preuzme i odvede. Upravo zbog iskrenosti i proživljenosti koja od uvijek prati diskografski opus ovog glazbenika. Ne čudi što je Bonamassa za snimanje odabrao legendarni Abbey Road Studio u Londonu, a još manje što je za suradnike na albumu odabrao ikone vremena kojem posvećuje svoj album. To su: Bernie Marsden, Jools Holland i Pete Brown. Album je zapravo retro-nostalgičan. S Bernieјem Marsdenom napisao je album »Royal Tea« u svega 14 dana.

Bonamassa u tom pogledu nije želio prepustiti stvari razvoju neugodnih okolnosti koje bi na bilo koji način narušile njegov čvrsti fokus u postizanju cilja. Cilj? Autentičnost. Purizam u traženju analognosti. One iskonskosti koja mora uhvatiti auru zvuka rocka i bluesa šezdesetih godina. Studio je pravi, garda suradnika također, jesmo li nešto zaboravili? Pogodio si. Instrumentarij. I princip snimanja (‘in one take’). iz prvog pokušaja i po principu nastupa uživo, ali to više nije nikakva novost kod Bonamasse, samo što je ovaj put bio toliko fokusiraniji na to da na zvučni nosač pokuša smjestiti glazbenu supstancu koja će u punoj mjeri izražavati autentični reprint šezdesetih, a istodobno iskazati svojevrstan počast  glazbenicima koji su oblikovali njegovo sviranje i komponiranje. Peter Green, Alvin Lee, Jeff Beck, pa i Eric Clapton, Jimmy Page…

E, idemo na materijal. Deset skladbi i deset pomno odabranih glazbenih identiteta. Bonamassa odlično preskače između principa i pristupa koji pojedinim skladbama daju karakter, čime je na neki način pokušao obuhvatiti u jednom komadu esenciju white blues buma šezdesetih. Od uvodne When One Door Opens, koja je zapravo daleko najartističkiji komad albuma – iznenadi i orkestralni uložak na početku, a zatim negdje na sredini prijelaz podložen vojničkim bubnjarskim maršem, što prati visok udio muzikalnosti. Potonje je iznenađenje. Bonamassa je oduvijek iznimno profinjeno slijedio traženje melodije, čak i kad je svirao još tako »crni« blues. Tu je izrazito osjećajna, sentimentalna, klasično zavedena bluesovska balada Why Does It Take So Long To Say Goodbye, priča o rastanku dvoje ljudi u kojoj će se naći mnogi koji su (postali osobito prošle godine) ponovno samci. Teatralno i hipnotično. Iznimna količina melankolije, grabežljive muzikalnosti, a tu je i onaj dodir, esencijalni šarm blues moja koji udiše Bonamassa. Skladbu Lookout Man! mogli bismo opisati kao Led Zeppelin vs Willie Dixon. Crna bluesovska misa koja detonira u fraziranju nakostriješeno, ali ujedno mračno, zavija i poluton-ski, u njoj bi bas linije s lakoćom mogao držati i neki Geezer Butler, a ipak posebno zadovoljstvo donosi integracija usnih harmonika koje skladbi daju poseban karakter. Tu je ‘nasvingano lucidni’ i šaljivi Lonely Boy, pa završna country akustična Savannah, koja u lakom i ležernom stilu zaključuje ovaj iznimno kipući i otrovno zarazan album. Za briljantan kontrast brine se reverbom podržana R&B i funk »šamarčina« I Didn’t Think She Would Do It. Bonamassa je aranžmane vješto opremio dodacima puhačkih & gudačkih aranžmana, ženskih pratećih vokala, već spomenutih usnih harmonika, dodatnih udaraljki, te naravno obiljem akustike. Mislio je na sve. Ujedno se svakako i na 14. studijskom albumu »učio« od legendi, predvođen Marsdenom. Skladba Royal Tea još je jedna dovršena i kompaktna Rhythm & Blues točka u kojoj bi se Bonamassa odlično snašao s nekim poput Iana Siegala, pogotovo kad bi komad prebacio u akustičnu režiju. Upravo ta skladba dokazuje, među ostalim, i u kako se izvrsnog pjevača Joe razvio tijekom godina.   

Možemo reći da je »Royal Tea« vrlo vjerojatno najzrelije postignuće Joea Bonamasse koje je glazbenik snimio i objavio do danas. I u pogledu njegove gitarističke interpretacije, odnosno sviranja. Momak je često stavljen u situaciju u kojoj nije bio, ili se u njoj rijetko okušavao. Dakle, u tim trenucima izlazi iz zone udobnosti. Zato je rezultat i više pristupa kojima se laća u sviranju. I u ukrašavanju vodećih motiva, i u solažama. I? Iako je dobro poznate ‘masnoće’ Gibson zvuka u izobilju i Joe je opet ugodno bučan kao malo koji blues rock revitalist nove garde (dakle njegov generacijski vršnjak), pojedina rješenja u točkama djeluju posebno suptilno i odsvirana su s posebno preciznom finomehanikom »savijanja« nota i tonova. Takva profinjenost utoliko je poželjnija za razgibavanje pretežno predvidljivog šablona komponiranja albuma »Royal Tea«. Upravo u tom aspektu album »Royal Tea« zrači velikom artističkom zrelošću Joea Bonamasse.

Autor: Aleš Podbrežnik

Popis skladbi:
1 When One Door Opens (7:35)
2 Royal Tea (4:29)
3 Why Does It Take So Long To Say Goodbye (6:45)
4 Lookout Man! (5:31)
5 High Class Girl (4:54)
6 A Conversation With Alice (4:19)
7 I Didn’t Think She Would Do It (4:12)
8 Beyond The Silence (6:46)
9 Lonely Boy (4:06)
10 Savannah (4:38)

Postava:
Joe Bonamassa – vokal, gitara, mandolina (na skladbi br. 10)
Michael Rhodes – bas gitara
Reese Wynans- Hammond orgulje, Wurlitzer (na skladbi br. 10)
Anton Fig – bubnjevi
Jeff Bova – udaraljke
Greg Morrow – udaraljke
Kevin Shirley – udaraljke, akustična gitara
Juanita Tippins – prateći vokal
Jade MacRae – prateći vokal
Errol Litton – usna harmonika na skladbi br. 4
Jools Holland – klavir na skladbi br. 9
Lee Thornburg – truba i puhački aranžmani na skladbi br. 9
Paulie Cerra – alt saksofon na skladbi br. 9
Ron Dziubla – bariton saksofon na skladbi br. 9
Bernie Marsden – prateći vokal na skladbi br. 10


Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići