Autor: Peter Podbrežnik
Izvođač: Zappa, Frank
Izdavač: Rykodisc Records
Izdanje: 1979
Trajanje: 1:55:14
Ocjena: 5/5
“Joe’s Garage”, progresivnorockovska opera u tri čina s konceptom o tome što bi se moglo dogoditi kad bi glazba postala ilegalna, spada među najbrilijantnija dostignuća u karijeri legendarnog američkog skladatelja, gitarista, pjevača, satiričara i redatelja Franka Zappe. Genij svih oblika glazbenog eksperimentalizma i društvene parodije (ili provokacije, ako ti je draže), koji je živio da bi mogao stvarati glazbena umjetnička djela, ovim je albumom, koji je izvorno izašao u dva dijela (prvo prvi čin, a zatim drugi i treći zajedno), u svim aspektima stvorio vječno remek-djelo i možda čak i svoju najbolju društvenu satiru uopće. Koliko je dalekosežan i važan utjecaj taj legendarni album imao na generacije glazbenika i slušatelja možda najbolje govori podatak da je “Joe’s Garage” u rujnu 2008. doživio scensku izvedbu u izvedbi američkih kazališnih glumaca, koji su za taj pothvat dobili ekskluzivno dopuštenje Frankove obitelji.
Koncept “Joeove garaže” prije svega je Frankov simboličan (nikako prvi, a ni posljednji) obračun s cenzurom i američkim samozvanim čuvarima javnog morala, koji su sve više napadali njegovu glazbu tvrdeći da je “pornografska” i opasna za “normalan” razvoj njihove djece, što je nekoliko godina kasnije doživjelo klimaks Frankovim trijumfalnim nastupom pred američkim kongresom, gdje je do kraja ismijao najkonzervativnije senatore koji su ustrajali na svojim zabludama. Unatoč Frankovoj pobjedi nakon koje je do kraja svoje karijere osigurao mir od upletanja političkih luđaka u svoj rad, konzervativna zajednica (ujedinjena pod vodstvom Tipper Gore, žene Ala Gorea, potpredsjednika u Clintonovoj administraciji i kasnije samozvanog zaštitnika prirode) postigla je manju satisfakciju time što sve ploče s potencijalno eksplicitnim sadržajem na američkom tržištu moraju biti uvijek označene posebnom naljepnicom (puno više o tome u nadolazećoj recenziji albuma “Frank Zappa Meets The Mothers Of Prevention”, 1985).
“Joe’s Garage” je u mnogočemu beskompromisan i inteligentan podsmijeh takvoj konzervativnoj paranoji te fikcija o tome što bi se u krajnjem slučaju moglo dogoditi jednom u budućnosti, kad bi paranoični senatori izborili pobjedu zabranom glazbe s “opasnim” sadržajem i time ograničenjem prava na slobodu govora i umjetničkog izražavanja. Osim klasičnog Zappinog ruganja zabludama američke politike i uređenja, kojih u tekstovima vrvi, ima i brojnih drugih satiričnih bodlji, primjerice na račun tipične zapuštenosti prosječnog Amerikanca, utjecajnih vjerskih sekti poput scijentologa, razuzdanog života slavnih rock glazbenika, garažnih bandova, institucionaliziranog fetišizma te represivnih režima, kakav je primjerice iranski, gdje je i dalje zabranjena gotovo sva “zapadna” glazba.
Prvi čin: opera se otvara predstavljanjem bizarnog entiteta po imenu Central Scrutinizer, koji je postavljen u ulogu glavnog pripovjedača priče. Taj neobični lik nema svoj karakter, ali dosljedno obavlja posao uvoditelja restriktivnih zakona koji će postati temelj nadolazeće i očekivane zabrane glazbe. Scrutinizer nudi prikaz poučnog primjera “što se može dogoditi ako odabereš karijeru u glazbi”, nakon čega slijedi predstavljanje protagonista opere, Joea. Potonji je nekoć bio “fin dečko” koji je, prema tvrdnjama njegove malograđanske susjede, redovito kosio susjedovu travu. Tome je došao kraj kad je otkrio rock glazbu i sa svojim bendom provodio cijele sate u garaži, gdje je svirao glasnu glazbu koja je njegove susjede neprestano izluđivala, zbog čega su često zvali policiju.
