Datum intervjua: 11.05.2007
John Lawton, nekadašnji prvi glas otočkih ikona hard rocka Uriah Heep, utjelovljuje pravog umjetnika, frontmena, ako hoćete gentlemana, koji je povrh svega i prava dobričina. U to sam se mogao uvjeriti tijekom razgovora s njim, koji je uslijedio nakon njegova nastupa s još jednim legendama, ovaj put postojnskim Mary Rose. John je uz tipični engleski humor priredio hrpu nezaboravnih trenutaka koji će mi zauvijek ostati u sjećanju.
Rockline: Pozdrav, John.
John: Bok, dečko. Kako ide?
Rockline: Odlično, a kod tebe?
John: Nikad bolje (smijeh)!
Rockline: Lijepo je čuti. Po današnjem nastupu se očito stvarno zabavljaš.
John: Osjećam se odlično. U tome je i draž cijele priče. Nema ništa ljepše od dobrog starog rock & roll špila.
Rockline: Opet s Mary Rose!
John: Da. S dečkima sam svirao drugi put. Ako me sjećanje ne vara, prvi put smo nastupali prošle godine na sličnom bikerskom festu u Sloveniji.
Rockline: U Hruševju!
John: Da. Mislim da baš tamo.
Rockline:Vaši nastupi dakle postaju već pomalo tradicionalni.
John: Slušaj, ti su dečki jednostavno tako dobri! Jedna su od boljih postava s kojima sam ikad imao priliku nastupati. Jako su simpatični, a povrh svega se još i odlično razumijemo, i privatno i na pozornici. U takvoj opuštenoj atmosferi nastupanje postaje pravi užitak. Zabava nakon koje ti povrh svega ostane još puno lijepih uspomena. Puno bolje od toga ne ide.
Rockline: Koliko je priprema potrebno za takav nastup? S obzirom na spomenute kvalitete Mary Rose vjerojatno ne baš puno, ili ipak?
John: Dečki odlično poznaju svoj posao i dužnosti. Ni s poznavanjem samih skladbi koje sam htio svirati nije bilo nikakvih problema. Jučer (u petak) imali smo probu u Postojni, na kojoj smo dotjerali sve što je trebalo dotjerati, i to je to!
Rockline: Čista rutina dakle?
John: Moglo bi se reći, da. Je li zvučalo u redu?
Rockline: Prilično u redu (smijeh)!
John: Pa, to mi se sviđa. Naravno, moglo je biti i bolje. Ako me je išta smetalo, bio je to prije svega manjak nižih tonova, basa i ostalih stvari. Sve je bilo previše u zraku.
Rockline: Ipak ste uživali?
John. Definitivno! Svi smo glazbenici i sve što radimo, radimo sa srcem. Da u tome ne uživamo, jednostavno ne bi imalo smisla. Zašto bih radio nešto što me ne veseli? U tome ne vidim poantu.
Rockline: Imaš vrlo “soulful” glas, koji na prvi pogled stoji bliže bluesu, soulu i drugim srodnim žanrovima. Sve je to tvojim dolaskom Uriah Heep dalo potpuno novo lice. Odakle crpiš inspiraciju?
John: Oduvijek sam bio veliki obožavatelj Paula Rodgersa. Njegov vokal me stalno inspirirao. Gle, danas imam 61 godinu, što znači da sam odrastao uz obilje kvalitetne i prije svega sadržajno snažne glazbe. Ovdje bih posebno htio izdvojiti poznatu američku gospel pjevačicu Mahaliu Jackson. Nju sam prvi put vidio kako pjeva s četrnaest godina. Bila je fenomenalna. Osim toga, odrastao sam na sjeveru Engleske uz glazbu Erica Burdona i njegovih Animals, u kojoj je bilo ogromno bluesa. Moglo bi se reći da je naša generacija imala sreće. Za razliku od danas, tada si slušajući glazbu mogao štošta naučiti.
Rockline: Je li ti u dolasku u Uriah Heep to predstavljalo probleme?
John: Dolaskom u Uriah Heep morao sam se suočiti s pjevanjem u za mene malo previsokim registrima, koji naravno ne ostavljaju prostora za izražajnost. Danas pak znaš kako je; što sam stariji, više je Jacka Danielsa, više cigareta, time je i glas dobio na dubini i, kako si rekao, “soulful” prizvuku, što mi se jako sviđa. Uživam u slobodi koju mi omogućuje pjevanje na takav način.
Rockline: Osim Uriah Heep sudjelovao si u cijelom nizu različitih projekata. Posljednji na popisu je On The Rocks. Što se trenutno događa s njim?
