Izdavač: Sound Mind Music/The Orchard Music
Datum izlaska: 28. 8. 2020. digitalni format/ 30. 10. 2020. fizički format
Produkcija: John Petrucci
Trajanje albuma: 55.10 min
Žanr: Progressive Metal/ Instrumental Rock
Ocjena: 9.5/10
»Terminal Velocity« je nakon 15 godina prvi novi samostalni studijski album jednog od najomiljenijih heroja gitarske komedije našeg doba i stvarnosti, to jest osnivača Dream Theater i njihova vođe, Johna Petruccija. Što reći? Aleluja! Čekali smo ga već predugo. S obzirom na Petruccijev krcat raspored, koji ponajprije diktira aktivnost Dream Theater, ova »prokleta« pandemija je na neki način došla kao naručena za glazbenika, jer mu je u uvjetima »izolacije i osame« donijela dovoljno vremena da dovrši neke stare ideje koje su se godinama skupljale u prašnjavim arhivama.
“Terminal Velocity” nije poseban samo po tome što nakon više od deset godina ponovno zajedno sviraju stari znanci iz Dream Theater, John Petrucci i bubnjar Mike Portnoy (Transatlantic, Winery Dogs, Sons Of Apollo, Flying Colors), nego i po tome što na njemu sudjeluje vrhunski basist Dave LaRue iz sastava Dixie Dregs i Flying Colors. I Dave LaRue je za Petruccija svojevrsni povratnik, jer je svirao bas gitaru već na njegovu samostalnom studijskom prvijencu te na G3 turnejama. Usto, nema ni tajni između Portnoya i LaRuea, jer zajedno čine ritam sekciju sastava Flying Colors.
Slijedi očekivani odlomak. Uz ime John Petrucci očekivan. Nema dvojbe i svako pitanje samo je jalovo gubljenje vremena. Odgovor je jedan jedini. Album je, ako upotrijebim najblaži oblik superlativa, jednostavno rečeno fantastičan. Ljubitelji gitarskih »ispada i kanonada bezgraničnih perverzija virtuozne komedije, pogotovo u smislu kombiniranja bujne idejne pronicljivosti i pikantne tehničke izbrušenosti, morate ovaj album obavezno provjeriti. Na njemu je Petrucci napokon realizirao ideje koje su se skupljale u njegovim arhivama i koje nije mogao iskoristiti za Dream Theater, jer da jest, previše bi radikalno zahvatio u sam stil grupe.
Petruccijev stil je jedinstven. Ako takvom gitaristu dodaš ritam sekciju s posebnim bubnjarom i posebnim basistom, rezultat mora biti ploča koja je (blago rečeno) na milju izazovna i jedinstvena, dakle neponovljiva. Pogodili ste. Veza Portnoy – Petrucci vraća nešto onog klasičnog Dream Theater sentimenta, na što upućuju neki dijelovi pjesama, kako u oblikovanju motiva kroz gitarsko fraziranje, tako i u na milju prepoznatljivom načinu biranja prijelaza od strane Portnoya i pristupu »lomljenju« ritmova ispod fraza, odnosno sočnim ubacima kojima duhovito puni raspoloživi prostor unutar fraziranja. Da. Ovo je prije svega progresivnometalski album. Petruccijev neoklasicizam fenomenalno je uklopljen i upijen u jezgru iznimno razigranih kompozicija koje stalno prati neočekivan razvoj događaja. Uz svu duhovitu razigranost, devet skladbi nosi jasno izgrađen karakter – s devet izjavnih dosjea i visokom mjerom kompaktnosti, tako da glazbena struktura cijelo vrijeme dominira nad »eksperimentalno – improvizacijskim« i nadvladava ga. Petrucci je na ovom izdanju, unutar svih devet skladbi, našao odličnu ravnotežu između tehničke složenosti i glazbene kompaktnosti. Jednostavno poželiš ovakav idejno svjež album, kao što je ovo novo Petruccijevo ostvarenje, češće, a ne samo jednom u petnaest godina, koliko ih je prošlo od Petruccijeva prethodnog samostalnog ostvarenja. Zločesto rečeno, rado će ga slušati i svi oni glazbeni sladokusci koji bi inače vjerojatno rado slušali Dream Theater, ali im smeta činjenica da potonji (nažalost) nisu instrumentalni sastav.
Petrucci je s tonskim inženjerom Jimmyjem T-jem ovaj album snimio u roku od dva i pol mjeseca u njujorškom studiju DT Headquarters, pri čemu su obojica u njemu sjedila pet dana tjedno. Bubnjeve su naklikali, a obojica su doprinijela i osnovne bas linije. Petrucci nije htio izbaciti takav (napola gotov) album. Sav taj materijal otišao je na obradu Portnoyu i LaRueu, i tako se punokrvno progresivno razvijao dalje. Osjećaj među trojicom glazbenika je izniman. Poznaju se do dna duše. Nadopunjavanje, nadovezivanje, otvaranje prostora jedan drugome. U osnovi je to naravno gitarski album i Petruccijeva gitara svugdje ima glavnu riječ, a izvanredna ritam sekcija odnijela ga je u izričaj progresivnog karaktera.