Nakon još jednog takvog incidenta Joea odvedu na policijsku postaju, gdje mu “dobronamjerni savjetnik” ponudi krafnu i preporuči mu da se radije prihvati neke od “crkveno usmjerenih društvenih aktivnosti”. Joe kasnije upozna curu po imenu Mary. Njihova veza ograničena je na držanje za ruke i njegovanje “čistih misli”. No Mary, katolkinja, jedne večeri ostavi Joea da bi mogla vidjeti svoj najdraži sastav Toad-O (ime je parodija na popularnu američku rock skupinu Toto) i zbližiti se s članovima benda. Na kraju njezin pokušaj završi tako da se nađe u njihovu koncertnom autobusu, gdje ima grupni seks s osobljem koje se brine za scensku opremu i postane “groupie”. S njima putuje na turneji dok je ne odbace u Miamiju, kad postane preumorna da bi mogla išta napraviti. Dok luta gradom, prijavi se na natjecanje za miss mokre majice kako bi zaradila dovoljno novca za put kući. Joe s vremenom sazna za njezine nestašluke pa postane depresivan, napije se i upusti u seks s curom po imenu Lucille, koja radi u restoranu brze hrane Jack-In-The-Box. Lucille mu “pokloni” neimenovanu i dosadnu spolnu bolest (vjerojatno gonoreju), iako sam sebe u svojoj naivnoj ljubavnoj zanesenosti uvjerava da ju je pokupio sjedeći na prljavoj zahodskoj školjci.
Drugi čin: Joe se za rješenje svojih problema utječe religioznosti i daruje ogromnu količinu novca L. Ronu Hooveru, vođi tzv. Prve crkve apliantologije (parodija na scijentološku crkvu). Hoover ga identificira kao osobu koja je duboko u sebi latentni fetišist za tehničke naprave. Kad se Joe odluči ispovjediti o svojoj seksualnoj orijentaciji, Hoover mu savjetuje da doživi seksualnu potvrdu seksom sa strojem. Joe se otputi u klub Omarica, gdje nude najam posebnih strojeva za zadovoljavanje seksualnih potreba. Tamo odabere odgovarajući stroj imena Sy Borg, koji sliči robotskoj svinji. Zajedno odlaze u Syjev apartman, gdje imaju divlju orgiju sa Syjevim cimerom, modificiranom lutkom Gay Bob. Na kraju seksa Joe pomoću “zlatnog tuša” uništi Syjev sklop. Nakon toga konačno upadne u velike probleme jer je sav svoj novac poklonio Prvoj crkvi apliantologije i ne može platiti štetu za popravak robota. Za kaznu ga zatvore u posebnu kaznionicu u kojoj su svi unutarnji zidovi obojeni u zeleno. U njoj se nalaze razne kažnjene ličnosti iz glazbenog biznisa (bivši glazbenici i njihovi menadžeri), koji Joea više puta zaredom grupno siluju. Njihov je vođa bivši promotivni agent velike glazbene izdavačke kuće po imenu ćelavi John.
Treći čin: kad Joea puste iz zatvora, glazba je već postala ilegalna. Zbog toga poludi i počne u glavi umišljati sve gitarske note koje ne može odsvirati, dok novinar dokumentira njegova razmišljanja. Na kraju se pomiri s time da je s glazbom nepovratno gotovo i zaposli se kao rutinski radnik u Utility Muffin Reasearch Kitchen (zapravo je to ime Frankova glazbenog studija u kojem je tijekom godina snimio brojne skladbe), gdje zamrzava kolačiće. Central Scrutinizer na kraju priopćava slušatelju da će, ako ga priča o Joeu slučajno nije uvjerila da je glazba zla, zapjevati svojim pravim glasom. Zatim isključi vokoder koji izobličuje njegov glas, nakon čega se pokaže da je zapravo nitko drugi nego Frank Zappa.
Frank je osim Scrutinizera odigrao i uloge Joeova prijatelja Larryja, L. Rona Hoovera, oca Rileyja te Buddyja Jonesa. Gitarist i pjevač Ike Willis odlično je odigrao Joea, pjevačica Dale Bozzio istaknula se kao Mary, ritam gitarist Warren Cuccurullo okušao se kao bizarni Sy Borg, dok je dugogodišnji bubnjar Terry Bozzio, koji je na ovom albumu nastupio samo još kao posebni gost, dobro plašio kao “ćelavi” John.