John: Istina. Gitarist s kojim surađujem, Jan Dumee, trenutno je u Brazilu, mislim da se vraća baš ovaj tjedan. Tamo je s lokalnim glazbenicima snimio podlogu skladbi s kojima ćemo se zatvoriti u studio vjerojatno negdje u Nizozemskoj, računam da jednom sredinom srpnja. Tamo ću dodati i svoj dio, tako da se nadam da će album jednom u rujnu ugledati svjetlo dana.
Rockliine: Hoćete li album promovirati i nekom turnejom?
John. Naravno, pa, barem se nadam da će tako biti.
Rockline: Po svoj prilici ćete doći u posjet i k nama.
John: Zašto da ne! U ovom poslu je sve moguće, zato nikad ne smiješ reći nikad. Rado se opet vraćam u Sloveniju, jer se kod vas osjećam dobro.
Rockline: Prije si spomenuo Paula Rodgersa. Kakvo je tvoje mišljenje o njegovu radu s Queen?
John: Gledao sam ih u Londonu. Vjerojatno to ne bih smio reći, ali mi se mnoga verzija njihovih skladbi u Paulovoj izvedbi puno više sviđa. Slično se moglo primijetiti da Queen uživaju u All Right Now i drugim klasicima od Free. Paul jednostavno sve skupa shvaća na drugačiji način. Mnogima se to ne sviđa, meni se sviđa!
Rockline: Većina ljudi na ime John Lawton prvo pomisli na Uriah Heep. Smeta li te to danas ili si ponosan na svoje Heep iskustvo?
John: Sigurno sam sretan zbog svega što se dogodilo. Uriah Heep nikad ne bih zatvorio vrata. Dio su moje povijesti, to sam jednostavno radio…
Rockline: Osim toga, to je bila dobra glazba.
John: Apsolutno! Dobra glazba i sve što ide uz nju. Bila su to dobra vremena, kao što su naravno bila i loša, ali u svakom slučaju nikad ne bih okretao leđa onome što sam nekoć bio. I dalje smo prijatelji. Mick Box i ja razgovarali smo baš prošli tjedan telefonom, tako da smo još uvijek u nekakvom kontaktu. Za dva tjedna idem u Hamburg gdje ću nastupati s Kenom Hensleyem, koji će promovirati novi album na kojem je osim mene sudjelovao i Glenn Hughes.
Rockline: Po čemu bi John Lawton želio ostati upamćen kad se jednom više ne bude bavio glazbom?
John: Hm.. Bio je dobar dečko koji je dao sve od sebe..
Rockline: Što naravno i jesi..
John: Što ja znam, a (smijeh). Trudim se, ali ne uspije uvijek najbolje! Osobno poznajem puno ljudi koji dolaze na moje koncerte. Uglavnom gdje god bio, bila to Njemačka ili bilo gdje u Europi, barem na izgled poznajem lica u recimo prva tri reda svakog koncerta. Ti su ljudi se iz obožavatelja s vremenom pretvorili u prijatelje. Tako mi je drago. Neću biti negdje gore, nedostižan, to nije u redu. Znaš, jedini razlog zašto radim to što radim jest što sam imao sreće. Bog mi je dao glas..
Rockline: Hvala ti, Bože…
John: Stvarno, hvala ti (pogleda prema nebu i nasmije se). U svakom slučaju ne vidim nikakvu razliku između tebe i mene. Ne znam, možda ti pjevaš?
Rockline: Ni slučajno! Sviram klavijature.
John: Pa to je super! Ja bih volio znati svirati klavijature.
Rockline: Siguran sam da bi brzo naučio.
John: Uf, prestar sam za to (smijeh)!
Rockline. Na tvojim nastupima osjeti se snažna povezanost s publikom
John: Uvjeren sam da ako se već upuštaš u nastupanje, obavezno ti treba snažna povezanost s publikom. To jednostavno moraš pružiti. Danas ima ogroman broj izvođača koji ljudima ne nude ono što zaslužuju. To mi se ne sviđa. Publika mora nastup doživljavati istodobno s tobom, inače sve skupa nema smisla.
Rockline: Planirate li u budućnosti s Mary Rose još kakve nastupe?
John: Naravno! Ove godine u planu imamo još “Ototcec”??
Rockline: Ototcec??
John: Novo Mesto?
Rockline: Aha, Rock Otočec u Novom Mestu! Odlično!
John: Možda čak i na Bledu! Nadam se da sam dobro izgovorio (smijeh). Ne radi se o bikerskom festivalu.
Rockline: Pa, ni to baš nije biker glazba.
John: Zaista nije, u pravu si. Ali svejedno, publika je uživala i to je to!
Rockline: To je na kraju i najvažnije! John Lawton, hvala za sve i puno On The Rocks sreće u budućnosti!
John: To sigurno. Hvala tebi, prijatelju.
Galerija slika