Album se otvara naslovnom skladbom, koja je točno onakva kakvu najavljuje sam naslov albuma. Razorno izbrušena. Razvija brzinsko ograničenje, krajnju razornost brzine. Brže ne ide. Izniman žar, metalska narav, pa plejada vrtoglavih solističkih akrobacija i povrh toga još uvijek dominantna figura kompaktne oblikovanosti – melodija. The Oddfather je za nijansu još metalski podivljaliji i abrazivniji, u njega se prikradaju elementi thrash shreddinga, a kad bismo tražili neku paralelu s vremenima Dream Theater, najbliža bi bila energija albuma »Train of Thought«. »Luda« je ta veza s Portnoyem. Slušatelja istodobno zapanji i neizmjerno zabavlja. Glazbenici na albumu oživljavaju (htjeli ili ne) onu poznatu magiju međusobne veze iz vremena Dream Theater.
Vrlo slikovita točka je i četvrta, to jest Gemini, koja se u drugoj polovici posve neočekivano pretvara u šaljivi flamenco izlet, što skokovito pridonosi šarolikosti i razigranosti albuma. Gemini je jedna od najzanimljivijih kompozicija albuma, pogotovo kad se osvrneš na to kako se razvija, kako stupnjevito napreduje prema gore kroz izniman splet nanizanih motiva, pri čemu ni na tren ne gubi crvenu nit kompaktnosti. Gemini vrijedi kao jedan od vrhunaca ovog albuma, jer je u njemu jednostavno na odličan način, na jednom jedinom mjestu nagomilana i filigranski raspoređena izuzetna stilska i ritmička višeslojnost, na način savršeno pomirljivog međusobnog dijaloga, zato je to točka koju možemo uzeti kao primjer što je temeljna definicija najboljeg u progresivnom metalu.
Out of the Blue je zapravo Petruccijev sudar bluesa i neoklasične uvježbanosti. Komad je napisan u sporijem ritmičkom ključu i upravo se u toj točki do kraja razotkriva izniman majstorstvo Portnoya i LaRuea, koji skladbu nose u smjeru ekspresije kakvu kompozicija inače nikako ne bi postigla. Happy Song je zapravo skladba s više rješenja u durskim ljestvicama, s podmetnutim elementarnim rock’n’roll »poticanjem«, koje je ultrasonično ubrzano i ritmički skokovito razigrano, tako da ni tu nema prostora za odmor. Skladba puna vedrine, kojoj se u nastavku približava The Way Things Fall. Glassy-Eyes Zombies otvara se frazom koja bi isto tako mogla biti upotrijebljena na albumu Dream Theater, tipa »Train of Thought«. Vjerojatno najmračnija točka albuma, no ipak The Oddfather po razornosti ostaje daleko najmetalskije podivljaliji dio albuma »Terminal Velocity«. Tu je još jedan silno zabavan komad, uz koji si Petrucci priušti najviše eksperimentalnih izleta i koji najviše iznenađuje na albumu. Već naslov upućuje na to – Snake in My Boot. I Paul Gilbert bi tu češće podigao obrve. Najšaljiviji trenutak albuma i ujedno – što se slušanja tiče – najuzbudljiviji.
Trio zna opustiti i smiriti stvari. Nije sve u napumpavanju mišića. Više puta na ovom albumu sva trojica glazbenika znaju biti i profinjena i sofisticirana. To pokazuje upravo Out of the Blue. Vjerojatno pak prvo mjesto u tome odnosi srednji dio završne Temple of Circadia, gdje je u pozadini dodan i zvuk sintesajzerske »zavjese«, a u njezinu prvom dijelu Petrucci s ekipom djeluje čak mistično, da bi se skladba kasnije polako vinula u još jedan krajnje navijen brzinski razoran rondo, odnosno bijesni tornado, koji zaključuje album.
Kako god okreneš. Nitko (normalan) ne želi ovu pandemiju. A ipak je veliko pitanje bi li Petrucci inače izbacio svoj novi samostalni studijski album, jer za to vjerojatno jednostavno ne bi imao dovoljno vremena. Ludo. Koliko svježine, iskričavosti, duhovitosti i bezgranične zabave u studiju isijava ovo izdanje. Briljantan progresivno i sveinstrumentalno metalski album koji je sve ono što Petrucci u Dream Theater ne smije biti, a ipak točno znaš da bez ovakvog albuma kao što je »Teminal Velocitiy« ni Dream Theater nikad ne bi postojao. Na »Terminal Velocity« nema slabog trenutka. Nema trenutka koji bi krao vrijeme, i nema trenutka koji bi bio izražajno, skladateljski, idejno ili izvedbeno inferioran. Album od početka do kraja nagovara u sjaju visokokvalitetne konzistentnosti i zadivljujućeg izvedbenog intenziteta, koji slušatelja neprestano drži u stanju visoke pripravnosti. Ponajprije naravno pravovjernog ljubitelja ovakvih sveinstrumentalnih ludorija.
Autor: Aleš Podbrežnik
Popis skladbi:
1.Terminal Velocity
2. The Oddfather
3. Happy Song
4. Gemini
5. Out Of The Blue
6. Glassy-Eyed Zombies
7. The Way Things Fall
8. Snake In My Boot
9. Temple Of Circadia
Postava:
John Petrucci – gitara, programiranje
Dave LaRue – bas gitara
Mike Portnoy – bubnjevi