Popis glazbenika koji su Franku pomogli u realizaciji ovog izuzetno ambicioznog projekta bio je u svakom pogledu sanjski. Među novim suradnicima najviše se isticao fantastični bubnjar Vinnie Colaiuta, bubnjarska inkarnacija tehničke dovršenosti i glazbene raznovrsnosti. Vinnie je svoje Zappino “posvećenje” doživio nakon što je, među ostalim, uspješno izveo izuzetno zahtjevno djelo naslovljeno “The Black Page” (najstarija izdana verzija nalazi se na dvostrukom koncertnom albumu “Zappa In New York”, 1977). Bubnjarski ispit položio je toliko dobro da je zapanjio čak i svog prethodnika Terryja Bozzija. Tijekom sviranja je navodno našao dovoljno vremena za jedenje sušija i popravljanje naočala. S Frankom je uspješno surađivao još dvije godine, nakon čega je postao poznat prije svega kao povremeni bubnjar (najpoznatiji je njegov rad sa Stingom). Drugi važan znalac u postavi “Joe’s Garage” bio je mladi gitarski heroj Warren Cuccurullo, koji je mjesto ritam gitarista zaslužio kao dugogodišnji Zappin fan koji je znao napamet odsvirati baš sve gitarske dionice iz Frankove opsežne karijere, čak i one najbizarnije. U vrijeme suradnje s Frankom posebno se zbližio s Terryjem Bozziom i njegovom ženom Dale, koju je uvjerio da zajedno s basistom Patrickom O’Hearnom osnuju new wave band Missing Persons. Kasnije je postao dugogodišnji gitarist Duran Duran i stvorio uspješnu solo karijeru, dok će bizarna epizoda s pornografskim filmovima što prije biti zaboravljena. Treći odlikaš među novajlijama bio je gitarist i pjevač Ike Willis, koji je zbog svog vokalnog karizma postao jedan od najpopularnijih članova Frankove pratnje i jedan od rijetkih višegodišnjih Frankovih suradnika s kojima je ovaj surađivao do kraja svoje scenske karijere.
Glazbena slika “Joe’s Garage” zapanjujuća je slika i prispodoba izuzetne eklektičnosti u kojoj se međusobno miješaju različiti glazbeni žanrovi, od klasičnog Zappina komičnog rocka, progresivnog rocka, tvrdog rocka, popa, reggaea, bluesa, jazz fusiona itd. Album je poznat i po velikoj količini odličnih gitarskih solaža. Frank je većinu njih snimio pomoću tzv. ksenokronične tehnike, što po domaće rečeno znači da je većinu solaža pokupio iz starijih, međusobno nepovezanih radova i unio ih u nove skladbe. Većina solaža osim onih u skladbama “Crew Slut” i “Watermelon in Easter Hay” unesena je na taj način.
Joeova priča otvara se prigušenim glasom tajanstvenog entiteta “Central Scrutinizer” (Zappa priča priču preko posebnog vokodera koji mu izobličuje glas zbog čega podsjeća na nekakvog robota; osobno pritom uvijek, vjerojatno zbog dječačke obijesti, imam u glavi Bendera iz Futurame, iako potonji govori “normalnim” glasom). Njegovo pripovijedanje podloženo je funkovskom ritmičkom podlogom, dok u pozadini prevladavaju brojni grimasasti zvukovi. Taj originalni uvod uvjerljivo uvodi slušatelja u naslovnu skladbu. “Joe’s Garage” jedna je od najpristupačnijih i najsimpatičnijih skladbi u Frankovoj karijeri jer je izgrađena na kompaktnoj melodiji, bluesovskim rifovima i poskočnim ritmovima, a unutra se nađe i mjesta za kratku, ali burnu solažu na saksofonu. Za dodatno zabavno obogaćenje pobrine se odlična vokalna izmjena između Ikea Willisa (u ulozi Joea) i Franka (u ulozi Joeova prijatelja Larryja). Za komični “kalifornijski” pop rockovski šarm pobrinu se visoke prateće harmonije i pljesak. Na kraju skladba prelazi u brži tempo, dok se u pozadini čuju zvuci policijskih sirena te glasanje poludjelih susjeda koji se žale da će zbog buke zvati policiju.
Slijedi pop rockerski slatkiš “Catholic Girls”, gdje se u ulozi prateće pjevačice predstavlja Dale Bozzio kao lakoživa katolkinja Mary. Riječ je o najboljoj mogućoj parodiji na stranputice dvolične katoličke morale i jednoj od najozloglašenijih skladbi iz riznice onih koje su uzburkavale maštu pripadnika američke političke “kreme”. Već sam tekst i refren o nestašnim katoličkim djevojčicama i dječacima (među potonjima spomenuti su i Vinnie i Warren) jamče obilje smijeha, a kad se uključe još i namjerno visoko intonirani vokali, poduprti funkovskim ritmičkim linijama, burleska je savršena. Za mrvicu profinjenosti pobrinu se duhoviti jazzovski umeci i svestrano Ikeovo pjevanje.
“Crew Slut”, koja pripovijeda o Maryinim neurednim doživljajima, skladba je brojnih komičnih preokreta i sočnih narativnih umetaka. Podložena je pospanim bluesovskim rifom i gotovo pentatonskim ritmičkim izvedenicama pa zato podsjeća na glazbu iz nekog američkog “cestovnog” filma, što znači da se vrlo dobro slaže s tekstom, gdje se Mary upetlja u divlju orgiju s osobljem za scensku opremu (posebno je sočan dijalog o Maryinoj ljubavi prema koži). Tu se susrećemo i s prvom od odličnih Frankovih gitarskih solaža, kojih na ovom albumu vrvi i kojom se predstavlja u neobičnoj ulozi blues gitarista.
“Fembot in a Wet T-Shirt” još je jedna nadasve privlačna skladbica, podložena “havajskim” ritmovima, gdje se pod naizgled jednostavnom, gotovo pop rockovskom površinom krije nadasve složena struktura. Najviše oduševljava odlično Ikeovo pjevanje, koje održava razigranu melodiju, dok ni briljantna fusionistička interakcija između ksilofona i gitarskih pasaža nije za odbaciti. S vremenom nastupi burleskni narativni umetak, gdje sarkastično raspoloženi Frank nastupa u ulozi voditelja glupavog natjecanja u mokroj majici, na kojem pobjeđuje ona djevojka čiji poprsje nakon hladnog tuša ispadne najatraktivnije. Treba pohvaliti i bivšu playboyevu zečicu Dale Bozzio, koja izvrsno odigra ulogu stereotipno glupave i cvilječe plavuše Mary, koja nakon polijevanja vodom izjavljuje da bi za novac učinila sve.
Instrumentalno-fusionistička poslastica “On the Bus” sadrži monumentalnu Frankovu gitarsku solažu, koja je podložena zavidnom ritmičkom podlogom i uz koju se mogu ponovno oblizati svi ljubitelji tog gitarskog velikana. Slijedi osobni favorit “Why Does It Hurt When I Pee?”, gdje tipični Zappin zahodski humor doseže jedan od svojih vrhunaca. Ako se zanemari tekst vrijedan glasnog hohota i legendarni refren pod zapovjedništvom tužećeg gospodina Willisa, riječ je o izvrsnoj progresivnorockovskoj skladbi koja unatoč kratkoj duljini sadrži dramatičan i pompozan, da ne kažem “queenovski” začinjen operetni umetak.
Na nježnoj ljubavnoj baladi “Lucille Has Messed My Mind Up” osim inovativnosti, u kojoj se osjećaju ritmički new wave i osobito reggae utjecaji (što dokazuje da je Frank povremeno rado slušao glazbu legendarnih The Police), oduševljava i Frankov ne baš često iskazan smisao za stvaranje suptilnih melodija bez ikakve obijesti. Za izuzetan romantizam pobrine se do kraja proživljeno Ikeovo pjevanje. Riječ je o jednom od vrlo rijetkih Frankovih “ozbiljnih” djela u kojem nema ni mrvice humora ili ruganja (možda samo ironije), jer je Joeova kratka avantura s Lucille prilično tužno poglavlje. “Scrutinizer Postitude”, gdje Scrutinizer pokušava uvjeriti slušatelja da je glazba bolest i izvor svega zla, što dokazuju Joeove nezgode, zatvara prvo djelo koncepta.
S pop rockovski začinjenom klasikom “A Token Of My Extreme”, u kojoj se Frank vokalno odlično uživi u ulogu vođe bizarne vjerske sekte i uputi Joea na seksualnu praksu sa strojem, otvara se drugo poglavlje koncepta. Brojna ritmička duhovitanja i razigrane gitarske pasaže neprestano prate burleskni dijalog između Joea i šefa sekte. Apliantologija je prikazana kao sekta koja posluje u tijesnoj vezi s totalitarnim režimom koji vlada u Joeovu svijetu, što je više nego očita parodija na scijentologiju.
“Stick It Out” još je jedan od komičnih vrhunaca albuma, gdje poskakujući ritam, ali i glavna melodija neobično podsjećaju na naslovnu temu kultne britanske humoristične serije Only Fools and Horses (Samo budale i konji). Tu Joe uz pomoć svog seksualnog partnera, robota-svinje, uči njemački, što završi uništenjem robota. Već samo Frankovo pjevanje, koje je bizarna mješavina engleskog i njemačkog, legendarno je i jednostavno tjera na “cijepanje” od smijeha. Uz ritam “den-den-den-den-den” odmah se sjetim Delboya i Rodneyja kako se voze gradom u raspadajućem tricikli, dok je sočan tekst o orgiji između Joea i Sy Borga fenomenalna parodija na česte seksualne devijacije pripadnika određenih crkvenih udruženja.
Izvrsni fusionistički zalogaj “Sy Borg” pobrine se za iznenađujuće suptilan završetak prvog pločica. U prvom je planu emocionalno vrlo dobro proživljeno Willisovo pjevanje, koje uvjerava u ulozi rastrojenog Joea, kojeg tijekom i nakon neugodnog iskustva s robotom polako napušta razum, dok se u pozadini šeću duhoviti jazzovski i reggae ritmički umeci. U tekstu vrvi seksualnih aluzija, osobito na račun oralnog seksa (u trojnoj orgiji između Joea i Sy Borga nađe se i lutka Gay Bob, što je vjerojatno parodija na Boba Dolea, konzervativnog republikanskog senatora i neuspjelog kandidata za američkog predsjednika). Pojedinačne solaže, osobito na gitari i klavijaturama, prava su božanska mana za sve glazbene sladokusce, dok razigrana bas linija ne ostavlja hladnim nijednog ljubitelja kvalitetnog jazz fusiona.
Drugi pločić, koji se otvara Joeovim dolaskom u tamnicu, čine dulje, većinom duže od osam minuta skladbe s nizom Frankovih zadivljujućih gitarskih solaža. Funkovski začinjeni “Dong Work For Yuda”, gdje na scenu stupa banda bivših glazbenika i suradnika pod vodstvom ćelavog Johna, zbog brojnih falsetto vokalnih harmonija u pozadini i pljeska sadrži i mrvicu gospelovske atmosfere. Terry Bozzio, koji na albumu nastupa samo kao pjevački gost, sa svojim “mafijaškim” glasom odličan je u ulozi ludog silovatelja Johna. Razigrani, do kraja navijeni “Keep It Greasy” prava je tvrdorockovska eksplozija s brojnim funkovskim ritmičkim umecima i izvrsnim vokalnim harmonijama. Instrumentalno-fusionistička sekcija sadrži brojne lude improvizacije kojima Frank i družina ponovno pokazuju da su oduvijek zadržavali status jedne od velesila na području kvalitetnog jazz fusiona. Među solističkim improvizacijama posebno se ističe ubojita Frankova gitarska solaža, koja je i danas božja mast za sve gitarske virtuoze ovog svijeta.
Melankolični “Outside Now”, gdje nesretni Joe doživi psihički slom kad po izlasku iz zatvora shvati da je glazba postala zabranjena i počne se gubiti u zabludama, izgrađen je na pentatonskim ljestvicama, unutar kojih se ističu Vinnieovi dinamični bubnjarski prijelazi. Suptilna središnja melodija izgrađena je od očaravajućih vokalnih harmonija koje grade jednako tužnu koliko i smiješnu atmosferu. Za moćan završetak pobrine se još jedna dah oduzimajuća gitarska solaža. Na “He Used To Cut The Grass”, gdje Joe osjeća izuzetnu prazninu nakon oprosta od bilo kakvog oblika glazbe i počne sanjariti o imaginarnim gitarskim notama, može se uživati u brojnim ukusnim jazzovskim improvizacijama među kojima se, kako i dolikuje, ponovno ističe Frankova visoko složena i opsežna gitarska solaža. Za burleskni završetak pobrine se Joeovo fantaziranje o svojim gitarskim vremenima, kad je svirao s garažnim bendom, pa u glavi opet čuje vrištanje neurotične susjede koja se odluči pozvati policiju.
Više od jedanaest minuta dugi “Packard Goose” još je jedan prekrasno zabrijani fusionistički jednolončanac, gdje se pop rockovski, jazzovski, funkovski i tvrdorockovski motivi ponovno spajaju u izuzetno ukusnu koheziju. Ambijent te izvrsne skladbe mijenja se iz minute u minutu. U jednoj od sekcija nalazi se i poznati Frankov citat koji završava rečenicom “glazba je najbolja”. Prijelaz u divlju fusionističku sekciju, gdje Frank ponovno eksplodira još jednom supersoničnom solažom, briljantan je i na njemu si lako mogu zamisliti kao gosta i nekog Al Di Meolu. U završnom dijelu skladba se vraća uvodnom motivu, nakon kojeg slijedi duhovit pop rockovski refren i šaljivo stupnjevanje s razigranim vokalnim harmonijama. Eterični “Watermelon in Easter Hay” predstavlja trenutak kad se Joe odluči odsvirati svoj posljednji namišljeni gitarski solo prije nego što se preda sudbini. To ambijentalno raspoloženo remek-djelo sadrži najbolju Frankovu solažu kad je riječ o učinkovitom prenošenju izuzetne suptilnosti kojom u trenu očara one romantičnije raspoložene slušatelje.
S “A Little Green Rosetta” Joeova tragična epopeja završava, kad se ovaj uživi u novi život zamrzivača kolačića, što je još jedna parodija na davanje prednosti prosječnosti pred talentom unutar američkog društva (umjesto da postane uspješan glazbenik, na prisilan je način postao rutiniran radnik jer je tako korisniji za društvenu dobrobit totalitarnog režima). Uz sarkastični trijumf Centralnog Scrutinizera, za kojeg se pokaže da je zapravo Frank Zappa, završna burleskna melodija s brojnim vokalnim grimasama, pljeskom i ludim umecima na cimbalima ispada još podsmješljivije.
“Joe’s Garage” je konceptualno umjetničko djelo koje svojim provokativnim porukama i danas uzbuđuje duhove svih konzervativnih velikaša opsjednutih mišlju da je cenzura najbolje rješenje za sve one koji ne žele govoriti istim jezikom. Ovom fenomenalnom pločom neukrotivi i neumorni skladatelj iza sebe je ostavio jedan od najljepših spomenika svom stvaralačkom geniju. “Joeova garaža” nevjerojatno je remek-djelo koje zbog svoje glazbene, lirske i konceptualne dimenzije nikako ne mogu dovoljno pohvaliti, pa se bez zadrške usuđujem reći da spada među tri, ako ne i dva najbolja trenutka Frankove opsežne karijere. A prije svega to je album koji slušatelju jamči gotovo dva sata čiste zabave, bolje od gledanja bilo kakvog natjecanja za miss mokrih majica, čemu bi pritrdila čak i oba katolička momka, Lovro Šturm i Mihael Jarc.
Postava
Frank Zappa – vokal, gitara
Warren Cuccurullo – ritam gitara, vokal, zbor, orgulje, gitara
Denny Walley – vokal, slide gitara, gitara
Craig Twister Steward – usna harmonika
Jeff – tenor saksofon
Marginal Chagrin – bariton saksofon
Patrick O’Hearn – bas gitara, puhački instrumenti
Peter Wolf – klavijature
Stumuk – bariton saksofon, bas saksofon
Tommy Mars – klavijature
Vinnie Colaiuta – bubnjevi, udaraljke
Arthur Barrow – bas gitara, vokal
Ed Mann – udaraljke, vokal
Dale Bozzio – vokal
Al Malkin – vokal
Ike Willis – vokal
Barbara Isaak – zbor
Geordie Hormel – zbor
Terry Bozzio – gostujući vokal
Produkcija
Frank Zappa
Popis skladbi
CD1:
1. Central Scrutinizer
2. Joe’s Garage
3. Catholic Girls
4. Crew Slut
5. Wet T Shirt Nite
6. Toad O Line
7. Why Does It Hurt When I Pee
8. Lucille Has Messed My Mind Up
9. Token Of His Extreme
10. Stick It Out
11. Sy Borg
CD2:
1. Dong Work For Yuda
2. Keep It Greasy
3. Outside Now
4. He Used To Cut The Grass
5. Packard Goose
6. Watermelon In Easter Hay
7. Little Green Rosetta
